Sa svih strana čujem :... grozna, teška, da što prije prođe...
...pa da se vratimo na staro...
... a staro, to nam je nešto što poznajemo..
... pa ako i nije baš dobro, a šta ćeš? Život nije bajka, bar smo navikli na poznati teren...
Godina na kakvu nismo navikli.
Teška, duga, izazovna, drukčija...
Godina u kojoj su se mnogi od nas morali suočiti sami sa sobom.
Jer nikog drugog nije bilo da odvlači pažnju i pruža izgovor za ne djelovanje.
Godina velikih promjena svijesti.
Bolno reprogramiranje.
Meni se čini kao da traje već pet godina.
Toliko me promjena sustiglo u samo jednoj. I kako se bliži kraju , to više spoznajem da mi je baš to bilo potrebno.
Trebalo mi je da se suočim sa vlastitim strahom , kako bih ga mogla prevladati. Sa vlastitim nesigurnostima i nedostatkom povjerenja u sebe. Sa ograničenjima koja koče.
U početku, sve je djelovalo teško i bolno i nemoguće. Svaki korak kao da je bio sputan olovnom kuglom privezanom za nogu. Dugo se osim sivila ništa drugo nije naziralo. Život se odvijao samo u mislima. I činilo se kao da se ne mičem s mjesta.
A onda se, nekim čudom, kad sam već iscrpila samu sebe stalnim promišljanjem, počeo vrtjeti veliki osvjetljeni kotač.
Onaj s kojeg se na vrhu vidi čitava Atena. Ili Pariz. Ili Budimpešta. Ili Beč. Zar je važno? Važno je samo da pogled odozgo puca na prelijepi osvjetljeni grad i vrhove stabala, a ne na kante sa smećem.
U početku škripavo i sporo. Ali pokrenuo se . I ide prema gore...
Toliko se promjena dogodilo, toliko sam rasta doživjela, toliko mi je novih divnih ljudi u život donijela...
Koliko je do mene, a koliko se grah tako posložio, ne bih znala...
Ali znam jedno...
Iz boli se rađa život.
Rijetko ide sasvim glatko.
I kamenje koje moramo pregaziti čini naše noge čvrsćima.
I godina koja je teška ima svoju svrhu...
Post je objavljen 11.12.2020. u 07:30 sati.