29
utorak
prosinac
2020
DAN KAD SU SE PROBUDILI JEŽEVI
Spavaju ti ježevi spokojno i dugo negdje u dnu trbuha.
Tako mili u snu.
Male im ,vlažne njuškice, samo ponekad tihi uzdah lagano pomakne.
Uzdahnu, pa se ponovno smire i nastavljaju sanjati snove koji nikog ne uznemiruju.
Oni su moji strahovi.
...........................................................................................................................................
Postoji vrijeme u životu kad strahovi miruju.
Misliš da si sve sredio. Da je sve na svome mjestu . I da ide svojim tokom.
Svjesno i realno gledaš na tok života, promišljaš o mogučnostima da tvoj mir postane trajna vrijednost,
miriš se sa nedostignutim visinama, prihvačaš ograničenja, prihvačaš sebe.
Stabilnost.
Jedino za čim težim.
Jedinu uspavanka za moje ježeve.
Tako potrebna...
.........................................................................................................................................................
Želje su želje.
Život je nešto drugo.
Pa se desi korona.
Izbije druženja i zagrljaje.
Ulije dozu nespokoja.
Probudi kojeg ježička.
...možda bi taj i zaspao ponovno...
...kad se nebi ovoliko treslo...
Danas su moji ježevi naglo i nasilno probuđeni.
Skviče i trče unezvjereno, bezglavo...
komentiraj (11) * ispiši * #
11
petak
prosinac
2020
Koliko košta ljudski obraz?
Gorčina nije moj stil.
Mičem sve ružno od sebe, da mi duša ne poružni.
Al ne vrijedi, ne možeš pobjeći od ljudske bijede.
A bjedom ne držim nedostatak materijalnog. Već bijedu i pustoš ljudskog srca. Sebičnost. Nedostatak empatije. Koristoljublje. Neiskrenost. Gramzivost.
Sjećate se kako su nam uvijek pred Božić servirali velike humanitarne akcije u kojima elita iz javnog života apelira na malog čovjeka da damo svoj humani doprinos za nekog zaista potrebitog? Teško je odoljeti sjaju, dobroj reklami , popularnim izvođačima, sjajnoj muzici i uvjerenju kako ćemo narasti kao ljudi ako činimo dobro. Apelira se na kršćanski duh i na čovjekoljublje i na savjest nas čiji će stol za Božić biti pun. Plješće se svakom okruglom iznosu skupljenom preko telefonskih poziva. Vrte se milijunske brojke i svi smo si ponosni i malo veći u vlastitim očima.
Da bi već prije Uskrsa čitali u medijima o utaji novca od velikog humanitarnog projekata.
Velika imena, sitne duše.
I nikom ništa, pojeo vuk magare. Opet smo nekome pomogli kupiti sedmi stan u centru grada koji će skupo iznajmljivati i namaknuti si novce za sedam generacija iza sebe. Jer oni imaju veće želuce od nas običnih ljudi. I mogu i dalje dignute glave hodati po svijetu, bez straha da će ih sustići neka pravedna kazna. I da su oteli od najranjivijih. I da bi svoje ružne ,velike glave trebali zakopati u pijesak da više nikad sunca ne vide. Kako ih nije Boga stid? Jer na njega su se pozivali kad su nas mamili da sudjelujemo.
Nešto slično , samo u manjim okvirima, desilo se i meni ovih dana. Divan projekt, pokrenut da bi se zaista pomoglo, pokazao se uspješnim. Puno je ljudi željelo sudjelovati .
Divni ljudi, dobrog srca.
A sam Bog zna da neki od njih i te kako i sami trebaju pomoć.
A ipak se nisu ustručavali sudjelovati u tome da nekom drugom pomognu. Veliki Ljudi.
Valjda to ostaje zapisano negdje gore među zvjezdama i broji se kad se radi završni račun života?
Nadam se da ću ovih Božićnih dana napisati jednu lijepu priću posvećenu tom dobrom u ljudima.
Ali ovog momenta moram iz sebe izbaciti gorku kuglu koja mi se od jućer stvorila u želucu.
Naime, javila mi se žena , znamo se još iz školskih dana, sa željom da sudjeluje u akciji.
Ugledna prosvjetna radnica.Pa će uključiti i učenike i roditelje u humani projekt.
Sjajno!!!
Baš me veseli kad se dobra namjera multiplicira. Osobito kad se djeci ugrađuje osjećaj da je dobro činiti dobro.
Nažalost, nije baš tako ispalo.
Kad smo svodile račun, isplatila mi je puno manji iznos nego što je vrijednosti dobila u ruke. I bez imalo obzira osporila preuzetu količinu...
Kad radimo humano, vjerujemo u ljude i dobru namjeru. Ne tražimo potvrdu o primljenoj količini. Pa nisam ni ja.
I neka je tako. Namirit ću ja taj račun. I neću zbog toga biti gladna. Iako mi je malo žao što tim iznosom neću pomoći nekome kome je to zaista potrebno.
Ali će mi obraz biti čist. I moći ću biti ponosna na svoje dijelo.
Ne znam samo kako ćeš ti spavati?
Ne brini, nigdje neću spomenuti tvoje ime, jer me stid što uopće poznajem nekoga tko je u stanju okoristiti se tuđom nesrećom.
Neka je taj novac najveća radost koju ćeš u životu doživjeti.
Sretan Ti Božić , humanitarko moja, od srca žele oni koji će i ovo razaočaranje preživjeti.
I dalje u vjeri da svijet ipak u većini čine ljudi drukčiji od tebe...
komentiraj (4) * ispiši * #
Čudo godina
Sa svih strana čujem :... grozna, teška, da što prije prođe...
...pa da se vratimo na staro...
... a staro, to nam je nešto što poznajemo..
... pa ako i nije baš dobro, a šta ćeš? Život nije bajka, bar smo navikli na poznati teren...
Godina na kakvu nismo navikli.
Teška, duga, izazovna, drukčija...
Godina u kojoj su se mnogi od nas morali suočiti sami sa sobom.
Jer nikog drugog nije bilo da odvlači pažnju i pruža izgovor za ne djelovanje.
Godina velikih promjena svijesti.
Bolno reprogramiranje.
Meni se čini kao da traje već pet godina.
Toliko me promjena sustiglo u samo jednoj. I kako se bliži kraju , to više spoznajem da mi je baš to bilo potrebno.
Trebalo mi je da se suočim sa vlastitim strahom , kako bih ga mogla prevladati. Sa vlastitim nesigurnostima i nedostatkom povjerenja u sebe. Sa ograničenjima koja koče.
U početku, sve je djelovalo teško i bolno i nemoguće. Svaki korak kao da je bio sputan olovnom kuglom privezanom za nogu. Dugo se osim sivila ništa drugo nije naziralo. Život se odvijao samo u mislima. I činilo se kao da se ne mičem s mjesta.
A onda se, nekim čudom, kad sam već iscrpila samu sebe stalnim promišljanjem, počeo vrtjeti veliki osvjetljeni kotač.
Onaj s kojeg se na vrhu vidi čitava Atena. Ili Pariz. Ili Budimpešta. Ili Beč. Zar je važno? Važno je samo da pogled odozgo puca na prelijepi osvjetljeni grad i vrhove stabala, a ne na kante sa smećem.
U početku škripavo i sporo. Ali pokrenuo se . I ide prema gore...
Toliko se promjena dogodilo, toliko sam rasta doživjela, toliko mi je novih divnih ljudi u život donijela...
Koliko je do mene, a koliko se grah tako posložio, ne bih znala...
Ali znam jedno...
Iz boli se rađa život.
Rijetko ide sasvim glatko.
I kamenje koje moramo pregaziti čini naše noge čvrsćima.
I godina koja je teška ima svoju svrhu...
komentiraj (9) * ispiši * #
