Imam jednu kvazi-ružnu naviku. Veliki sam «daydreamer» i često se znam jako duboko zamisliti.




Ponekad razmišljam o tome je li Antigonino sahranjivanje Polinika istovjetna teatralnost u definiciji postmodernističkih stremljenja na zapadu s pranjem ruku Lady Macbeth, ponekad razmišljam bi li pomfrit bio ukusan da se natuče u varivo od kupusa. U bilo kojem slučaju, znam se tako duboko zamisliti nad temom da izgubim kontakt s ostatkom svijeta. Sto puta mi je sto različitih ljudi koji se međusobno ne poznaju napomenulo da me neki dan vidjelo na ulici, mahalo, vikalo «Sinke Sinke» a da ih ja nisam niti pogledao. Kruna svega je bila kada sam se, zamišljen, zabio glavom u fijaker na gornjem gradu- ali srećom sam tako glupo izgledao da su cure u kafiću koje su to vidjele pomislile da se šalim.
Ali u svakom slučaju, danas sam tako stajao u redu u dućanu. Gužva je bila prilično gusta, i čekao sam već dobrih pet minuta a da se nisam pomaknuo. I tako, počnem ja zamišljati što bi bilo kada bih napravio parodiju na «Titanic» i da mi u njemu glume Di Caprio i Kate Winslet. Zamislim scenu kad na pramcu broda on nju drži za ruke i izgleda kao da lete, zaljubljeni i nasmiješeni. I pomislim, koja bi super stvar bila da Winslet padne, onako, poskoči od vala i strmoglavi se s pramca u more, a Di Caprio ostane u onom položaju, širom raširenih ruku. Zatim gleda dolje, a čuje se samo «buć». Sad to naravno ne zvuči smiješno, ali ja sam si to zamislio i počeo se smijati u redu za blagajnu.
«Kaj se ti smiješ?» - veli netko i ja se probudim iz multimilijunske parodije Titanica i pred sobom vidim golemog, mrkog tipa. Treba odmah napomenuti da bih , da sam i bio svjestan, smatrao tipa smiješnim. Imao je puder na licu i vidno crvene usne, tako da je moj zaključak bio da se radilo o onoj vrsti bodybuilding homoseksualca radi koje će se Bad Blue Boysi za desetak godina bojati izaći tijekom Gay Pridea.
«Oh, ne vama, ne vama....vidite, ova cura na ambalaži za čarape je moja prijateljica, pa mi je bilo smiješno.... onako, čekam u redu i vidim fotku svoje prijateljice na čarapama....»
Frajer se okrenuo, kao da ništa nije bilo. Uskoro je došao na red, pa je svaki išao na svoju stranu.

Super sam prošao. Skoro sam premlatio četiri metra visokog prcka.

Nisam vjerovao....



Naravno, odmah kupujem ovu knjigu. Možda uspijem pronaći nekog nepoznatog pripadnika obitelji u Americi, punog love i utjecaja, koji će spasiti jadnog dramaturga iz ove rupe.

Praćukundjede, evo me! Nisi više sam!

Studij dramaturgije otvorio mi je mnoga vrata. Zato u džepu imam takav propuh.

Vinske mušice ne žive dugo, ali se zato kupaju u chardonnayu. Neki ljudi žive kraće od njih, pa se ne kupaju uopće jer nemaju vode.

Dosad objavljeno....

Povijest japanskog crtića ( I. dio )
Povijest japanskog animiranog filma ( II.dio )
Povijest crtića iz Japana ( III. dio )



Zlatna doba
Usprkos činjenici da su Toei i Muši čvrsto držali svoj položaj, sedamdesetih su im se pridružili studiji poput TCJ-a, Nippon Animationa, TMS-a te Tatsunoko Productiona. Karakterističnost ovih filmova je što su nalazili inspiraciju u djelima američko-europske književnosti ( „Heidi-djevojka s Alpa“ ( 1974 ) je napravljen prema djelima Johanne Spyri, „Avanture Pikolina“ ( 1976 ) su zapravo „Pinokio“ od Carla Collodija ). Starije se generacije vjerojatno sjećaju sinkronizacije „Pčelice Maje“ ( 1975 ), crtanog serijala Nippon Animationa. Ipak, Toei je utjecao najviše na smjernice animea svojim serijalom „Mazinger Z“ ( 1972 ), svojevrsnim plagijatom Mušijeva „Gigantora“. Vrijeme će pokazati da se nije radilo toliko o imitiranju, već o formiranju „mecha“ žanra animea ( skraćenica od „mechanical“ ). Ovaj pod-žanr je nastao kao refleksija karakterističnih „kaiju“ igranih filmova prilično rasprostranjenih u drugoj polovici dvadesetog stoljeća u Japanu. Ali dok je „kaiju“ za glavnog lika imao golemog monstruma koji bi rušio zgrade ( „Godzilla“ 1954, „Gamera“ 1965 ) mecha-žanr je za glavnog lika imao golemog robota koji bi se suprotstavljao čudovištima jednake veličine. Robotom bi često puta upravljao čovjek, najčešće mladić u rodbinskom odnosu su konstruktorom robota. Usprkos ovoj , pomalo infantilnoj, diobi i terminologiji ona je važna za razumijevanje kasnijih fenomena u anime. Naime, tijekom osamdesetih došlo je do japanskog interesa za Space Operu ( u prvome redu radi golemog uspjeha Lucasovih „Zvjezdanih ratova“ ) radi čega je došlo do novih dramaturških pristupa scenariju mecha-animea. Dok su animirani serijali poput „Getter Robo“ ( 1974 ) i „Magne Robo Gakeen“ ( 1976 ) imali plošne likove i gotovo iste priče, osamdesete su od anime autora tražile kompleksnost radnje i realniju karakterizaciju likova. Ova promjena u scenarističkoj sferi nazvana je „Real Robot“ ( „stvarni robot“ ). Naime, iako su likovi i dalje bili golemi roboti, i iako su dalje njima upravljali ljudi- upravo su ti piloti dobili jaču karakterizaciju. Time su bili filmovi bili „realniji“.
Usporedno s razvojem tih kompleksnijih karakterizacija ( ljubavni trokuti pilota, Edipov kompleks po uzoru Luke Skywalker-Darth Vader) došlo je i do velikih referenci na stvarne događaje. Moguće je da anime svoju popularnost duguje upravo toj sferi u „Zlatnom dobu“ , jer su dva potpuno različita serijala uspjela u dvije potpuno različite kulture/povijesti. Tako je u Japanu izuzetno popularan bio serijal „Space Battleship Yamato“ ( 1973 ) koji je japanske komplekse radi pretrpljene nuklearne katastrofe dezintegrirao pričom o popravku legendarnog „Yamata“. ( najveći ratni brod Drugog svjetskog rata i povijesti uopće ) Ovaj stari brod u budućnosti je prepravljen u svemirsku krstaricu koja štiti Zemlju od vanzemaljske invazije. Referenca na Japan koji doživljava ekonomski procvat i snagu usprkos porazu i raspadu carstva je očita. Paralelno s time, serijal „Robotech“ ( 1985 ) postaje hit u SAD-u. U priči o golemom svemirskom brodu koji primjenom nepoznate tehnologije u jednom trenu „skoči“ do vanjskog ruba Sunčeva sustava, a koji u tom „skoku“ za sobom povuče i stanovništvo obližnjeg grada nalazi se sve što su Američki političari željeli u crtanom filmu. Svemirski brod kojeg su Zemljani oteli vanzemaljcima da bi u njemu napravili grad, stvorili društvo, organizirali ekonomiju, agronomiju, kulturu, prosvjetu te uspostavili vojsku ( golemih robota kojima upravljaju piloti ) i čiji opstanak ovisi o utilitarnoj disciplini nije ništa drugo nego protestantska etika u crtanoj verziji. „Okruženi neprijateljima“, stanovnici/posada broda konstantno je na oprezu ( refleksija na Hladni Rat ), a posebno ako uzmemo u obzir da su agresivni vanzemaljci zapravo humanoidni divovi koji se u jednoj epizodi smanje na homo sapiens veličinu da bi špijunirali ( refleksija na masovnu histeriju sovjetskih špijuna „velikih neprijatelja“ koji glume „family next door“ ). Ali kao što je kolumnist Ed Anger u Weekly World News tvrdio da se Kremelj ne boji nuklearnog arsenala SAD-a već da će Rusi biti sretni u K-Martu usred Moskve- tako i negativni likovi Robotecha na kraju postaju ljudi. Admiral Gloval, Rus, od kapetana podmornice s crvenim predznakom postaje kapetan svemirskog broda na kojem se radnja odvija, dok rasa divovskih vanzemaljaca postane fascinirana ljudskom glazbom radi koje odustane od svoje ratničke prirode i odluči se kolektivno smanjiti, pridružujući se ljudima u ratu protiv nove prijetnje.
Da ne bi ispalo da anime ovisi o podupiranju režima zemlji u kojima djeluje, valja napomenuti da je prije „Robotecha“ velik uspjeh i u Japanu i u SAD napravio serijal „Gundam Wing“ ( 1970 ) koji je „rat robota“ smjestio u budućnost bez vanzemaljske invazije. U tom serijalu ljudi ratuju s ljudima i specifično je da nema sukoba dobra i zla već se teži prikazivanju općeg apsurda rata gdje su najgori negativci diplomati i vladari a pozitivci obični vojnici koji pokušavaju naći smisao u stalnom ubijanju i uništavanju.

I made this!



PRIJEDLOG MINIMALNIH UVJETA ZA DRAMATURGE

Prijedlog uvjeta za dramaturge, dramske pisce i scenariste

Sastavili: Lana Šarić, Siniša Bahun, Maja Sviben

Kako je dramaturgija zanimanje koje uključuje međusobno poprilično različite oblike rada u kazalištu, na filmu i televiziji, odlučili smo se za bodovni sustav koji omogućuje kandidatima da bilo koji od svojih profesionalnih radova mogu prijaviti kao dokaz rada za sindikat. Bodovni sustav je radi preglednosti podijeljen na tri kategorije, no važno je napomenuti kako se radovi iz različitih kategorija mogu zbrajati. Za učlanjivanje je potrebno 20 bodova, a isti broj bodova pripadnik sindikata mora ostvariti i kroz tri daljnje godine ako želi ostati član sindikata. Bodovi se dodjeljuju po realiziranom radu (iako, ovo je pitanje koje bismo htjeli otvoriti za daljnju raspravu, jer u Hrvatskoj postoji ustaljena praksa otkupa scenarija koji ne dođu do faze realizacije - kako se scenaristički posao ne tiče snimanja, ovu bi točku možda trebalo revidirati). Isto tako, postoji i niz scenarista koji se zapošljavaju u određenim producentskim kućama kao tzv. storylineri. Kako su njihovi ugovori određeni vremenski, a ne prema količini proizvoda, predlažemo da ugovori moraju biti na minimum tri mjeseca kontinuiranog rada na scenoslijedima/scenarijima za 20 bodova.

rad u kazalištu

originalni cjelovečernji dramski tekst 20 bodova

dramatizacija za cjelovečernju predstavu 10 bodova

dramaturgija predstave 10 bodova

originalni dramski tekst za radio 7 bodova

rad na filmu

originalni scenarij za dugometražni igrani film 20 bodova

dramatizacija za dugometražni igrani film 10 bodova

dramaturgija igranog ili dokumentarnog filma (minimalno srednjemetražnog) 10 bodova

originalni scenarij za srednjemetražni film 10 bodova

originalni scenarij za kratki film (minimalno trajanje 82) 7 bodova

rad na televiziji

originalni scenarij TV-drame u trajanju od najmanje 45 minuta 10 bodova

originalni scenarij epizode dramske ili kriminalističke tv-serije u trajanju od 45 minuta 7 bodova

originalni scenarij epizode sitcoma u trajanju od 25 minuta 4 boda

originalni scenarij epizode sapunice u trajanju od 45 minuta 2 boda

originalni scenarij epizode sapunice u trajanju od 25 minuta 1 bod

originalni scenoslijed/razrada epizode dramske ili kriminalističke tv-serije u trajanju od 45 minuta 3 boda

originalni scenoslijed/razrada epizode sitcoma u trajanju od 25 minuta 2 boda

originalni scenoslijed/razrada epizode sapunice u trajanju od 45 minuta 1 bod

originalni scenoslijed/razrada epizode sapunice u trajanju od 25 minuta 0.5 boda

scenoslijed/razrada (po licenci/špranci) epizode dramske ili kriminalističke tv-serije u trajanju od 45 minuta 2 boda

scenoslijed/razrada epizode (po licenci/špranci) sitcoma u trajanju od 25 minuta 1 boda

scenoslijed/razrada epizode (po licenci/špranci) sapunice u trajanju od 45 minuta 0.5 boda

scenoslijed/razrada epizode (po licenci/špranci) sapunice u trajanju od 25 minuta 1 bod

Danas ćete me fakat voljeti. Imam par kadrova novog Madonninog video-spota koji još nije niti izašao. Ovo baš nije najlegalnije, jer spot nije izašao na tržište, ali i tako i tako će kad tad netko okačit na web. Dao mi je frend montažer čija tvrtka u inozemstvu radi spotove za slavnu ekipu ( nije s ADU, ako pitate ). Dobije prilično para.


Kliknite ovdje za klip. Gore je torta da ekipa izvana misli da ovdje radim recepte. Ne mora baš moj blog biti prvi na svijetu na kojem je procurio taj materijal.

Primjetit ćete da je Madonna, usprkos svojim godinama i kritici da više nije niti fizički niti vokalno na razini od prije nekoliko godina još uvijek u mogućnosti napraviti pravi spektakl. Ovaj frend mi je rekao da neće puno photoshopirat, jer još uvijek izgleda dobro- ali što vam ja govorim, uvjerite se sami....

Prije dva dana sam pio kavu na Westendu u Britaniji.
Danas sam je pio na Britanskom trgu.
Mislio sam da će pomoći.
Ah, ništa- moram nešto napisati za Westend....

Još jučer sam hodao podzemnom Londona i uživao u Colchesterskim livadama, a danas se, eto, vratih u svoju kućicu. Mislio sam se odmah vratiti u životnu kolotečinu, opustiti se u svojoj svakodnevici tj. pisanju genijalnih i teško-za-povjerovati-koliko-kvalitetnih literarnih radova. Nisam stigao niti spremiti putovnicu na mjesto gdje ću zaboraviti gdje mi je, već sam imao u rukama lopatu. Danas je bio dan kada se radilo u vrtu, koji je izgledao kao nastamba za majmune u Maksimiru. Došao je jedan prijatelj od mame mi, kao da kosi- i stvarno, čovjek cijelu tu livadu iscijedio za dva sata. Izgleda kao engleski travnjak, iako je to možda nostalgija.



Ja sam odlučio iskopati rupu za ružin grm. Ako niste znali, moj pesek Barry je umro prije neka tri mjeseca i odlučio sam ( kad već u ovoj zemlji nema mjesta za groblje kućnih ljubimaca- valjda zato što bi netko imao posao a netko drugi utjehu ) par njegovih stvari koje sam sačuvao i odlučio ih zakopati u vrt.

Možda napišem putopis.

Ali prije toga moram dati glazbeni na akademiji.

Dakle, Sinke u Londonu dosad posjetio....




Musical "Lord of the Rings" ( znam, znam, ali dobar tekst niti svi specijalni efekti svijeta ne mogu pokvariti ).

Westend, "That Face" mlade dramaticarke Polly Stenham. Napisala ga je s nepunih 20 godina. Ako zelite gledati domacu 19godisnju genijalnost, odite u ZKM na predstavu mojeg teksta "Catblues" (Macji Blues).

"History of London" od Rimskog naselja pored Colchestera, do najpoznatije metropole svijeta, ne racunajuci Sinkecity, grad u Sinkelandu, u kojem sam ja gradonacelnik i u kojeg mozete doci kada ocistite cipele i poljubite lakat.

"Duchamp, May Ray, Picabia" u Tate Londonu. Juhuuuuuuuuuuxyc.

Indijski restoran s ljutom klopom. Ne znam kako se zvao, ali zahod ce ga mrzit.

I am in London.
I enjoy being in London.
I love London.
London enjoys me.
I am very happy.