Jedan moj prijatelj jako se zabrinuo kada je shvatio da mu rastu dlake u pupku. Rekao je da je to znak starosti. Danas sam ga sreo i bio je još više potišten. Kad sam ga pitao što je, odgovorio je da su mu se pojavile sijede.

Danas ću vam pričati o svojoj borbi za slobodu naroda. Ali prvo da razjasnimo, ovo gore nemojte niti slučajno smatrati nekakvom komunističkom terminologijom. Stvar je mnogo kompliciranija od toga i možda bi ipak bilo najbolje da počnem od početka i pustim vas da neke stvari sami shvatite. Sve je počelo još kada sam bio dijete, imao sam kojih sedam ili osam godina. Iako je u to vrijeme Rat Zvijezda već bio prilično aktualan, kauboji i indijanci nisu nestali iz svijetova dječje mašte, da ne spomenem dječjih igračaka. Na Britanskom trgu prodavale su se plastične puške i lukovi i strijele, a nije bila rijetkost naći i pokoji šešir iz svijeta Divljeg Zapada. Svaki put kada bi netko dobio kakvu dobru ocjenu u školi roditelji bi kupili neku od tih igračaka na opću radost odlikaša koji su kod sebe imali pravi Fort Knox od plastike. Svi su više voljeli kauboje, uključujući mene. Indijanci jednostavno nisu bili toliko zabavni, a za razliku od plastičnih puški koje ste samo trebali usmjeriti prema protivniku i viknuti «bum bum», lukovi s lastikama bakinih gaća trebali su iskusnog klinca da bi lansirali strelicu.




Nekad bi se i prepirali tko će biti kauboj, a tko indijanac. Kada sam konačno u jednoj prepirci dobio pravo da budem kauboj, drugarica učiteljica nam je prišla i objasnila da nije ružno biti indijanac jer da su kauboji u zbilji bili zločesti. Kauboji su ti koji su indijancima oteli zemlju i u njoj se nastanili zajedno sa svojim obiteljima. Ovo je bio prvi šok u mojoj narodnooslobodilačkoj karijeri. Nisam želio biti kauboj i tjerati indijance, taman pucao žlice iz bakinih gaća do kraja života ( budući da su se strelice često puta gubile, svaki se indijanac snalazio kako je mogao ). Dapače, često sam dobrovoljno želio biti indijanac i braniti svoj narod od tih zlih kauboja. Nakon dva sata borbi u parku bili smo ionako svi tako prljavi i blatni da smo se jedino mogli igrati veprova. Ali vrijeme je prolazilo i naučivši čitati uživao sam u avanturama Taličnog Toma, kauboja iz Goshinijevih stripova. Nije me nimalo grizla savjest, jer Talični Tom je bio super kauboj i nikada ne bi naudio indijancima. Ipak, u to vrijeme su me počeli učiti o povijesti domaćih naroda. Sjećam se kao danas da sam dobio jedan iz povijesti jer nisam znao tko su bili treći neprijatelji naroda ( uz fašiste i četnike iz udžbenika to su bili ustaše ). Budući da sam bio jako ljut na drugaricu učiteljicu, odlučio sam biti ustaša dok ne ispravim jedinicu. Ipak, išli smo na izlet u Pionirski grad i tamo mi je bilo super pa sam odlučio ne biti ustaša već partizan. Na kraju krajeva ustaše su imale Jasenovac a ja s time nisam želio imati posla već u to doba. Dao sam riječ da ću braniti Jugoslaviju, i siguran sam da bih je branio da se nije raspala par godina kasnije. Tu dolazi prilično velik obrat. Nakon što se raspala Jugoslavija, rekli su mi da više nema pionira, tako da ne mogu biti ni partizan ( pionir je upravo to- mali partizan ). Bio sam prilično ljut na sve te jugoslovene koji su se raspali i sad mi ne daju da budem partizan. Tata mi je kupio plastičnu pušku koja je pucala metke od plastike i sad sam ja nju morao ne-znam-što jer se par staraca posvadilo. Nastala je nova država, Hrvatska, u kojoj su neki ljudi rekli da Talični Tom treba dobiti novo, hrvatsko ime, pa su ga nazvali Lucky Luke. Iako sam rekao da neću slušati te gluposti, i u svojim sam novim stripovima olovkom precrtao mrsku novu riječ i nadopisivao Talični Tom, jako sam volio svoj album sa samoljepljivim sličicama Cro Army. Jeli smo čokolade u kojima bi se nalazile sličice i lijepili ih po albumu kojeg bi kupili u konzumu, koji je prije bio unikonzum. Cro Army je bio album s ilustracijama Hrvatske vojske, koji su se ( tad su mi govorili ) borili protiv partizana, mada im nisam vjerovao jer svaka budala zna da ako nema više pionira nema više niti partizana. Da su partizani nestali, značilo bi da su mi u školi lagali, a ja sam ipak bio dobro dijete i vjerovao svojoj gospođi nastavnici, koju smo prije zvali drugarica učiteljica. Ipak, odlučio sam se prozvati gardistom jer su mi izgledali super, a i doznao sam da su partizani napravili Bleiburg i nisam nakon toga htio s njima. Nakon mnogo vremena, croarmy se vratio kući a ovi takozvani partizani su dobili batine. Već sam bio prilično zbunjen, posebno zato što se tu ekipu koja se vratila iz rata počelo šikanirati da su bolesni PTSP-ovci, radikalni desničari, ustaše i ubojice. Ja sam bio neko vrijeme ustaša u petom razredu, ali nisam nikog ubio, ovi su vjerojatno ubijali jer su morali ali mnogi od njih su govorili da nisu ustaše i da su se samo branili. U to sam vrijeme već lagano počeo slušati rock, tako da sam postao anarhist, ali išao sam i dalje u Crkvu. Budući da me pankeri nisu takvog htjeli već srušiti sve Crkve, nisam mogao nazad k njima. Budući da su mi rekli da ne mogu biti gardist i rocker, odlučio sam pustiti da se situacija primiri da konačno odlučim kako ću braniti narod. Ispalo je da su neki gardisti htjeli opet napraviti Jasenovac, mada ne svi, a da neki pankeri nisu znali što bi sa sobom u životu a kamoli s društvom. Voljeli su i Staljina, a već sam nakon toga imao priličnu sliku toga što ne želim, iako nisam znao što želim biti. Staljin je imao gulage, a nisu se činili kao mjesta u pozitivnoj ideologiji.

Cijeli sam život samo želio braniti narod i da ljudi žive mirni i sretni. Imao sam bogatu karijeru i prošao sam mnoge fronte i mnoge strane, a niti jedna me nije baš odveć impresionirala svojom borbom. Ispalo je na kraju da su sve htjele isto- pomoći napaćenom narodu- ali mi niti danas, kad sam ipak već stari lisac do neke mjere, nije jasno kako možeš htjeti pomoći i tako zeznut stvar....

Jako me uvrijedi kad vele da sam narcisoidan. Činjenica da se moj ego-trip veže za tamo nekog Narcisa me užasno živcira.

Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!

Danas je čovjek sam sebi Crkva, umjesto drugima.

"Baš si neka šmizla, Sinke. Imaš tako posjećen blog, a već dugo nisi napisao niti jednu priču."
Okej....



Pobratimstvo milosrdnih u svemiru

Moje ime je Dakuhi i živim u Majanulu, malome selu blizu Velike Kotline. Rodio sam se kao sedmo od dvanaestero djece moje obitelji. Ovo pišem jer volim pisati, i zato jer sam jedini u selu koji je išao u školu. Selo je moglo priuštiti samo jednu naobrazbu, a vrač je rekao da su mene nebesnici odabrali. Moj djed bio je poglavica plemena, a nakon njegove smrti pleme je preuzeo ujak. Moj otac ima tri žene i veliki je lovac. Jednom je ubio majukija golim rukama dok je bio mlad. Sanjam o danu kada ću biti poput njega. Nitko ne zna kako je nastao Majanul, ali vrač mi je pričao jednom prilikom da su ga napravili nebesnici dok su radili svijet. Služio im je kao mjesto u kojem su čuvali oblake koje su zaključali u golemu kuću. Budući da je bilo jako tijesno, oblaci su bili ljutiti na nebesnike. Neki su se rasplakali od jada- i od tud kiša, dok su se drugi razgnjevili- i od tud grmljavina. Kada su nebesnici napravili ljude, nisu im napravili kuće. Bježeći od snijega koji je počeo padati, ljudi su nabasali u Majanul i u panici otvorili vrata velike kuće u kojoj su bili oblaci. Oblaci su jedva dočekali ovo i pobjegli kroz otvorena vrata. Razbježali su se po cijelom nebu, dok su ljudi ostali u kući. Kad su ovo vidjeli nebesnici, kaznili su oblake tako da ne mogu nikud ići svojom voljom, već su morali nebom lutati ovisno o vjetru. Ljude su kaznili tako da nikad ne mogu doći do neba poput ptica. Dok mi je ovo vrač pričao, upitao sam ga otkud snijeg koji je morio ljude kada su oblaci bili zatvoreni u kući. Rekao je da mnogo pitam, i ljutito otišao. Danas me jednako tako zbunjuje ova priča, ali vjerujem svejedno da je istinita. Što da ja znam? Ja sam tek Dakuhi iz Majanula. Ali čini se da su se nebesnici ipak smilovali ljudima i dali im da budu poput ptica. Svakog tjedna dolaze ljudi planinske kože u golemoj ptici. Iako rade mnogo buke i iako se mnogi plaše njihovog dolaska, u vrijeme kad se errila naljuti na nas njihova nam je pomoć i više nego dobrodošla. Ja i još par ostalih ratnika odlazimo na Veliku Kotlinu gdje golema ptica i ljudi planinske kože znaju baciti kockasta jaja prepuna darova. Ljudi planinske kože hrabri su ratnici i siguran sam da se bore protiv uruuya svim srcem. Njihovi darovi dokaz su da su im nebesnici milostivi, kad im tako mnogo daju. Kad stignu na Veliku Kotlinu, moja braća i ja ih čekamo da bace konop i preko njega četvrtasta jaja. Hrabri su, i uvijek nam mahnu s ptice. Iako sam uvijek prepravljen strahom kad čujem njihovu pticu, sjetim se da moje selo ne može živjeti bez njihove pomoći za vrijeme erellinog bijesa. Tako stojim na Velikoj Kotlini, čvrst i s punim povjerenjem da me moja braća planinske kože neće ostaviti, kao što ja neću ostaviti stare i nemoćne u mojem selu.

Uruuye je trebalo uništiti.

----

Moje ime je kapetan J.C. McClain, časnik sam u vojsci Ujedinjenih Naroda posljednjih pet godina. Rodom sam iz Kentuckya u SAD-u, što je čudno obzirom na moje Irske korijene, ali ima nas i tamo. Ovo pišem u helikopteru, budući da me moj prijatelj nagovorio da sudjelujem u nekakvom programu dopisivanja. Svaki vojnik mora nešto zapisati o sebi, a kasnije će se to možda negdje objaviti i približiti mladima vojničko zanimanje u Ujedinjenim Narodima. Uglavnom, treće sam dijete od nas sedmero. Vojna karijera svojevrsna je tradicija u mojoj obitelji- moj djed i moj otac služili su u vojsci SAD-a, a moj brat je vojni pilot na Nimitzu. Jako sam ponosan na njega, jer nije mala stvar služiti svojoj zemlji na nosaču aviona. Prošle je godine dobio odličje jer je sletio s oštećenim avionom i onesviještenim kopilotom. Pitao sam ga tko mu je oštetio avion, ali nije mi smio reći. Tako svejedno- tko god da je, moj ga brat čeka u zraku. Ipak, ja čekam sličnu ekipu na zemlji. Dok mi je u vojsci SAD-a bilo super, imao sam nekakav osjećaj da UN treba pomoć u pješadiji. I tako sam završio ovdje, u Somaliji, kao dio kontingenta koji bi trebao uspostaviti mir. Moram priznati da ne vidim mnogo akcije, većinu vremena provodim u dostavi humanitarne pomoći i razgovorima s vojnim kapelanom. On je prilično okej osoba, iako je katolik drži Mise na koje dolaze i pentakostalci i baptisti iz moje jedinice. Prije sam ja išao k njihovom pastoru koji nam je bio dodijeljen, ali je dobio premještaj. Budući da smo oboje Irci, zna me pozvati na čašu whiskeya i tad raspravljamo o svemu i svačemu. Primjerice, prošli sam ga tjedan pitao s kime se Kain oženio kad je Bog stvorio samo Adama i Evu. Počeo je nešto pričati o Biblijskoj metafori, ali ubrzo sam ga izgubio. U religiju se baš ne razumijem. Jer kad maknete ovaj kapetanski čin, ja sam tek jedan Irac James, i kud bih se razumio u ove stvari koje i mnogo mudrije od mene zbunjuju. Ipak, Bog je, čini mi se, tijekom godina smanjio Svoj bijes i smilovao se ljudima prognanima iz Raja. Dok gledam prirodne ljepote Afrike iz helikoptera- džunglu, rijeke, jezera i životinje, pomislim da možda ipak ima smisla vjerovati da su te divote dane ljudima kao melem na ranu progonstva. I nije slučajno, ako mene pitate, da je taj mali dokaz Raja Bog dao upravo ovim ljudima tamne boje kože- mnogo skromnijima i iskrenijima od zapadnjaka. Kad stignu goleme suše, urod zna biti slab pa im bacamo pakete hrane iz helikoptera na jednu čistinu. Na njoj nas uvijek dočeka par njihovih mladića, i uvijek nam mašu radosno. Ponekad mi se čini da je u tom mahanju više nego u čeku kojeg dobijem za svoju službu u vojsci. Ipak, čistina je premala da bi sletjeli, i nije mi svejedno kad gledam kako helikopterska elisa reže vrhove visokog drveća. Jedan pogrešan pokret pilota, i mogli bismo svi nastradati. Radi toga sam često puta nervozan, ali takva je dužnost vojnika. Doletimo do čistine, bacimo konopac preko kojeg spuštamo goleme četvrtaste pakete, mahnemo seljanima, i vraćamo se u bazu. Da budem iskren, ima nečeg prekrasnog u tome ali bio bih sebičan kada bih o tome razmišljao, pa ne razmišljam. U vezi nekih stvari ne bi trebalo mnogo razmišljati. Jednostavno, morate ih učiniti. Sjetim se uvijek priče svoje majke u krevetu prije spavanja. U Bibliji, u Knjizi Otkrivenja, piše da zli zmaj želi uništiti dobre ljude. Uvijek sam se bojao tog zmaja. Ali majka mi je pričala da hrabri anđeli na kraju pobijede tog zmaja, i da moramo svi biti poput njih ako želimo bolji svijet.
I tako sam završio ovdje. A sad oprostite, stigli smo pred čistinu i moram baciti paket.

Zmajeve je trebalo loviti....

Ovo je moj dragi kolega, tako da ga izvolite ići gledati.


Drugo za jedno Matije Ferlina gostuje na Goričkim večerima u VELIKOJ GORICI, dana 14.06. 2008 s početkom u 20:00 sati.




Plesna i kazališna kritika je nakon predstave SaD SaM (revisited) najavljivala novo poglavlje u hrvatskom suvremenom plesu, a Matiju Ferlina svrstavala u najistaknutije figure mlađe hrvatske plesne scene, izrazite scenske pojavnosti i naglašena talenta. I u svojoj novoj predstavi Ferlin polazi od intimističkih sadržaja, vezanih uz tematiku ljubavnih veza. Koristeći iskustvo zaljubljivanja, odljubljivanja, prevare, flerta, grijeha i inih senzacija u odnosu između dvoje ljudi Ferlin teži ignorirati dekorativni moment vezan uz tjelesnost, fizičnost, te u tom pročišćenju forme pronalazi nove performativne strukture i mogućnosti. Partnerica na sceni, Dijana Vidušin, hvaljena je glumica splitskog HNK. Iskustvo zajedničkog glumačkog formiranja u Puli, mnogobrojni skupni projekti u devedesetima i njihovo blisko prijateljstvo – polazište su ove suradnje i garancija posebne scenske kemije.

Na slici je moj kaskader- dubler Mirko. Moram se zaštiti ako želim preživjeti još jednu veljaču masovnih ljubavnih ponuda.

"SVEGA dvadesetak dana prije nego što će Slovenija prijaviti incident u Nuklearnoj elektrani Krško i označiti početak "nuklearne opasnosti", slovenski mediji izvještavali su o nestanku i pomoru više od jedne trećine ukupnih pčela u toj zemlji. Dvije "tek naoko" nepovezane činjenice, možda imaju više toga zajedničkog nego što bi htjeli pomisliti u isti mah"prenosi Index.hr

Da li Hrvati imaju razloga za zabrinutost od radijacije, pitali smo "prvog Slovenca Hrvatske", kontroverznog Joška Jorasa.



Joras je za "Pisca u Usponu" izjavio da nema nikakvog straha i da radijacije u Sloveniji nema, čak niti na Korčuli. Nakon što mu je naš novinar stao na pipak ( ne vidi se na slici ) prijavio nas je radi uznemiravanja Slovenskom Ministarstvu Unutarnjih Poslova. Uz ovo je zatražio nove rampe u dvorištu, jer su se dosadašnje otopile nakon što je pala ljubičasta kiša.

Slovenac-next-door-soon-to-be-his-door i dalje remeti mir između Europske Unije i Hrvatske.

Rasistu je u mraku svaka krava crnac.