Zatvorio sam vrata iza sebe. Glasovi domjenka su se stišali i držeći svoj Martini Rosso izašao sam na golemi balkon. Zvijezde su sijale vani i bilo je vrlo romantično. Jedna od onih noći kada bih trebao imati neku pored sebe i pričati o njenom djetinjstvu. Ali to nije bila takva noć i nije bilo mjesta za priče iz djetinjstva.
Rizzi je bio okrenut leđima. Gledao je zvijezde.
«Sinke?»
«Tko bi drugi?»
«Imaju li aristokrati još punča?»
«Imaju, i čini mi se da će imati još neko vrijeme.»
» U redu» -rekao je i stavio čašu s Martinijem na kamenu ogradu. Prišao sam mu i stao pored njega. Ispod nas je bio njegov golemi vrt koji je poput nekog dobroćudnog pauka promatrao iz mraka.
Slijedilo je staro pitanje.
«Dakle, još uvijek si djevac?»
»Da.»-rekao sam ne razmišljajući o tome kako je Martini u mojoj čaši već bio topao.
«Da.»-promrmljao je pak on.
Rizzi je bio tip iz visokog društva s posebnim pedigreom kojeg je bilo teško shvatiti. Vozio je brze aute, svako toliko organizirao neke ovakve kretenske prijeme s punčem, visokim čašama, batlerima i hostesama. Ali bilo je nešto u njemu. Čovjek nije mogao da ne protumači samome sebi što je to ustvari bilo u njemu osim činjenice da je on bio pravi playboy. Pravi, izlizani playboy od dvadeset i pet godina. Većina ljudi s njegovim imetkom bile bi prave seljačine. Čak i njegova garaža s tri velika automobila nije mogla skinuti tu neku običnu frizuru s njegove glave. Volio je aute , imao je aute. Volio je punč, servirao je punč. Volio je društvo, imao je društvo. I na kraju- volio je biti sam sa sobom i takav je bio cijeli život. Sam je sebi kuhao, iako je imao kuhara. Kada se jednom opekao na peć, išao je najboljem doktoru i platio goleme pare da se ožiljak umanji. Išao je na utakmice i imao najbolja mjesta, ali bi kupio i par karata za dečke iz kvarta.
«Znaš, jučer sam si spržio onog Mozarta.»
Eto, to je baš bilo to. Mogao je Mozarta kupiti preko Interneta i zaokružiti avionsku dostavu, ali on je jednostavno to radio kao i većina ljudi.
«Jako je super taj Mozart, to je fakat jedan nivo kojeg neću moći shvatiti.»
I to je isto bilo njegovo. Rekao je super rečenicu ali na koju niste mogli ništa odgovoriti.
« Već imam dosta toga sprženog. A nešto sam si i naručio. Mislio sam, ako želiš, da napravimo neki koncert s glazbenom Akademijom. Svirali bi i Schuberta. A znaš da je ona sonata koju si mi ti donio neki dan zapravo bila kopija onog što sam ja naručio preko Amazon-coma? Podsjeća me na Rahmanjinova nekad, ali nije toliko cvjetno.»
»Cvjetno?»
«No, da. Hajde, znaš što mislim.»
Šutjeli smo.
Bilo je to prilično davno. Osjetljiv trenutak za sve osim za ljude poput Rizzija. Bio je to trenutak kada je priznao da je zaljubljen u mene. I treba odmah reći da nije to rekao da bih bio s njime. Znao je on sasvim jasno da to nije moguće. On je to rekao zato što smo nas dvoje to mogli podnijeti. Mi nismo bili kao ono nazdravljanje i zvuci čaša punih toplog punča na drugoj strani prozora koji je bio iza nas. Mi smo bili dio toga, ali nismo bili to.
«Čovjek bi trebao uživati»-rekao je Rizzi-« Ovo je prelijepa večer.»
Nasmiješio sam se.
»Što je, opet mi se upucavaš?»
Nije mu se svidjelo, ali to uopće nije pokazao. Nije mu se svidjelo, ali
ne zato što sam stavio osjetljivu temu na pladanj već zato što sam odnio atmosferu.
«Trebao bi si naći curu, Sinke.»
«Trebao bih.»
«Previše si sam.»
«Preživjeti ću.»
Rizzi je i dalje promatrao zvijezde.
«Čuješ, Rizzi, daj mi kaži.... a zašto ti ne odeš u neki klub ili nešto?» - pitao sam ga, jer sam već ionako ispao totalni anus.
«Što?»
Šutjeli smo.
«Ti si djevac. Zašto ne odeš u «Mladež Alojzija Stepinca»? «
Uzdahnuo sam.
«Oni nisu isti ljudi kao ja. Niti isti tip vjernika.»
«Eh, eto. Niti ja nisam isti čovjek kao oni u klubovima, niti sam isti tip Sergia Leonea.»
Šutio sam. U sebi sam se smijao, taj izraz još nisam čuo.
«Misliš da će Isus Krist shvatiti?»
Ponovno sam zastao na trenutak. Pogledao sam zvijezde.
«Vjernik nema odgovore. Vjernik samo vjeruje da odgovori postoje.»
Rizzi se nasmijao.
«To si lijepo rekao.»
«Ako mene pitaš, to ti nije....neću ti.....»
»Nećeš mi reći da sam zeznuo, je li?»
«Recimo da je to otežavajuća okolnost.»
Šutjeli smo.
«Ma znaš što, Rizzi, da ti ja kažem, zaboravi ovo što sam rekao. Zaboravi ovo «otežavajuća okolnost». Ja ti ne vjerujem u to. To ti nije tako. Ne pitaj me za detalje, ali ja ti vjerujem. Kako reći? Zaboravi to. Shvaćaš li? Nebo ti nije birokracija, Nebo su ti.....Nebo su ti zvijezde.»
»Zvijezde.»-tiho je promrmljao Rizzi.
Ponovno smo šutjeli neko vrijeme.
«Neću još dugo, znaš?»-rekao je.
«Znam»
«Malo se bojim. Nisam se čitav život bojao trenutka kada ću umrijeti ali zadnje vrijeme sve me više strah.»
«Ah.....»
U biti, ne možete nešto pametno reći u ovome trenu.
«Cijelu povijest ljudi poput nas žive na rubu i ne padnu u provaliju, Sinke. A oni koji nisu ni blizu ivici ponora skaču okolo kao da znaju sve o tome.»-rekao je, žestoko gestikulirajući.
Šutio sam.
«I zapravo, baš razmišljam kako je život ustvari čudan. Ti i ja bi zapravo trebali biti na suprotnim stranama, a eto.... mi na ovom kamenom balkonu pod ovim blještavim zvijezdama, svjesni da smo sličniji jedan drugome nego našim župama i klubovima.»
Šutio sam.
«Strah me je, Sinke.»
Bio sam jako tužan, ali nisam mogao ništa reći. Već sam otvorio usta da ću reći neki izlizani odgovor kada je Rizzi napravio čudan osmijeh.
I tada se nasmijao. Smijao se glasno sa svim zvijezdama koje su bile nad nama. Nad nama su bile zvijezde, iskrene i pune nade. I čitav svemir je bio jedno vrelo nade. Ja sam zbunjeno promatrao njegovu igru i slušao njegov smijeh. To nije bila histerija, to je bila koreografija cijelog života punog tuge i jada, koji se na kraju svog puta smijao. Snovi su mu bili uvijek besplatni i uvijek se u njima mogao sakriti. I sada je ta golema duša koju je u sebi držao u svoj svojoj punini izašla iz njega kroz taj smijeh. Zvijezde.... i nada.
Poput rose na jutarnjem prozoru
Poput smješka na majčinom licu
Poput margarina na svježem kruhu,
Poput suza na porezanom prstu.
Rizzi se okrenuo.
«Idemo!»- rekao je otvarajući vrata iza sebe-« I nemoj ni slučajno piti punč. Razvodnio sam ga kao da je mineralna voda.»
Post je objavljen 07.09.2005. u 21:32 sati.