Marketing
Sinke i njegova narodnooslobodilačka borba
Danas ću vam pričati o svojoj borbi za slobodu naroda. Ali prvo da razjasnimo, ovo gore nemojte niti slučajno smatrati nekakvom komunističkom terminologijom. Stvar je mnogo kompliciranija od toga i možda bi ipak bilo najbolje da počnem od početka i pustim vas da neke stvari sami shvatite. Sve je počelo još kada sam bio dijete, imao sam kojih sedam ili osam godina. Iako je u to vrijeme Rat Zvijezda već bio prilično aktualan, kauboji i indijanci nisu nestali iz svijetova dječje mašte, da ne spomenem dječjih igračaka. Na Britanskom trgu prodavale su se plastične puške i lukovi i strijele, a nije bila rijetkost naći i pokoji šešir iz svijeta Divljeg Zapada. Svaki put kada bi netko dobio kakvu dobru ocjenu u školi roditelji bi kupili neku od tih igračaka na opću radost odlikaša koji su kod sebe imali pravi Fort Knox od plastike. Svi su više voljeli kauboje, uključujući mene. Indijanci jednostavno nisu bili toliko zabavni, a za razliku od plastičnih puški koje ste samo trebali usmjeriti prema protivniku i viknuti «bum bum», lukovi s lastikama bakinih gaća trebali su iskusnog klinca da bi lansirali strelicu.
Nekad bi se i prepirali tko će biti kauboj, a tko indijanac. Kada sam konačno u jednoj prepirci dobio pravo da budem kauboj, drugarica učiteljica nam je prišla i objasnila da nije ružno biti indijanac jer da su kauboji u zbilji bili zločesti. Kauboji su ti koji su indijancima oteli zemlju i u njoj se nastanili zajedno sa svojim obiteljima. Ovo je bio prvi šok u mojoj narodnooslobodilačkoj karijeri. Nisam želio biti kauboj i tjerati indijance, taman pucao žlice iz bakinih gaća do kraja života ( budući da su se strelice često puta gubile, svaki se indijanac snalazio kako je mogao ). Dapače, često sam dobrovoljno želio biti indijanac i braniti svoj narod od tih zlih kauboja. Nakon dva sata borbi u parku bili smo ionako svi tako prljavi i blatni da smo se jedino mogli igrati veprova. Ali vrijeme je prolazilo i naučivši čitati uživao sam u avanturama Taličnog Toma, kauboja iz Goshinijevih stripova. Nije me nimalo grizla savjest, jer Talični Tom je bio super kauboj i nikada ne bi naudio indijancima. Ipak, u to vrijeme su me počeli učiti o povijesti domaćih naroda. Sjećam se kao danas da sam dobio jedan iz povijesti jer nisam znao tko su bili treći neprijatelji naroda ( uz fašiste i četnike iz udžbenika to su bili ustaše ). Budući da sam bio jako ljut na drugaricu učiteljicu, odlučio sam biti ustaša dok ne ispravim jedinicu. Ipak, išli smo na izlet u Pionirski grad i tamo mi je bilo super pa sam odlučio ne biti ustaša već partizan. Na kraju krajeva ustaše su imale Jasenovac a ja s time nisam želio imati posla već u to doba. Dao sam riječ da ću braniti Jugoslaviju, i siguran sam da bih je branio da se nije raspala par godina kasnije. Tu dolazi prilično velik obrat. Nakon što se raspala Jugoslavija, rekli su mi da više nema pionira, tako da ne mogu biti ni partizan ( pionir je upravo to- mali partizan ). Bio sam prilično ljut na sve te jugoslovene koji su se raspali i sad mi ne daju da budem partizan. Tata mi je kupio plastičnu pušku koja je pucala metke od plastike i sad sam ja nju morao ne-znam-što jer se par staraca posvadilo. Nastala je nova država, Hrvatska, u kojoj su neki ljudi rekli da Talični Tom treba dobiti novo, hrvatsko ime, pa su ga nazvali Lucky Luke. Iako sam rekao da neću slušati te gluposti, i u svojim sam novim stripovima olovkom precrtao mrsku novu riječ i nadopisivao Talični Tom, jako sam volio svoj album sa samoljepljivim sličicama Cro Army. Jeli smo čokolade u kojima bi se nalazile sličice i lijepili ih po albumu kojeg bi kupili u konzumu, koji je prije bio unikonzum. Cro Army je bio album s ilustracijama Hrvatske vojske, koji su se ( tad su mi govorili ) borili protiv partizana, mada im nisam vjerovao jer svaka budala zna da ako nema više pionira nema više niti partizana. Da su partizani nestali, značilo bi da su mi u školi lagali, a ja sam ipak bio dobro dijete i vjerovao svojoj gospođi nastavnici, koju smo prije zvali drugarica učiteljica. Ipak, odlučio sam se prozvati gardistom jer su mi izgledali super, a i doznao sam da su partizani napravili Bleiburg i nisam nakon toga htio s njima. Nakon mnogo vremena, croarmy se vratio kući a ovi takozvani partizani su dobili batine. Već sam bio prilično zbunjen, posebno zato što se tu ekipu koja se vratila iz rata počelo šikanirati da su bolesni PTSP-ovci, radikalni desničari, ustaše i ubojice. Ja sam bio neko vrijeme ustaša u petom razredu, ali nisam nikog ubio, ovi su vjerojatno ubijali jer su morali ali mnogi od njih su govorili da nisu ustaše i da su se samo branili. U to sam vrijeme već lagano počeo slušati rock, tako da sam postao anarhist, ali išao sam i dalje u Crkvu. Budući da me pankeri nisu takvog htjeli već srušiti sve Crkve, nisam mogao nazad k njima. Budući da su mi rekli da ne mogu biti gardist i rocker, odlučio sam pustiti da se situacija primiri da konačno odlučim kako ću braniti narod. Ispalo je da su neki gardisti htjeli opet napraviti Jasenovac, mada ne svi, a da neki pankeri nisu znali što bi sa sobom u životu a kamoli s društvom. Voljeli su i Staljina, a već sam nakon toga imao priličnu sliku toga što ne želim, iako nisam znao što želim biti. Staljin je imao gulage, a nisu se činili kao mjesta u pozitivnoj ideologiji.
Cijeli sam život samo želio braniti narod i da ljudi žive mirni i sretni. Imao sam bogatu karijeru i prošao sam mnoge fronte i mnoge strane, a niti jedna me nije baš odveć impresionirala svojom borbom. Ispalo je na kraju da su sve htjele isto- pomoći napaćenom narodu- ali mi niti danas, kad sam ipak već stari lisac do neke mjere, nije jasno kako možeš htjeti pomoći i tako zeznut stvar....
Post je objavljen 29.06.2008. u 22:33 sati.