srijeda, 20.07.2005.

Joža i drugovi

Slika Josipa Broza Tita sa zecom.

Bio sam malo svratio do Beograda. Bez obzira što vi mislili o tome, mi bez tog naroda ne možemo kao ni oni bez nas. Sa Srbima ili se pije ili se ratuje, a ja sam uvijek volio više kapljicu nego kundak. Ali neću sad pričati o tome, nego o nečem drugom.

Imao sam slobodno, projekt na kojeg su me stavili nije trebao baš neku preveliku dramaturgiju. Popio sam već nekoliko kava i nije mi se dalo čamiti na još jednoj. Pa sam odlučio svratiti u stari jugoslovenski antikvarijat, kakvih mi u Zagrebu više nemamo na svakom uglu kao prije. Žena za pultom čitala je neku staru knjigu. Pokušao sam reći "Dobar dan" sa srpskim naglaskom- jer mogao sam naletiti na nekog čedu ili na nekog jadnika koji bi tako rado posjetio Zagreb nakon toliko vremena pa bi me ispitivao o svemu i svačemu. Miris starih knjiga i prašina koja je začepila nos bili su šarmantan doprinos tom malom kutku odbačenih i zaboravljenih knjiga. Na jednoj polici bile su ogromne knjižurine Josipu Brozu Titu. Vjerojatno većina nas i dan danas negdje ima barem jednu debelu knjigu o Josipu Brozu Titu Joži, pa nisam odmah išao do nje. Ali da skratim, na kraju sam tamo našao jednu knjigu, relativnu noviju, u kojoj Srpski intelektualci novijeg datuma daju svoje mišljenje o Josipu Brozu Titu.

Dakle jedan tamo kaže "Drago mi je šta je Josip Broz umro jer njegova UDBA je proganjala srpske patriote koji su se borili za vekovne srpske teritorije."
U nastavku teksta bilo je jasno da su "vekovni srpski teritoriji" bili Karlovac, Dubrovnik, Vukovar, Osijek i sve što smo branili u prošlom desetljeću.

Ako imam jednu korist od tog svog skepticizma kojeg prirodno imam u sebi, onda je to da me je poprilično teško oprati po mozgu, ali pročitavši ovo sjetio sam se svega što se pričalo o tom čovjeku zadnjih desetak ljeta i totalno sam izgubio kompas što da mislim. Sjetite se filma "Priča iz Hrvatske" gdje UDBA ubija hrvatskog gasterbajetera. Sjetite se raznesenih spomenika u Kumrovcu. A onda se sjetite da je prije mentalitet ovog , a i susjednih naroda, bio puno zdraviji u ono doba.

I pitanje ostaje, Joža, što si ti zapravo radio? Jesi li zeznuo Staljina i Amere s pokretom nesvrstanih ili si proganjao nevine ljude po cijelome svijetu? Da li si otjerao fašiste ili lovio katolike? Da li si znao svirati klavir ili si se samo tako slikao, ostajući dečko iz Zagorja? Da li si krvnik ili predvodnik?

Ja sa svojih dvadesetak ne mogu reći. Deset su me godina učili da si jedno, deset da si drugo. Da li ću ikada doznati što je točno, ne znam. Ali volio bih znati, jer čini mi se da je u ovo doba jako jako teško biti Hrvat. Guske su u magli, ali više se ne znaju ni otkud su krenule u nju.

Inače, zec na slici je da bude boje u kadru.
- 00:27 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 09.07.2005.

Dramaturgija - online savjeti za prijemni

Slika olovke

Kada sam ja bio mlad (eh, kad je to bilo) moram priznati da nisam imao pojma što je to dramaturgija.
To je bila "tamo, ta stvar na Akademiji" i o njoj sam razmišljao kao o teorijskoj fizici s FER-a. Na prijamni sam došao potpuno šašav, bilo je to glavom kroz zid. Iako je to posao za koji treba mnogo živaca, ljubavi, pameti i hrabrosti ne žalim što sam taj dan otišao na tu zgradetinu. Ovo pišem zato što možda ima mnogo mladih ( a i starijih, zašto ne? ) blogera koji imaju želju baviti se pisanjem a niti ne razmišljaju o dramaturgiji kao nekom izboru.

Jedna mi je kolegica rekla da su profesori počeli poticati studente da promoviraju studij. Ni na kraj pameti mi nije da pričam kako je sve lijepo i kako cvate cvijeće ali opet, možda nekome stvarno je- do toga da bude dramaturg. Dakle:

Studij dramaturgije jedan je od najkvalitetnijih na ADU što se tiče "intelektualnog" razvoja. Iako se jako puno teše po nacionalnom blagu, izričito je jako i obrazovanje novih kazališnih smjernica. Radi se s drugim studentima na filmskim vježbama i ispitima glume, a može se raditi preko ljeta ( za razliku od primjerice glume na kojoj se treba ispuniti hrpa birokracije za posao preko ljeta ). Profesori ohrabruju studente u objavljivanju i publikaciji njihovih radova. Scenariji koji se napišu često se u produkciji ADU snime u studiju i šalju na različite festivale. Mnogi studenti dobili su prestižne nagrade
( "Marin Držić" je par puta završio u rukama nekog mamlaza ili mamlazice s ADU ).

Predavači su vrlo poznati književnici i Akademici kao što su Nikola Batušić, Nedjeljko Fabrio, Sibila Petlevski, Martina Aničić, Goran Sergej Pristaš, Goran Tribuson, Ivo Škrabalo, Lada Kaštelan itd. Garantiram da nema zabušanata i da se predavanja uvijek održavaju.

Naglasak je uglavnom na umjetničkom pisanju dramskih formi ( dramski tekst, scenarij ) ali ukoliko pišete roman ili kratke priče možete ih dati profesorima i oni će vam reći mišljenje ( stvarno, neće zaboraviti )- pa i pomoći vam s tim tekstom. U zadnje vrijeme mnogi dramaturzi i glume u predstavama ( najčešće su to prikazi radionica ali javni pa ih mnogi ljudi dolaze posjetiti ).

Česta su gostovanja profesora s drugih fakulteta tj. iz drugih zemalja. Uspješniji studenti se šalju na festivale i radionice u druge zemlje.

Te na kraju, ukoliko želite da vam netko pomogne s vašim tekstom za prijemni- ili ako želite da vam mailom pošaljem radove koji su upisali studenta, ostavite svoju e-mail adresu.

Ukoliko vas zanima dramaturgija, posjetite

www.adu.hr

www.dramaturgija.adu.hr

Sretno!
- 03:20 - Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.07.2005.

Te krasne (mlade) žene

Slika curice na ljuljački

Bio sam u organizaciji jednog dječjeg festivala. Bilo mi je lijepo, živčan ali sretan. Ali da ne duljim, ona je imala najviše četrnaest. Sijela je pred mene i počela si lizati gornju usnu i dirati po golom pupku.
Neki moderniji bi iskoristili priliku od ove bedaste lolite ( koja je bila iz dalekih krajeva ) ali ja ne.
Ja sam konzervativna muškarčetina. Mene je to samo jako iziritiralo.

Ali s druge strane.

Lane je bilo malo plavokoso stvorenje koje je držalo tu golemu violinu u svojim ručicama i sviralo na burnoj Bogovićevoj ulici.
"Svirati ću svakome po jednu skladbu!"-rekla je i nasmiješila se.
Bilo nas je četvero. Moja tetka, sestrična, moja majka i ja. Svakome je nešto odsvirala. Rekao bih da je to bio veći blem u zadnjih par mjeseci, da slušam glazbu koja se svira samo za mene i svi ljudi bleje kao da sam gol. Ali ona nije nimalo bila uplašena. Jadransko more u njenim očima nekako je mirno sijalo dok je sviruckala pored moje familije, i pred otvorenom kutijom violine u kojoj su se skupljale kovanice.
"Bravo!"-rekla je moja tetka- "Sjajno!"
Dali smo joj deset kuna, ali htjela nam je još prodati i svoje CD-e. Neki su bili ono, baš njeni a drugi pak klasici na jednom mjestu.
"A pošto?"-pitala je tetka.
"Koliko date"-rekla je-"Obično mi daju oko četrdeset kuna."
Yes, to je bila poprilično velika prijevara. Sprženi CD za četrdeset kuna. Ali opet, to je bilo preživljavanje, a to se ipak treba shvatiti. Na kraju krajeva, ljudi iz mojeg ćefa prodavali su pola magle za komadetinu proračuna za kulturu, kojeg nisu ni trebali da bi preživjeli.
Ali naravno, nisam kupio CD. Htio sam joj još dati neku siću, ali to bi bilo fakat loše da kopam po novčaniku pored nje i onda kažem da nemam ništa.
Ona se smijala. Došli su drugi ljudi, smijali se njoj. Mi smo otišli.
Ne, nisam bio zaljubljen. Možda u ideju, ali ne u curu. Lane kad poraste biti će lijepa Srna, ali do tad ima još vremena.
Žličica je ronila po sladoledu dok sam razmišljao o Lanetu. Ma sigurno, ima šanse da je mala samo talent za to- na kraju odlazi kući i živi lijepše nego ja s ovim računalom. Ali nisam želio razmišljati o tome taj put. Razmišljao sam samo kako je ona daleko od one lolite na početku priče. Toliko dijete, a toliko žena.

Pa, treba biti strpljiv, još par ljeta i....

....možda je sretnem kako opet svira.

Ali do tad, ako sretnete Lane negdje u Bogovićevoj, dajte joj koju kunu.

Treba ohrabrivati mlade žene.
- 02:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>