Moram priznati da nema ništa gore od mladog, poprilično konzervativnog, muškarca. Pun si testosterona, a opet, nekako se osjećaš kao da ti je vrijeme da se u vezi nekih stvari uozbiljiš. Čitajući stare brojeve "Cosma" shvatio sam mnoge stvari oko žena. Primjerice, ne smijem joj reći da je volim prvih nekoliko mjeseci, ne smijem pretjerivati s čašćenjem, moram voljeti "Seks i grad", moram kuhati i znati biti duhovit odjednom. Ali fakat, na duge staze, nemam ništa protiv. Vrijeme se mijenja i konzervativne muškarčine koje vjeruju u brak i ljubav već su davno izašle iz mode. Ne smijem plakati u javnosti, znate.

Moram priznati da sam, tijekom vremena, shvatio da cijenim starije žene više od vršnjakinja. Ali moram odmah reći, to nije fetiš, goli trbuh kolegice će uvijek biti zanimljiviji prizor od bilo čega što starije naprave. To je neka šovinistička želja za ženstvenošću. Ne kažem da danas cure nisu ženstvene, ali gdje je Brintey Spears od Audrey Hepburn?

Možda to ima veze s tim što me odgojila žena. Možeš misliti,žena, ovako nešto odgajati. I ta žena je fakat žena s velikim Ž. Trebalo je i biti majka i poslovna žena cijelo vrijeme. Trebalo je kupiti Nintendo, plaćati instrukcije iz latinskog, lijepiti slomljeno srce, ići na groblje, raditi u uredu. I tako sam naučio cijeniti tu nekakvu životnu ženstvenost koju sam shvatio. Nešto što , eto tako, jednostavno ide pored tebe.

Dakle, ponavljam, starije žene ne doživljavam seksualno. Što se mene tiče, ja bih ih stavio u krevet i čuvao ih dok spavaju. Ne bih ih ni takao. Ni takao.

Prva starija žena u mom životu bila je moja učiteljica u maloj školi. Uvijek sam joj crtao cvijeće i njoj je to bilo jako milo. Znala je da sam zaljubljen u nju, ali je to onda bila kao nekakva dječja faza. Kao, normalno je da se dijete zaljubi u svoju učiteljicu. Iza je bila faza čupanja i počkaljivanja, ali više nisam to radio učiteljicama jer bih dobio ukor. Čupanje djevojčica za kosu je vrlo lijep način upucavanja i rado bih i danas koju počupao ako bi mi se svidjela. Starije žene me nisu interesirale do negdje srednje škole. Imao sam plavušu za razrednicu. Nisam bio zaljubljen u nju, ali bila je draga pojava za stolom. Kada bih joj odgovarao, stajao bih u svojoj klupi. Zamisli kako bi se neki muškarci uzbudili- kad razgovaraš s njom moraš na mjestu ispružiti noge i stati kao vojnik. Jako dojmljivo.
Na Akademiji sam upoznao dvije dame o kojima bi čovjek volio razmišljati. Predavale su mi dva put tjedno i to je uvijek bilo zanimljivo iskustvo.

Sibila Petlevski je bila usamljena vučica. Nije pripadala nigdje na ovoj planeti, kao ni ja na nekim poljima. Rodom je bila makedonka, a živjela je na putu između Zagreba i Njemačke. Doktorirala je prije tridesete, za što mi se fućka ali opet nešto govori o njoj. Iskreno, volio bih biti malo bliži s njom. Onako, da je pitam kako živi. Kakav je to život provela da piše takve stvari. Naravno, to se najvjerojatnije nikad neće desiti jer pod a) ja sam sramežljiv pod b) ona je još više pod c) zuji po Europi pod d) ja zujim isto, ali nikada tamo gdje i ona. Ali možda se jednog dana sretnemo na nekom aerodromu i popijemo kavu. A ja ću je častiti, i to će biti gušt.

Martina Aničić je bila potpuno druga priča. Naš odnos bio je platonski seks. Nikako- nikako nekakav konkretan seks. Nismo podnosili jedan drugoga. Svadili smo se oko radova, mrmljali jedan drugome na mišljenje, ogovarali jedan drugoga i živčanili. Ali ja sam dolazio na njena predavanja da čujem što ima za reći, a mene rijetko kada zanima nečije mišljenje o mojem radu. Ona je pak čitala sve što sam ja napisao i znala bi me pohvaliti s nekim smjehom kojeg ste pamtili .Ali možda zato sam njene pohvale i doživljavao kao nešto posebno i specijalno. Bila je borac, i to mi se svidjelo. Uvijek sam volio borce.

Prije par dana bio sam s jednom prijateljicom na kavi. Pušila je cigaretu i rekla: "Možda ću se udati za njega. Treba u životu malo rizika."

Pa, uskoro ću i ja biti stari dečko.

Možda ću i ja riskirati.

U životu postoje dvije vrste ljudi. Profesori i učitelji. Profesori vas nauče mnoge stvari koje vam trebaju. Učitelji vas možda ne nauče ništa o tim stvarima, ali utječu na vaš život.

Profesor Švacov bio je čovjek čudnih krajnosti. Držao je predavanja mirno i tiho, sjedeći za katedrom i rukama spojenih u piramidu. Govorio je tiho, sebi u bradu, često mrmljajući i radeći čudne pauze. U tim pauzama često se nalazio sarkazam prema onom što je morao reći. S druge strane, nije mogao podnijeti mali stupić koji stoji pred ulazom u akademiju. Taj jadni stupić služio je da se ljudi koji nisu s akademije ne mogu parkirati u dvorištu. Profesori su imali ključ od njega i mogli su ga polegnuti i tako si osloboditi prolaz. Švacov taj stupić nije mogao podnijeti. Stalno je šizio pokušavajući osloboditi lokot i nitko ne bi mogao povjerovati da toliko bijesa ima u tako, inače mirnom, čovjeku.

Držao je predavanje. Odjednom bi zastao i rekao nešto tipa "To vam je ono, u "Trubaduru", znate?" Tada bi počeo pjevati nešto iz Trubadura. Ne naravno opernim glasom, nego bi onomatopejski imitirao glazbala. Nikada se nije smijao tome, smatrao je to ozbiljnim djelom svoje retorike. Zatim bi mirno krenuo dalje s onim o čemu je pričao. I ono, kako bi se reklo: jednom je sam sebi išao na živce dosadnim predavanjem. Jedan ga je kolega iz stražnje klupe pitao "Profesore, je'l može to glasnije?" Zbunio se, žmirknuo, prošmrkljao sarkazam i glasno odgovorio: "Kada bude nešto važno, reći ću vam." Kada bi studenti bili glasni u hodniku samo bi veselo prošao pored njih "mufići, mufići,pi pi pi pi pi". Ne sjećam se da je ikada bio u kantini.

Švacov i ja smo se našli nekako. Nisam mu se ulizivao, ali imao sam respekt prema njemu. Jako duboko u sebi želio sam da takvi ljudi imaju lijepo mišljenje o meni. Mnogo puta sam ispao budala pred njim, i to mi nije propustio pomenuti. Nije dopuštao kavu na predavanjima "jer ovo nije birtija", pošizio je na mene kada je shvatio da čitam "Nacional" dok on predaje, često me puta znao nazvati "ciganom" i znao je živčano promeškoljiti lice kada bi ja nešto zeznuo.

Ali isto tako me je znao pozvati na stranu i ispričati mi neku anegdotu. Ne znam zašto, ali volio mi je pričati anegdote. U Jugoslaviji je pod pseudonimom pisao šale protiv vlasti, a da se mene pita, vjerojatno je to nastavio i u Republici Hrvatskoj. Pričao mi je kako mu neki moji profesori idu jako na živce. Jednom me je uhvatio kako čitam Stopparda na hodniku i to ga se dojmilo. Bio sam pun sebe. Znao je pozvati po mene u kantinu- znao je da ja tamo sjedim i kasnim na predavanje.

Nikada mu nisam pokazao "teku". Teka je bila posebna bilježnica u kojoj sam pisao neke svoje stvari. Fora je bila u tome da je sve iz te teke bilo inspirirano Švacovom. On je bio na svakoj stranici, u svakoj misli. Ne želim biti patetičan, ali simple: da nije bilo Švacova, ne bi možda bilo ni "teke" kakva je. To je bio moj prvi "sir" , nešto što nisam imao plan ni početi ni završiti. Da sam je pokazao Švacovu, vjerojatno ne bi znao što bi s njom- pa nisam.

Kada je Švacov umro, a to je bilo negdje lani, cijela akademija je bila u panici. Tužni su bili svi. I ja. Mislim, mogao bih pričati gluposti o tome kako sam izgubio kompas, kako nisam znao kako ću sad dalje učiti i živjeti bez Švacova, kako je on bio nekakva oaza u mojoj samoći ali to bi bilo licemjerno. Švacov nije bio takav, niti sam ja takav, niti je taj odnos bio takav, niti je bilo ikada potrebe da ja plačem za njime. Prepuštam to nekima koji od toga rade profesiju. Ipak, u tih nekoliko sekundi kada sam to čuo, bilo mi je jako žao. Izvadio sam "teku" i zurio u nju.

Švacov je jako puno pisao u neku svoju "teku". Stari je znao da odlazi, po tome što je tamo pisalo. Nisam je nikada čitao, ali ako sam ja barem jednom bio u toj teci, bila bi mi čast. Od njega sam uzeo ono što sam želio zadržati, odbacio sam ono što nisam- i postao korak bliže nekoj životnoj istini koju svi tražimo, i nalazimo, u svojim radostima i tugama. U njegovoj "teci", na zadnjim stranama, pisalo je nešto ovako:

"Baš je lijepo što smo sjeli
Aždaja svome ptiću veli
Hitro kreni, počni hajku
Odlaziš u drugu bajku."

Ne znam da li je Švacov otišao u Raj ili u pakao. Ali znam da je jutro nakon što je on umro nazvao jedan urednik i rekao da bi želio objaviti neke stvari iz moje "teke". Ne znam gdje je stari, ali nadam se da će to pročitati. Možda mu se i svidi.

Često se jako naljutim na onaj šareni stup.

Teško je razmišljati o odrastanju. Ne postoji dan kada jednostavno odlučite odrasti. Jednog dana jednostavno shvatite da ste negdje putem postali nešto drugo- ne puno bolje niti puno gore od onog što ste bili prije. Neki ljudi, kada shvate da se ostariti mora, da si pomognu, odluče ne odrasti. Najčešće postanu umjetnici ili znanstvenici, ali nije nužno. Ti ljudi u sebi imaju posebnu mudrost, koja izvire iz nekog djeteta kojeg su odlučili zadržati u sebi.

Jučer sam išao na svoju obljetnicu mature. Bog je valjda želio da se desi jedan čudan susret, jer da tramvaj radi nekog razloga nije ostao na Britancu,nikada ne bih sreo ptića. Ptić je bio iscrpljeno malo biće, tek nekoliko centimetara u tijelu a imao je malo ptičje lice koje je bez obzira na slatkoću, bilo nekako ozbiljno i mudro. Našao sam ga na betonu pored tramvajskih tračnica kako migolji. Uzeo sam ga u ruke. Prijatelji koji su bili samnom su se smijali, ali već sam odavno naviknuo na to da mi se ljudi smiju. Na to sam bio i ponosan. Ptić je bio miran, i odmah sam shvatio da to nije nekakav gradski vrabac već neka plemenita životinja. Perje mu je bilo plavo i to onako plavo poput nekog dragog kamena. Smirio se u mojoj šaci i širom otvorio kljun dišući zrak koji je strujio kroz moje prste.

"Što ćeš s njim? Povesti ga na obljetnicu?"
"Ako treba."

Moj papagaj Pipo pobjegao mi je prije nekih sedam godina. Prije toga mi je umrla baka koju sam jako imao pri srcu, prije toga otac kojeg čovjek nije mogao ne voljeti. Čovjek se zapita da li nešto krivo radi u životu kada ti, nakon svega, pobjegne papagaj. Pipo je ostavio krletku, pa sam mislio, ako ništa drugo, uzeti ću Ptića kod sebe. Nazvati ću ga Florijan i biti ćemo dragi prijatelji. Uglavnom, ptića sam nosio u šaci, naravno nisam ga tiskao i glava mu je virila van. Osjećao se kao kondor. Htio sam u McDonalds'u tražiti kutiju od Big Maca da ga stavim unutra, ali su me moji prijatelji odgovorili od toga. Na kraju sam bio našao nekakvu kutiju za cipele, napravio veliku rupu na njenom vrhu da Ptić može disati i stavio ga u nju.

Te večeri sreo sam mnoge stare prijatelje. Prošlo je već dosta vremena ali uglavnom se nitko nije mnogo promjenio. Cure su postale djevojke. Dječaci su postali mladići. Patetično zvuči, ali patetika je dio života i od nje se ne može pobjeći. Bilo je nekoliko albuma s fotografijama i to je bilo sjajno. Većina nas na njima, uključujući našu razrednicu, ličila je na pedijatrijski odjel. Edin, koji je u školi mucao kao stara gramofonska ploča, dao mi je svoju podsjetnicu na kojoj je pisalo dipl-točka-nešto pravno-točka-ekonomije. Luka, predsjednik razreda, trenirao je djecu tenis na Šalati a Lovro ( iz matematike išao na popravni gotovo jednako koliko i ja) je radio kao informatičar u nekoj tvrtki. Šutljivi Stjepan bio je apsolvent filozofije, umjetnik Igor studirao je na likovnoj akademiji. Tihana je bila na medicini, a Morana je radila s bolesnom djecom. Bruna nije došla jer je bila u Zadru, gdje već par ljeta živi sa svojim dečkom. Tea je studirala nešto što ja ne mogu izgovoriti. Pili smo sangeriu i viski, i zaključili da su mnogi od nas prestali pušiti. Meksička hrana je bila sjajna, iako nisam naviknuo da jedem lignju u tijestu premazanom sirom i nekakvim ajvarom.

Ptića sam stavio u onu kutiju i nadrobio mu mrvice da jede. Nalio sam mu i malo vode. Bilo je zagušljivo, ali nisam mogao bolje. Ionako pticama ne treba mnogo. Ali nakon nekog vremena, preko stola se čuo hrapav glas koji je odzvonio prostorijom u kojoj smo bili.
"E, Sinke. Ptica ti je mrtva!"
Prišao sam kutijici i promotrio ptića. Bio je miran. Uzeo sam ga u ruke. Njegove ptičje nožice nisu mu ogrebale kao kada sam ga prvi put uzeo.
Okrenuo sam ga naopačke. Nije se pomaknuo ni trena. I tih nekoliko, ne mnogo, jedva četiri sekunde, postojali smo samo ja i mrtvi ptić u mojoj ruci. Cure koje su se gužvale oko mene nisu postojale, smijeh mi nije dolazio do uha. Tu jadnu pticu sam vratio u kutiju te je zaklopio i otišao piti već pomalo zagrijani viski. Moram reći da nisam bio tužan. Bilo bi to lijepo prijateljstvo , ali vjerojatno Bog nije tako htio. I dalje sam pio, smijao se, prepričavao avanture i razgovarao kako nam je bilo lijepo.

Na povratku kući, a bilo je nekih dva izjutra, oprostio sam se sa svojim prijateljima. Zastao sam na Magdićevim stubama i tu izvadio ptića. Pored stuba mali je komad zemlje. Stavio sam ga na nju i na tren se zamislio. Iznad mene bile su krošnje drveća koje su mahale zvijezdama na nebu i došao mi je onaj poetski trenutak kada, onako, ne znam kako to objasniti, kada razmišljam o svemu i svačemu a najčešće o onim patetičnim stvarima kao što su život, ljubav, svemir, dan i tako to. I vama vjerojatno dolaze takvi momenti pa znate o čemu pričam.

Pomislio sam da je možda taj ptić učinio nešto lijepo u životu pa mu je Bog odredio da umre u miru i kao metafora jedne mladosti. Mladosti koje više nema, barem ne onako kako je bila nekad. Mladosti koja nije otišla, jer se više neće vratiti. Mladosti koja je umrla i koje se možemo jedino prisjećati. Ali, kao i sve što utječe na naš život, tako nas sve i obilježava. I kako ću se uvijek prisjećati tog ptića, tako ću se sjećati i svoje mladosti. I ona će biti dio mojeg života kao i sadašnjost. I nju neću zaboraviti. I iako ću valjda jednog dana i ja biti, ako Bog da, ne znam- tata ili akademik, uvijek ću u sebi ostaviti onog mladog buntovnika iz predzadnje klupe koji je imao dugu kosu, razderane traperice, išaranu klupu i zelenu pernicu.
On će uvijek biti tu, kao i taj ptić. To je tako. To je dio života. To je dio svačijeg života.

Ajme meni, zvučim kao da imam pedeset i kusur!

Većina vas perverznjaka kliknula je na link negdje, nekako, misleći da ću pričati ribarske priče o svojem prvom putu u seksu. Ali na vašu perverznu nažalost, neću pričati o tome, iako studenti ADU vjerojatno prednjače po maštovitosti. Uglavnom, ovo je moj blog i ovo je prvi put da u njega pišem.

Već sam se zaljubio u narcisodinu ideju da netko čita ono što ja pišem. Svake godine na Akademiji Dramske Umjetnosti, na studiju dramaturgije, pišemo tri rada koje velikani hrvatske kulture čitaju. Kada vas još i pohvale, osjećate se puni sebe. Nije da znam. Rijetko kada nas hvale. Osim one koji se ulizuju u guzicu i laktare, ali mislim da je to opća pojava pa se ne odnosi samo na moj faks. Ako ovo čitate, morate znati da je meni super što me čitate. Zahvaljujem vam na tome. To otvoreno priznajem,
a ako ste ikada sreli nekog umjetnika koji ne voli da ga se čita, dajte mi njegov e-mail. To bi bio prvi kojeg bih upoznao.

Htio bih malo pričati o tom pojmu "pisac" kojeg sam stavio kao svoje ime. Nije li super biti mladi pisac? Poznajem neke kolege koji se dugo vremena bave time da su pisci umjesto da se bave svojim pisanjem. Ja ne razmišljam o tome da li sam pisac ili umjetnik. Nemojte ni vi. Kao što je rekao Rimbaud "Ako se bakar jednog dana probudi kao truba, on za to nije kriv." Ako sam od Boga umjetnik, neću se baviti time zašto sam umjetnik nego ću to prihvatiti kao jednostavnu činjenicu. Ako sam genije, ni to isto nije od mene pa se neću ni time zamarati. Nemojte ni vi. Osim toga, ako čitate neke blogove, znati ćete da ima nekih koji su kvalitetniji od nekih knjiga koje se okolo prodaju. To znači da umjetnost nema baš neku konkretnu formu, da ne pričamo o njenoj estetskoj sustavnosti.

Uglavnom, ovo je moj blog, moj kutak u tisućama jedinica i nula kibernetičkog prostora. Ja volim svoj blog. Volim pisati ono što smislim, a često puta nešto smislim. Ako vam je do toga da to pročitate, izvolite.
A, i izvinite na skromnom sučelju. Još se uvijek zagrijavam.