Teške krize koje trenutno vladaju svijetom hrvatskog animiranog filma ne mogu izbrisati slavnu prošlost njegovih poznatih i priznatih studija. Tražeći kvalitetu na scenarističkom polju i onom metode filmskog izlaganja hrvatski su «crtići» obilježili na karakterističan način povijest svjetskog filma.

Iako je karakteristika ove kinematografije u prvome redu kratkometražni animirani filmovi, rijetki dugometražni filmovi obiluju kvalitetom kako animacije tako i scenarija- dajući pregršt gotovo nezaboravnih likova i scena.
Ti filmovi, iako imaju u sebi dozu komercijalnosti nikako nisu proizvod radikalne hiperprodukcije bez obzira na kvalitetu ( jer hiperprodukcije nikada nije bilo da se trebalo na nju žaliti ). Hrvatski animirani filmovi prije svega su filmovi s posebnim pristupom animaciji koji koristi elemente geometrijskih kompozicija s počesto karikaturnim likovima.

Bilo bi preopširno dotaknuti gotovo svaki animirani film koje je Hrvatska plasirala na tržište a koji je bio uspješan. Dovoljno je reći da su upravo najkomercijalniji filmovi poput «Inspektora maske» Borisa Kolara ili filmova Zlatka Grgića o «Profesoru Baltazaru» još uvijek i više nego jasno održavali duh škole zagrebačkog animiranog filma ( termin kojeg su upotrijebili francuski teoretičari Georges Sadoul i Andre Martin ). Slikoviti, geometrijsko koncipirani likovi na rubu stilizacije jedino su u dugometražnim filmovima poput «Čudesne šume» (1986) i «Čarobnjakovog šegrta» (1990) autora Milana Blažekovića bili nepostojeći no čak i ti filmovi igrali su se živim bojama, songovima , koreografijama i veseloj glazbi koja je davala specifičan karakterni opis filmskom izlaganju koje je u nekoj dozi bilo upereno protiv američke Disneyeve produkcije.

Kako nismo u mogućnosti analizirati sve uspjehe, zadržimo se na dva filma koji su dobili najprestižnije nagrade. Film «Samac» Vatroslava Mimice (1958) i film «Surogat» Dušana Vukotića (1961). Prvi je dobio posebnu nagradu festivala u Veneciji a drugi je dobitnik prvog «Oscara» dodijeljenog jednome animiranome filmu. Oba su dobila nagrade iste godine kada su i proizvedeni.

Film «Samac» tipičan je primjer djela iz zagrebačke škole crtanoga filma. Fragmentarna radnja donekle je i stilistički podijeljena na tri cjeline. U prvoj lik samca radi u svome uredu nalazeći se u depresivnom stanju. Siromašna ali funkcionalna scenografija još uvijek neće pokazivati agresivnost, ali kada on krene u grad ona će postati itekako agresivna. Imitirajući kompleksnost čitavog grada aludirajući na ljudsko društvo , redatelj zaoštrava doživljaj zbilje agresivnim bojama i brzim ritmičkim izmjenjivanjem cjelina. Kada samac počne svoj san, čitava priča kreće na dublju metaforiku u smislu potrage za vječnom, dalekom točkom u daljini koju svi pokušavamo doseći ali nikako ne uspijevamo u svojim životima, gotovo Wagnerijanski pristup takvome motivu predočen u minimalizaciju svega prikazanog najjače je oružje stilizacije koju nam autori zagrebačke škole animiranog filma daju na shvaćanje. Čak i tu scenografija skače u dublju metaforičnost igrajući se prije svega razbarušenim geometrijskim oblicima koji ispunjavaju kadar komponirajući sliku koja je mješavina realnog i nadrealnog, postojećeg i potencijalnog, znanog i instinktivnog, željenog i dobivenog. Iako je taj svijet krajnje zanimljiv, samac ne može ostati u njemu i pada u realnost gdje ga čeka njegova siromašna scenografija i svemir koji on nosi duboko u sebi.

«Surogat» je napravio potpuni odmak od takvog pristupa. On prije svega ne želi raditi visoko-umjetnički i duboko-estetski grafički pristup. Njegova priča je jednostavna iako je izmišljena i nemoguća. Trokutasti lik turista dolazi na odmor na more. Da li je more stvarno? Ne- ono je proizvod iz dućana, artikl na polici koji se još uz sve to i napuhava. Kao i jelo, piće, stol, automobil. Ova priča završava time da lik pogine vozeći se na napuhanoj cesti isisavajući zrak iz sebe i pokazujući da je i sam potrošač neka vrsta robe u cijelome svijetu. Zvuči jednostavno, ipak čini se da je to itekako teško prikazati. Tako pristup stilizaciji animiranih likova postoji- oni su do te mjere stilizirani da su malo više od geometrijskog lika, a ipak, priča ostaje u realnom svijetu i ne gubi dodir uz svoju realnost. Ti likovi su ljudi, taman i da su samo proizvodi. U tome svijetu stilizacije koja ne gubi nikakvu realnost priča može imati nivo koji želi i ne kršeći nikakva pravila, ona se navikava na čitav proces filmskog izlaganja sebe u realnome svijetu. Kratka forma ovog filma na fascinantan je način preskočila teorijsku sustavnost tradicije dižući je na novi nivo i pretvarajući svoje likove u stilizaciju koju možemo dotaknuti jer ona je upravo tu pred nama i našim umom koji bilježi umjetnost.

Dobivam slabije ocjene od drugih kolega jer ja sam genijalan.

Kažu da sam markantan, vjerojatno jer mi je nos landmark, kao i talent.

Imam veliki nos. Što je u izlogu, to je i u dućanu.


Ne pušim travu jer nakon nje je čovjek glup. Nakon whiskeya, on je genijalan.


Genijalan sam unatoč svojim porocima, ne radi njih. Oni ni najmanje ne utječu na moju silnu genijalnost i sklonost remek-djelima.

Nisam metroseksualac, jer to su homoseksualci zaljubljeni u sebe. Ja sam hetero i zaljubljen u sebe.

Ništa nije tako neodoljivo kao ja kada se brijem.

Bavim se humanitarnim radom. Kada je neka humanitarna izložba, ja se dolazim slikati za novine.

Želio sam se kandidirati za Rektorovu nagradu, ali kada sam dobio popis onih koji su je primili jako sam se ustrašio da me netko u budućnosti ne poveže s tim ljudima.

Nikada ne pijem s nekime tko ne zna ime likera koji pijemo.

Priznati ću vam, pijem srednjekvalitetan liker, ali samo kada me nitko ne vidi. Nemojte to pričati po Akademiji jer će mi se uništiti reputacija jet-settera.

Mnogo mislim na svoju nevinost i činjenicu da sam najveći djevac na Akademiji- jer sam jedini djevac na Sveučilištu.

Imam nesreće u ljubavi jer u vezu dajem cijelog sebe, a to je više nego prosječna žena može podnijeti.

Glumio sam u sapunici, ali odbio sam piti iz šalice bez sponzorskog znaka. Pa što su si oni umislili?

Jet-set me ne zanima. To su ljudi prepuni novca koji im ništa ne pomaže.

Dragi profesore, to što govorite najobičnije su gluposti.

Inače sam skroman, pristojan, šutljiv i marljiv. Naročito kada razmišljam o sebi.

To je teško, biti tako genijalan dvadeset i četiri sata dnevno. Da je ovo pravna država ja bih živio na njezin račun!

Nema ništa lijepše od glavnog ispita na Akademiji kada te svi ti poznati pisci promatraju i razgovaraju s tobom. Tada si im ti jedina briga, iako su te prethodno poslali u kantinu po kavu. Jednog dana ću i ja tako slati mojeg studenta po kavu. Ali teško će se naći ovakav genije.

Kolegica se laktarila. I Akademija ju je poslala na radionicu u Japan. Što radi u Japanu? Laktari se za radionicu u Moskvi.

Da li se kolega laktari? Recimo to ovako, da je on na santi leda s dvadeset pingvina, za dvadeset minuta ne bi bilo pingvina.

On je moj bliski prijatelj. Preoteo mi je vrlo napornu djevojku.

Ovo je moje najnovije remek-djelo. Znam, nisam ni sumnjao da ga nećeš razumijeti..... ti jedno bedasto zatucano Vijeće Profesora na Glavnom Ispitu!

U nogometu sam igrao u obrani jer ništa nije moglo prijeći moj neodoljivi šarm i inteligenciju.

Glumio sam u jednom hrvatskom filmu. Žao mi je, barem sam iskreno priznao.

Neću vam reći da se naviknete, jer to je nemoguće. Ja sam jednostavno krasan.

PROLOG DJEČAKA

Postoji film, već podosta star, sa Rade Šerbeđijom i Almom Pricom u ulogama koje su vjerojatno najbolje ocrtavale svakog od njih.
On- cabaretmajstor, lutalica, glumac i zaljubljenik u kinematografiju. Ona- grofica, pijanistica i zagonetna ljepotica.
Ljubavna priča tog para možda i ne bi uspijela da njihova ljubav nije bila okružena nekim čudnim Zagrebačkim «štihom».

Vrtuljak, vesela glazba, Zagrebačka večer i lagana kiša. I danas, gotovo stotinu godina od tog trenutka. Zagreb je malo izgubio na svojoj staroj jezgri ( što zbog čudnih zahvata arhitekata koji su
Cvjetni trg iz jednog «francuskog» trgića u most zvjezdanog broda «Enterprise» , što zbog nestajanja zagrebačkog mentaliteta) ali on je još uvijek Zagreb. Nažalost to se ne može reći za njegove cabarete.

Jednostavan je razlog: oni nisu isplativi niti kazalištu koje ih organizira niti kafiću koji ih ugošćuje. Najviši dosezi su tek neke šarmantne jednočinke na Opatovini ili pokušaji da se imitira originalni cabaret.

Pa krenimo onda od početaka i pogledajmo ipak povijest tog čudnog i razvodnjenog fenomena. Počnimo tamo gdje je cabaret krenuo.

Made in , ah što bi drugo, France.


CHAT NOIR

Radolphe Salis je bio tipičan Montmartre boem. I kao takav nije mogao a da ne napravi nešto što je moralo biti na Montmartreu. Ili barem dio njega. Iznajmljeni prostor bio je napravljen po uzoru na srednjevjekovni dvor. Prepun oklopa i mačeva. Ali ono što se tamo odigravalo nije bilo baš primjereno dvoru.

Od tamo je došlo ono što se nazvalo cabaret. I od tamo se raširilo po čitavome svijetu u drugom obliku pod drugim imenom. Bilo je tu imena poput «Überbrettl» , «Semafor», «Establishment».... i sada se javlja pitanje gdje je Zagreb u svemu tome.

Carlo Armano bio je jedini variete glumac tog vremena sam sebe tako opisujući u svojim paramfletima i plakatima. Njegovi tesktovi i šale bile su zapisane u knjižici koju je sam tiskao u nakladi od 50 000 primjeraka. Ovaj hrabar čin definitivno je značio početak nečeg, makar to bilo nešto što se nije moglo mjeriti s ostatkom svijeta.

Jer zagrebačka aristokracija uživala je tada u «kućnim predstavama», šarmantnim i jednostavnim djelima koja su se odigravala u stanovima bogatih ljudi. «Zaljubljeni maturant» bila je predstava jednočinka nakon koje je slijedio program pjevačkih i plesnih točaka .

Diletantske predstave cvjetaju i imaju jako mnogo posla. Jedno od najpoznatijih «društva zafrkanata» bilo je ono «Kvak» te je ono bilo preteča pravom zagrebačkom cabaretu.

Društvo hrvatskih književnika organiziralo bi nastupe glumaca na svojim večerima. Nadalje cvjetaju različite grupe a i mnoga poznata imena povezuju se s onim što kasnije postaje Cabaret. Tu je Dimitrijević, Borštnik, Fijan pa čak i poznati Ermeteo Novelli.


CABARET!

No malo pomalo cabaret se žestio. Uspio je tamo gdje je trebao. Zagreb je službeno dobio «Imperial». Nakon mnogo skandala i novinskih tučnjava oko glumca Freudenreicha sve je došlo na svoje mjesto. Iako samo na kratko. 1907 se rodio «Imperial» ali odmah zatim je i nestao. Razlozi su spekulativni ali vjerojatno financijski prirode. I one «skandalozne» jer je navedeni glumac neko vrijeme , ljutit zbog nekih malverzacija, radio kao nadkonobar i tako «osramotio profesiju» . Skakutanje preko novina dovelo je vjerojatno do problema koji su na kraju doveli do Imperialovog slanja u snove ljudi željnih zabave i smjeha.

Sam je Branko Gavella pokušavao dovesti Cabaret u Hrvatsku šaljući pisma Milanu Begoviću. Iako su tada oboje bili tek nešto više od studenata, već se onda vidjela njihova strast i želja za podupiranjem kazališne kulture u Hrvatskoj.

Oko 1920 budi se Pick-bar cabaret. Taj mali bar postao je uskoro mjesto na kojem su glumačke poteze ocrtali Irma Polak i Aca Binički uz operne arije i kuplete. Ovaj se program uskoro obogatio drugim imenima, neka od njih bila su čak i strana. No uskoro je nestao. Vratio se tek 1928 pod palicom Tita Strozzija i Alfreda
Grünhuta.

Klub-cabaret bio je glavni protivnik ovome kazalištu. Ivo Badalić, nekadašnji «Imperialovac» krenuo je nakon Gavellinog poguravanja u cabaretske vode.

Ali iako je sve bilo protiv cabareta dotad, krenulo je nabolje. Došlo je do prvih poznatih glumaca iz svijeta cabareta poput Fanike Haiman, Stjepana Bojničića, Jurja Devića, Zvonka Tkaleca, Mile Mosinger-Popović , Strahinja Petrović , Dubravko Dujšin, Micika Žličar, Josip Rijavec i mnogi drugi....

Problemi su se javljali zbog repertoara koji je tražio hrvatske autore i pjesme a ne prepjeve njemačkih izdanja, koje su prevodili Arnošt Grund, Juraj Dević i Aca Binički.

Nakon što se preselio iz Ilice 11 u Ilicu 31 ( na današnjem prostoru dramskog kazališta «Jazavac» ) Klub cabaret postaje Apolo cabaret zbog lokalnog istoimenog bara.
.... I CABARET

Paralelno s «Klub-Apolo» cabaretom pojavio se i «Grabancijaš». Taj novi cabaret ustrojio je velikim djelom doktor Branko Gavella koji će iste godine dobiti titulu direktora Drama u HNK. Afera oko Galicije već je neko vrijeme bila u njegovoj biografiji ali to je možda i bio razlog više zašto se taj veliki umjetnik i teoretičar počeo baviti cabaretom. Dapače, sam Nikola Batušić je priznao da je doktor Gavella igrao prijateljsku nogometnu utakmicu s cabaretom Apolo. Ovaj smješni zapis pokazuje da su ta dva cabareta djelila prijateljstvo na nivou a i sam je Tito Strozzi- koji je nastupao u «Apolu» Klubu cabaret uskoro- postao umjetnički voditelj «Grabancijaša».

Ipak, usprkos početnim uspjesima, gotovo na vrhuncu svoje popularnosti- cabaret «Grabancijaš» se zatvorio. Podaci o njegovom zatvaranju su nedovoljni za analizu no on definitvno prestaje oko 1922.

Cijelo vrijeme postojala su još dva cabareta: «Cabaret Casino» i «Music Hall». Okušani glumci ipak nisu mogli doći na nivo prethodna dva cabareta ali kako je Zagreb imao već nekoliko takvih zabavišta oni postaju njegovim zaštitnim znakom.

Novi cabaret u restoranu «Excelsior» , pod vodstvom sad već podosta iskusnog Alfreda Grünhuta uspjeva se razvijati. Tito Strozzi je u to vrijeme preuzeo Klub-cabaret. Kako je cabaret Excelsior uspio , Strozzi mu se često pridružio i zabavljao publiku.

Nažalost ni ovaj put ne previše dugo. Financijski problemi nisu uspjeli odmah izbaciti «Excelsior» ali usprkos mnogobrojnim peticijama za porez i novac stvari su došle na svoje.

Miss Europe te je godine bila konobarica iz Jurišićeve ulice Štefica Vidačić. Njen uspjeh na berlinskom natjecanju bio je velika vijest da bi se pomoglo jednom «Excelsior» cabaretu.


DOK PADAJU BOMBE

Drugi svjetski rat je nakon dugog i teškog početka cabareta još jače pretisnuo dramske umjetnike. Tridesete godine prošlog stoljeća bile su lišene svakog cabareta a sve što je ostalo bio je Aca Binički. On je nakon početnih pokušaja ipak uspio formirati novi cabaret- «Dverce» u Ilici 12. Prostor i gosti dali su «Dvercu» da uspije i on je ostao gotovo pet godina aktivan. Iako su se voditelji i glumci mijenjali a bilo je i vremena «pauzi», publika ga je cijenila. No 1940 i to je ostalo samo kao nota u knjizi. Nije bilo uspjeha . Pa je «Grabancijaš» preuzeo prostor u kojem je dotad bilo «Dverce». No i on je nakon mjesec dana otišao.

Tito Strozzi i njegova družina «Monocl» ulaze u prostor «Dverca». Alfred Grünhut se ne predaje ali već je umoran pa sa svojim prijateljima luta u ratnom okrugu.

«Grabancijašu» poprilično dobro ide. Ali i on uskoro ima problema. Novac koji primaju u teškim prilikama nije dovoljan. Najbolji cabaret polako nestaje iako ima uspjehe i prijatelje u susjednom cabaretu «Kišobranac». Rat i napetost porasli su i na kraju zatvorili «Grabancijaša.»

Podaci o našim novijim cabaretima jedino su ostali u «Jazavcu».
Novi uspješni program «Kerempuha» kojeg je vodio Drago Bahun bio je vrlo poznat u krugovima te zemlje. Restoran, bar, šale i smijeh odzvanjali su zagrebačkim ulicama.

Prošlost, sadašnjost, budućnost.

Ne znamo kuda će sve ovo krenuti niti kako će završiti ali opet- cabaret je bio uporan. Nije problem se smijati- misle neki- ne znajući kako je to teško.

Nije li tako teško smijati se? Ali dok je smijeha tu će se naći neki cabaret. ne znamo da li je cabaret dobar ili loš- ali on je cabaret i kao takav ga moramo prihvatiti. Kao i on nas. Ili bi barem trebao.

Zagreb.

Ušao sam u poveću bolničku sobu. Odmah , čim sam ga vidio, nešto me stisnulo u srcu. Bilo ga je teško vidjeti, njega, legendu iz kvarta, u tako bijednom stanju. Čika Lujo je bio naš vjerni pratilac, maskota s Črnomerca koji nam je jako puno značio. To je bio tip koji nije baš imao mnogo novca ali uvijek je imao za bombone koje je nesebično dijelio klincima. Ta golema ličnost ležala je mirno u svojem krevetu ništa ne sluteći iako je bilo iščekivanje u zraku.
Nasmiješio mi se iskreno i srdačno.
«Oh! Sinke!»
Bio mi je vrlo važan oslonac u životu kada mi je stari umro. Mora se znati, ne volim o tome inače pričati, ali on me je jedini prokužio. U svijetu Črnomerca bio sam nekakav čudan tip koji je išao u kazalište, a ljudi iz kazališta smatrali su me ne-znam-kako-talentiranim dečkom koji je imao grubijanski mentalitet i bio razmažen do krajnjih granica. Čika Lujo je bio jedini koji je shvaćao tu paradoskalnost da sam ja bio i jedno i drugo i ništa i sve od toga. Niti jedan ulični deran niti dramski pedagog nikada nisu shvatili ono što je jedan prosječan starac u nekoj svojoj mudrosti istinski razumio. Kada je stari umro, svako toliko bi dolazio k nama i pitao da li treba nešto napraviti. Jednom mi je u ruku dao sto kuna, za kino ili tako nešto. U to doba sto kuna je bilo kao danas dvjesto, a možete misliti što je taj novac značio jednom starom čovjeku. Ali on je bio Čika Lujo. On je bio Čika i zvali smo ga Lujo.
«Sinke, slušaj»-rekao je-«Sada ću ti nešto reći.»
Slušao sam ga znajući da je to jedan od posljednjih razgovora kojega ću voditi s njime u ovome životu.
«Sinke, ti si pametno derle....»-rekao je pokazujući prstom-«.... nisi kao ona balavurdija što se pika po kvartu sa svakakvim iglama! Slušaj Čika Luju, sada će ti nešto pametno reći....»
Zastao je. I čekao. Sjaj mu se izgubio u očima. Počeo je promatrati stvari po sobi.
«Ah, Sinke!»-rekao je odjednom-«Baš lijepo što si došao!»
«Evo me, Čika Lujo!»- rekao sam, shvaćajući da je odlutao.
«Sada kada si došao, daj da ti nešto kažem. Je li tu negdje Trpak?»
«Ne Čika Lujo, Trpak je poginuo u ratu, sjećate se? Vi ste ga donijeli doma. Mislim, Vi ste ga nosili. Mrtvog.»
»Trpak je poginuo?»- začudio se Čika Lujo-«Kad?»
«Prije par godina. Kod Osijeka. Vi ste bili s njime. Sjećate se, pričali ste....»
«Sinke, ne seri nego donesi one haubice!»
«Nema tu haubica, Čika Lujo. Rat je gotov, nema više streljiva. A i ja nisam bio u ratu jer sam bio premlad. Imao sam dvanaest.»
«Aha.....što sam ono htio reći. Aha! Sinke, slušaj, kada imaš ženu, onako, znaš. Onda je lijepo primi ovako i onda joj kaži....»
«Nemam curu , Čika Lujo.»
«Što?»
«Curu nemam.»
«A gdje ti je?»
«Nemam.»
«A ona mala, kako se zove?»
«Ne znam na koga mislite.»
Čika Lujo je neko vrijeme šutio.
«Oh, Sinke! Tu si!»
«Tu sam, Čika Lujo!»
»Sinke, znaš, ja ti neću još dugo»-rekao je i počeo kašljati. Kašljao je tako jako da sam želio zvati sestru, ali on je uzeo rub plahte i pljunuo u njega te ga ugurao pod deku.
«Reci, kako je u školi?»
»Ide pomalo. Na Akademiji sam.»
«A jesi li?»
«Da.»
«To je super. Ništa se ti ne brini. Ja u tvojim godinama isto nisam imao posao. Bio je rat, znaš, došli ustaše, pa došli partizani a ja bez posla i kod jednih i kod drugih.»
«Ne znam, Čika Lujo, nisam se rodio još u to doba.»
«Tako ti je to, Sinko moj.»
Šutio je neko vrijeme.
«Oh, Sinke!»
»Zdravo, Čika Lujo.»
«Kako Dinamo stoji na ljestvici?»
«Ne znam. Ne zanima me to. Ali mogu zvati prijatelje koji se u to razumiju.»
«Ne treba, ne treba. A i nemam sitno za telefon.»
«Imam ja mobitel.»
«A reci, kako je ona cijev?»
»Koja?»
«Ona što sam je promijenio prije neki dan kod vas.»
«Ah ta. Čujte, otkako ste je popravili prije pet godina, nismo je trebali mijenjati.»
»Kažem ti ja, što ja popravim....»
Ponovno je utonuo u sebe. Znao sam da će me opet pozdraviti i to se i desilo.
«Oh, Sinke!»
«Tu sam.»
«Lijepo što si došao! Hajde reci mi jednu stvar.... čuješ, daj sada ću ti ja nešto reći.»
Pridignuo se u krevetu i počeo kopati nešto po malom noćnom ormariću. Iz njega je izvadio, ne bi vjerovali, bocu Skendera, makedonskog likera koji se ne proizvodi već desetak godina.
»Nikada nemoj biti tvrdoglav.»-rekao je-«U biti, ti smiješ, ti si kunstler, ali u srcu uvijek moraš biti otvoren, znaš! Ja ti nemam puno škole ni sve to ali znam jednu stvar. U životu treba čovjek imati uvijek otvoreno srce.»
To je bilo vrlo lijepo što je rekao i došlo mi je da si to zapišem.
«I još ću ti jednu stvar reći, Kazimire»-rekao je, i pustio sam ga, iako nisam znao otkud mu to ime Kazimir-« jednu stvar ti moram reći. Ne miješaj pića, nikad!»
Počeo se smijati.
«Ima li još liganja kod «Trovača» ?»
Puštao sam ga da se ceri u toj svojoj tankoj plahtici i pokušavao se svemu tome nasmijati.
«I nikada, nikada, nemoj zaboraviti otkud si došao i što si u srcu. Nikada nemoj zaboraviti da si.... Jugosloven!»
«Čika Lujo, nema vam više Jugoslavije.»
Zbunjeno me je pogledao.
«Sjećate se, Čika Lujo, Franjo Tuđman, Hrvatska, ono- bili ste u ratu. Nema vam više Jugoslavije, to vam se raspalo.»
«A u guzicu.... raspalo se, kažeš? Pa kad? Gdje sam ja bio? To je bila sjajna država!»
Počeo sam pričati o ratu, ali nakon nekog vremena sam shvatio da nema svrhe.
«Sve je to super stvar.»- rekao je mirno.
A tada je napravio nešto što me razoružalo. Ponovno se pridignuo iz kreveta. Počeo je kopati po ormariću i iz njega izvadio malu kuverticu punu dlaka i prašine koja se skupila po njoj.
«Pogledaj!»-rekao je dajući mi je.
Otvorio sam je i unutra našao poveći svežanj novčanica. Ali to nisu bile kune, već oni stari jugoslovenski dinari s rudarom i onim konjanikom. One pare od dvjesto milijardi s kojima niste mogli kupiti ni Čunga-Lunga žvake.
«Hoću da ih ti imaš.»-rekao je-«To je moja životna ušteđevina. Sve što sam godinama skupljao. Meni to više ne treba, star sam, umoran, bolestan i težak sam sebi i drugima.»
«Ma niste, Čika Lujo.»
»Tiho ,sada ja govorim. Slušaj dok imam snage. Kupi si auto neki. Imaš čak i za neki bolji. Lijepo si ga kupi i od ostatka što ti ostane kupi mami cvijeće. Razumiješ li me?»
»Da, Čika Lujo.»
« Novac meni ne treba. Tamo gdje idem, sve je totalno besplatno.»
Držao sam taj svežanj na rubu onog bedastog plača kojeg bolji pisci preskaču u svojim romanima.
«Idi sad polako.»-rekao je Čika Lujo-«Htio bih malo odspavati.»
Polako sam krenuo iz sobe brišući suze. Razoružao me je do kraja.
«Hej, Sinke! Sinke, čuješ!»
«Da , Čika Lujo?»
«Daj zovni mi sestru. Brzo. Čuješ. Sestru zovi! Usrao sam se do dimnjaka. Daj zovni je , prije nego zaboravim!»
Išao sam van i dozvao sestru. Promijenila mu je deku.
Čika Lujo je te večeri otišao.


Priča posvećena mojoj baki s imenom najljepšeg cvijeta. Prije deset godina sam dvadeset minuta pokušavao shvatiti što mi ona pokušava kroz cjevčicu u nosu i ustima reći u svom bolničkom krevetu. Imao sam tek desetak godina, a ona mi je rekla nešto kao «Hodi u kuhinju i skloni tavu s plina da nam ne zagore čevapi.»
To je velika ljubav kada u svemu tome što vam se dešava razmišljate o večeri za svojeg unuka.

Dragi profesore!

Zahvaljujemo vam na vašem predanome radu i trudu kojeg ste uložili u našu filmsku vježbu. Drago nam je što ste ipak stigli detaljno se posvetiti našem filmu dva dana prije isteka roka za prijavu. Imali smo čitava dva dana da montažom uklonimo sve greške koje ste našli, a kojih je bilo mnogo. Žao nam je što nismo još tako iskusni, pa često radimo pogreške. Zahvaljujemo što ste svima po Akademiji razglasili kako smo mi loši studenti i kako ne znate što bi s nama.

Kolega Arsen s produkcije se ispričava što je potrošio toliko novac iz proračuna za projekt na ovu našu sramotu. I ispričava se vama osobno što ste dva sata kopali po televizoru misleći da je filmski zapis u boji a da je vi nemate na svome televizoru. Naša vježba je, eto, bila crno-bijela.

Kolega Lipić s filmskog snimanja se slaže s vama da je uporaba širokokutnog objektiva bila pretjerana. Da je barem mislio o tome dok je radio na vježbi. Zaista, trebalo je vikati na njega na hodniku kao što ste to vi , dragi naš profesore, i učinili. Jedino nam je žao što je tada na hodniku bilo samo dvadesetak naših kolega pa mnogi koji tome nisu prisustvovali ni danas ne znaju prave razmjere našeg katastrofalnog rada. Ali ipak, zasigurno ćete to promijeniti.

Kolega Sinke s dramaturgije osobno vam zahvaljuje na vašoj dugoj bukvici predstojnici dramaturgije, profesorici Sibili Petlevski, da scenarij o malome čovjeku koji postaje magnat uopće nije ništa novo i da je nedostatak originalnosti njegovog scenarija samo dokaz da hrvatskom filmu ne trebaju dramaturzi.

Kolega Čajko s filmske režije ne može vam biti dovoljno zahvalan na vašoj iscrpnoj analizi od trideset stranica koja je , pisana fontom veličine 25, velika i realna procjena njegovog rada i pretjerivanja u montaži.

Zahvaljujemo vam što ste to izvješće poslali kao temu na sjednicu ove kulturne ustanove.

I jako nam je žao, dragi profesore, što vam imamo reći još jednu katastrofalnu vijest. Desila nam se golema pogreška. Zaslužujemo najveće mjere i pristajemo biti točka na dnevnom redu. Dragi profesore, nadamo se da ćete biti uljudni i nećete zamjeriti na toj grešci, koja je nastala našom nespretnošću i mladošću.

Dragi profesore, naime što je, kolega Krter je cijelu noć montirao naš film na kazetu dan prije nego je išao na ispit iz «Povijesti filma» kod profesora Peterlića. Bio je umoran i iscrpljen, pa je napravio grešku. Našu vježbu, tj. kazetu s našom vježbom ostavio je na hodniku a vama je dao kazetu s «Građaninom Kaneom» koju je spremio za Peterlića.

Jako nam je žao što ste analizirali krivi film i trošili svoje dragocjeno vrijeme na , ustvari, krivu stvar. Primamo sve edukativne i disciplinske posljedice. Naši su vam indeksi na raspolaganju. Ne želimo vam dalje raditi probleme.

Kako bi se barem donekle odužili za tu grešku, poslali smo ovaj dopis svim vašim kolegama profesorima na Akademiji, kako ne bi ispalo da mi nismo svjesni te naše katastrofe. Znamo da je informacija vrlo važna stvar, i da se vi tako trudite da svima kažete naše napredovanje, tako da smo vam olakšali posao. I ne samo to. Budući da smo svjesni goleme važnosti ove greške, poslali smo ovaj dopis i Hrvatskom Filmskom Savezu tako da znaju da nam ne daju posao, kada smo tako jako nespretni.
Čestitamo vam na premijeri vašeg filma. Kolega producent je rekao da će ovaj dopis u vlastitom trošku fotokopirati i lijepiti po foajeu kina u kojem će biti premijera. Zar to nije najbrži način da se ljudi upoznaju s našim katastrofalnim studiranjem i radom?

I na kraju, još nismo posve sigurni, ali razmišljamo da ovu poruku pošaljemo Ministarstvu kulture. Ipak, malo smo se uplašili za svoju budućnost pa smo vas osobno htjeli pitati da li bi mogli, ipak, do neke mjere, šutjeti o ovom problemu.

Žao nam je ako ste ovu poruku skinuli s panoa u hodniku Akademije. Imate jedan primjerak u svome sandučiću.

Puno vas poštuju vaši studenti


Arsen, Lipić, Sinke, Čajko , Krter



Boxevi ( desno ) updatani !

Zatvorio sam vrata iza sebe. Glasovi domjenka su se stišali i držeći svoj Martini Rosso izašao sam na golemi balkon. Zvijezde su sijale vani i bilo je vrlo romantično. Jedna od onih noći kada bih trebao imati neku pored sebe i pričati o njenom djetinjstvu. Ali to nije bila takva noć i nije bilo mjesta za priče iz djetinjstva.
Rizzi je bio okrenut leđima. Gledao je zvijezde.

«Sinke?»
«Tko bi drugi?»
«Imaju li aristokrati još punča?»
«Imaju, i čini mi se da će imati još neko vrijeme.»
» U redu» -rekao je i stavio čašu s Martinijem na kamenu ogradu. Prišao sam mu i stao pored njega. Ispod nas je bio njegov golemi vrt koji je poput nekog dobroćudnog pauka promatrao iz mraka.
Slijedilo je staro pitanje.
«Dakle, još uvijek si djevac?»
»Da.»-rekao sam ne razmišljajući o tome kako je Martini u mojoj čaši već bio topao.
«Da.»-promrmljao je pak on.
Rizzi je bio tip iz visokog društva s posebnim pedigreom kojeg je bilo teško shvatiti. Vozio je brze aute, svako toliko organizirao neke ovakve kretenske prijeme s punčem, visokim čašama, batlerima i hostesama. Ali bilo je nešto u njemu. Čovjek nije mogao da ne protumači samome sebi što je to ustvari bilo u njemu osim činjenice da je on bio pravi playboy. Pravi, izlizani playboy od dvadeset i pet godina. Većina ljudi s njegovim imetkom bile bi prave seljačine. Čak i njegova garaža s tri velika automobila nije mogla skinuti tu neku običnu frizuru s njegove glave. Volio je aute , imao je aute. Volio je punč, servirao je punč. Volio je društvo, imao je društvo. I na kraju- volio je biti sam sa sobom i takav je bio cijeli život. Sam je sebi kuhao, iako je imao kuhara. Kada se jednom opekao na peć, išao je najboljem doktoru i platio goleme pare da se ožiljak umanji. Išao je na utakmice i imao najbolja mjesta, ali bi kupio i par karata za dečke iz kvarta.
«Znaš, jučer sam si spržio onog Mozarta.»
Eto, to je baš bilo to. Mogao je Mozarta kupiti preko Interneta i zaokružiti avionsku dostavu, ali on je jednostavno to radio kao i većina ljudi.
«Jako je super taj Mozart, to je fakat jedan nivo kojeg neću moći shvatiti.»
I to je isto bilo njegovo. Rekao je super rečenicu ali na koju niste mogli ništa odgovoriti.
« Već imam dosta toga sprženog. A nešto sam si i naručio. Mislio sam, ako želiš, da napravimo neki koncert s glazbenom Akademijom. Svirali bi i Schuberta. A znaš da je ona sonata koju si mi ti donio neki dan zapravo bila kopija onog što sam ja naručio preko Amazon-coma? Podsjeća me na Rahmanjinova nekad, ali nije toliko cvjetno.»
»Cvjetno?»
«No, da. Hajde, znaš što mislim.»
Šutjeli smo.
Bilo je to prilično davno. Osjetljiv trenutak za sve osim za ljude poput Rizzija. Bio je to trenutak kada je priznao da je zaljubljen u mene. I treba odmah reći da nije to rekao da bih bio s njime. Znao je on sasvim jasno da to nije moguće. On je to rekao zato što smo nas dvoje to mogli podnijeti. Mi nismo bili kao ono nazdravljanje i zvuci čaša punih toplog punča na drugoj strani prozora koji je bio iza nas. Mi smo bili dio toga, ali nismo bili to.
«Čovjek bi trebao uživati»-rekao je Rizzi-« Ovo je prelijepa večer.»
Nasmiješio sam se.
»Što je, opet mi se upucavaš?»
Nije mu se svidjelo, ali to uopće nije pokazao. Nije mu se svidjelo, ali
ne zato što sam stavio osjetljivu temu na pladanj već zato što sam odnio atmosferu.
«Trebao bi si naći curu, Sinke.»
«Trebao bih.»
«Previše si sam.»
«Preživjeti ću.»
Rizzi je i dalje promatrao zvijezde.
«Čuješ, Rizzi, daj mi kaži.... a zašto ti ne odeš u neki klub ili nešto?» - pitao sam ga, jer sam već ionako ispao totalni anus.
«Što?»
Šutjeli smo.
«Ti si djevac. Zašto ne odeš u «Mladež Alojzija Stepinca»? «
Uzdahnuo sam.
«Oni nisu isti ljudi kao ja. Niti isti tip vjernika.»
«Eh, eto. Niti ja nisam isti čovjek kao oni u klubovima, niti sam isti tip Sergia Leonea.»
Šutio sam. U sebi sam se smijao, taj izraz još nisam čuo.
«Misliš da će Isus Krist shvatiti?»
Ponovno sam zastao na trenutak. Pogledao sam zvijezde.
«Vjernik nema odgovore. Vjernik samo vjeruje da odgovori postoje.»
Rizzi se nasmijao.
«To si lijepo rekao.»
«Ako mene pitaš, to ti nije....neću ti.....»
»Nećeš mi reći da sam zeznuo, je li?»
«Recimo da je to otežavajuća okolnost.»
Šutjeli smo.
«Ma znaš što, Rizzi, da ti ja kažem, zaboravi ovo što sam rekao. Zaboravi ovo «otežavajuća okolnost». Ja ti ne vjerujem u to. To ti nije tako. Ne pitaj me za detalje, ali ja ti vjerujem. Kako reći? Zaboravi to. Shvaćaš li? Nebo ti nije birokracija, Nebo su ti.....Nebo su ti zvijezde.»
»Zvijezde.»-tiho je promrmljao Rizzi.
Ponovno smo šutjeli neko vrijeme.
«Neću još dugo, znaš?»-rekao je.
«Znam»
«Malo se bojim. Nisam se čitav život bojao trenutka kada ću umrijeti ali zadnje vrijeme sve me više strah.»
«Ah.....»
U biti, ne možete nešto pametno reći u ovome trenu.
«Cijelu povijest ljudi poput nas žive na rubu i ne padnu u provaliju, Sinke. A oni koji nisu ni blizu ivici ponora skaču okolo kao da znaju sve o tome.»-rekao je, žestoko gestikulirajući.
Šutio sam.
«I zapravo, baš razmišljam kako je život ustvari čudan. Ti i ja bi zapravo trebali biti na suprotnim stranama, a eto.... mi na ovom kamenom balkonu pod ovim blještavim zvijezdama, svjesni da smo sličniji jedan drugome nego našim župama i klubovima.»
Šutio sam.
«Strah me je, Sinke.»
Bio sam jako tužan, ali nisam mogao ništa reći. Već sam otvorio usta da ću reći neki izlizani odgovor kada je Rizzi napravio čudan osmijeh.
I tada se nasmijao. Smijao se glasno sa svim zvijezdama koje su bile nad nama. Nad nama su bile zvijezde, iskrene i pune nade. I čitav svemir je bio jedno vrelo nade. Ja sam zbunjeno promatrao njegovu igru i slušao njegov smijeh. To nije bila histerija, to je bila koreografija cijelog života punog tuge i jada, koji se na kraju svog puta smijao. Snovi su mu bili uvijek besplatni i uvijek se u njima mogao sakriti. I sada je ta golema duša koju je u sebi držao u svoj svojoj punini izašla iz njega kroz taj smijeh. Zvijezde.... i nada.

Poput rose na jutarnjem prozoru
Poput smješka na majčinom licu
Poput margarina na svježem kruhu,
Poput suza na porezanom prstu.

Rizzi se okrenuo.
«Idemo!»- rekao je otvarajući vrata iza sebe-« I nemoj ni slučajno piti punč. Razvodnio sam ga kao da je mineralna voda.»

Main system power online....
Connecting to the Internet
Verifying standard ITCP protocol
ADSL Internet connection established
Speed: 768 kps
Connecting to the e-mail pop client......





Welcome, Sinke! You have new mail! Read mail (Y or N) ? Choose!

E-mail recieved on 14.01.2005
From: jucki@belizagrebgrad.hr

Kaj ima s tobom?
Čuješ, daj dođi drugi vikend kod nas malo. Biti ćemo u vikendici, pa daj ono, donesi plejku da se malo igramo. Kupili smo novi komp, pa možemo na netu skidati. Znamo da ti imaš slab procesor, ali ako hoćeš, možemo ti prodati svoje stare komponente. Idemo na nogač poslije podne? Kaj je bilo s onom malom s kojom si bio neki dan?
Tekma je počela, pa ćemo ti zbrzati- pazi vic o glupim Bosancima: dva Bosanca ti rješavaju križaljku i jedan pita «životinja s kućicom, tri slova» a ova druga budala kaže «pas». Eh, glupi Bosanci.

Javi za ove procesore i ono, dati ćemo ti ih za male pare.

Pozdravi mamu!

Jucki i kompanija.




E-mail recieved on 20.01.2005-09-05
From: ranko@skadarlija.yu

Halo bre, šta se šegačiš?
Čitao sam ti blog neki dan. Mnogo si bre napredovao u pisanju. Sećam se tvojih prvih radova i početaka kako smo se svi smejali tvojim spisima. Ali ja sam uvek znao da govorim da ćeš jednog dana uspeti kao pisac. Ukoliko želiš neki savet, slobodno mi pošalji mail. Nemoj da se ljutiš, ali zaboravio sam da pošaljem tvoj tekst na onaj konkurs šta si našao u novinama. Moja devojka je dobila nagradu. Poslati ću ti knjigu kada je dobijem iz štampe. S posvetom. Slušaj vic od pre neki dan: rešavaju ti dva Bosanca ukrštene reči i kaže jedan «životinja s kućicom, tri slova» a ovaj drugi kaže «puž». Mnogo sam se nasmejao kada sam ga čuo.

Javi kada ćeš se zaletiti do Beograda. Imati ćemo žur!

Ćao!

Ranko




Dragi Sinke.
Eto, konačno sam uspio da nagovorim svoju babu da ti pošalje ove piratizirane CD-e koje si tražio a koje si rekao da tvoji pirati nemaju. Ja se u to ne razumiem, ali jako mi se svidio ovaj «Doručak kod Tifeni»-ja pa sam ga i sebi spržio. Ako što želiš, slobodno mi piši. Nikako mi ne šalji novce jer ti ništa neću kupiti, ti si moj prijatelj, moj brat, moj najdraži pisac i moj najdraži gost u slastičari. Da ne spominjem da si jedini koji je mogao da popije bocu rakije Mujadinovog dede i drugo jutro bio posve čio. Dobio sam novi recept za baklavu i sada ih radim s posebnim medom. Zaleti se , bolan, koji put u Mostar da probaš, pa to je blizu Dubrovnika. Kada se samo sjetim kako smo opre nekoliko godina bili kod tebe na moru i kako smo se zabavljali! Tog sam se sjetio neki dan rješavajući križaljku i pisalo je «životinja s kućicom, tri slova».
Odmah sam se sjetio kako mi je baba stala na onog raka s kućicom i kako smo se mi smijali kada više nije htjela u vodu. Odmah sam napisao «rak» i rešio je! Eto tako, bolan, piši i dalje i izvini što ti pišem na papir ali opet nije bilo struje u mome delu Mostara.

Pozdravi svoju majku i obitelj.

Tvoj prijatelj Nedžad.

Idemo se malo igrati.

Ja ću prevesti neku hrvatsku pjesmu na engleski a vi morate reći koja je to pjesma.

Dakle......



1

Like two domestic pigeons
we were so happy
from the very same glass
we were drinking a bit of wine.

Odgovor:"Kak taubeka dva"


2

On solitude, close to sea
While the sun laughs to ground
I listen how you make sounds
I feel beautiful, I feel beautiful
My seagul.

Odgovor: "Moj galebe"


3

There is something from heart to heart
Some thin string
Which makes our dreams
but it doesn't like to be touched.

Odgovor: "Ima nešto od srca do srca"


4

Far away, far away,
Beyond nine villages
I am far away
Where the stars are breeding like birds
Where I was borned.

Odgovor: “Iza devet sela”



Još nisam uredio rime, ali ,znate, hibiskus.