Teške krize koje trenutno vladaju svijetom hrvatskog animiranog filma ne mogu izbrisati slavnu prošlost njegovih poznatih i priznatih studija. Tražeći kvalitetu na scenarističkom polju i onom metode filmskog izlaganja hrvatski su «crtići» obilježili na karakterističan način povijest svjetskog filma.
Iako je karakteristika ove kinematografije u prvome redu kratkometražni animirani filmovi, rijetki dugometražni filmovi obiluju kvalitetom kako animacije tako i scenarija- dajući pregršt gotovo nezaboravnih likova i scena.
Ti filmovi, iako imaju u sebi dozu komercijalnosti nikako nisu proizvod radikalne hiperprodukcije bez obzira na kvalitetu ( jer hiperprodukcije nikada nije bilo da se trebalo na nju žaliti ). Hrvatski animirani filmovi prije svega su filmovi s posebnim pristupom animaciji koji koristi elemente geometrijskih kompozicija s počesto karikaturnim likovima.
Bilo bi preopširno dotaknuti gotovo svaki animirani film koje je Hrvatska plasirala na tržište a koji je bio uspješan. Dovoljno je reći da su upravo najkomercijalniji filmovi poput «Inspektora maske» Borisa Kolara ili filmova Zlatka Grgića o «Profesoru Baltazaru» još uvijek i više nego jasno održavali duh škole zagrebačkog animiranog filma ( termin kojeg su upotrijebili francuski teoretičari Georges Sadoul i Andre Martin ). Slikoviti, geometrijsko koncipirani likovi na rubu stilizacije jedino su u dugometražnim filmovima poput «Čudesne šume» (1986) i «Čarobnjakovog šegrta» (1990) autora Milana Blažekovića bili nepostojeći no čak i ti filmovi igrali su se živim bojama, songovima , koreografijama i veseloj glazbi koja je davala specifičan karakterni opis filmskom izlaganju koje je u nekoj dozi bilo upereno protiv američke Disneyeve produkcije.
Kako nismo u mogućnosti analizirati sve uspjehe, zadržimo se na dva filma koji su dobili najprestižnije nagrade. Film «Samac» Vatroslava Mimice (1958) i film «Surogat» Dušana Vukotića (1961). Prvi je dobio posebnu nagradu festivala u Veneciji a drugi je dobitnik prvog «Oscara» dodijeljenog jednome animiranome filmu. Oba su dobila nagrade iste godine kada su i proizvedeni.
Film «Samac» tipičan je primjer djela iz zagrebačke škole crtanoga filma. Fragmentarna radnja donekle je i stilistički podijeljena na tri cjeline. U prvoj lik samca radi u svome uredu nalazeći se u depresivnom stanju. Siromašna ali funkcionalna scenografija još uvijek neće pokazivati agresivnost, ali kada on krene u grad ona će postati itekako agresivna. Imitirajući kompleksnost čitavog grada aludirajući na ljudsko društvo , redatelj zaoštrava doživljaj zbilje agresivnim bojama i brzim ritmičkim izmjenjivanjem cjelina. Kada samac počne svoj san, čitava priča kreće na dublju metaforiku u smislu potrage za vječnom, dalekom točkom u daljini koju svi pokušavamo doseći ali nikako ne uspijevamo u svojim životima, gotovo Wagnerijanski pristup takvome motivu predočen u minimalizaciju svega prikazanog najjače je oružje stilizacije koju nam autori zagrebačke škole animiranog filma daju na shvaćanje. Čak i tu scenografija skače u dublju metaforičnost igrajući se prije svega razbarušenim geometrijskim oblicima koji ispunjavaju kadar komponirajući sliku koja je mješavina realnog i nadrealnog, postojećeg i potencijalnog, znanog i instinktivnog, željenog i dobivenog. Iako je taj svijet krajnje zanimljiv, samac ne može ostati u njemu i pada u realnost gdje ga čeka njegova siromašna scenografija i svemir koji on nosi duboko u sebi.
«Surogat» je napravio potpuni odmak od takvog pristupa. On prije svega ne želi raditi visoko-umjetnički i duboko-estetski grafički pristup. Njegova priča je jednostavna iako je izmišljena i nemoguća. Trokutasti lik turista dolazi na odmor na more. Da li je more stvarno? Ne- ono je proizvod iz dućana, artikl na polici koji se još uz sve to i napuhava. Kao i jelo, piće, stol, automobil. Ova priča završava time da lik pogine vozeći se na napuhanoj cesti isisavajući zrak iz sebe i pokazujući da je i sam potrošač neka vrsta robe u cijelome svijetu. Zvuči jednostavno, ipak čini se da je to itekako teško prikazati. Tako pristup stilizaciji animiranih likova postoji- oni su do te mjere stilizirani da su malo više od geometrijskog lika, a ipak, priča ostaje u realnom svijetu i ne gubi dodir uz svoju realnost. Ti likovi su ljudi, taman i da su samo proizvodi. U tome svijetu stilizacije koja ne gubi nikakvu realnost priča može imati nivo koji želi i ne kršeći nikakva pravila, ona se navikava na čitav proces filmskog izlaganja sebe u realnome svijetu. Kratka forma ovog filma na fascinantan je način preskočila teorijsku sustavnost tradicije dižući je na novi nivo i pretvarajući svoje likove u stilizaciju koju možemo dotaknuti jer ona je upravo tu pred nama i našim umom koji bilježi umjetnost.
Post je objavljen 27.09.2005. u 02:58 sati.