U životu postoje dvije vrste ljudi. Profesori i učitelji. Profesori vas nauče mnoge stvari koje vam trebaju. Učitelji vas možda ne nauče ništa o tim stvarima, ali utječu na vaš život.
Profesor Švacov bio je čovjek čudnih krajnosti. Držao je predavanja mirno i tiho, sjedeći za katedrom i rukama spojenih u piramidu. Govorio je tiho, sebi u bradu, često mrmljajući i radeći čudne pauze. U tim pauzama često se nalazio sarkazam prema onom što je morao reći. S druge strane, nije mogao podnijeti mali stupić koji stoji pred ulazom u akademiju. Taj jadni stupić služio je da se ljudi koji nisu s akademije ne mogu parkirati u dvorištu. Profesori su imali ključ od njega i mogli su ga polegnuti i tako si osloboditi prolaz. Švacov taj stupić nije mogao podnijeti. Stalno je šizio pokušavajući osloboditi lokot i nitko ne bi mogao povjerovati da toliko bijesa ima u tako, inače mirnom, čovjeku.
Držao je predavanje. Odjednom bi zastao i rekao nešto tipa "To vam je ono, u "Trubaduru", znate?" Tada bi počeo pjevati nešto iz Trubadura. Ne naravno opernim glasom, nego bi onomatopejski imitirao glazbala. Nikada se nije smijao tome, smatrao je to ozbiljnim djelom svoje retorike. Zatim bi mirno krenuo dalje s onim o čemu je pričao. I ono, kako bi se reklo: jednom je sam sebi išao na živce dosadnim predavanjem. Jedan ga je kolega iz stražnje klupe pitao "Profesore, je'l može to glasnije?" Zbunio se, žmirknuo, prošmrkljao sarkazam i glasno odgovorio: "Kada bude nešto važno, reći ću vam." Kada bi studenti bili glasni u hodniku samo bi veselo prošao pored njih "mufići, mufići,pi pi pi pi pi". Ne sjećam se da je ikada bio u kantini.
Švacov i ja smo se našli nekako. Nisam mu se ulizivao, ali imao sam respekt prema njemu. Jako duboko u sebi želio sam da takvi ljudi imaju lijepo mišljenje o meni. Mnogo puta sam ispao budala pred njim, i to mi nije propustio pomenuti. Nije dopuštao kavu na predavanjima "jer ovo nije birtija", pošizio je na mene kada je shvatio da čitam "Nacional" dok on predaje, često me puta znao nazvati "ciganom" i znao je živčano promeškoljiti lice kada bi ja nešto zeznuo.
Ali isto tako me je znao pozvati na stranu i ispričati mi neku anegdotu. Ne znam zašto, ali volio mi je pričati anegdote. U Jugoslaviji je pod pseudonimom pisao šale protiv vlasti, a da se mene pita, vjerojatno je to nastavio i u Republici Hrvatskoj. Pričao mi je kako mu neki moji profesori idu jako na živce. Jednom me je uhvatio kako čitam Stopparda na hodniku i to ga se dojmilo. Bio sam pun sebe. Znao je pozvati po mene u kantinu- znao je da ja tamo sjedim i kasnim na predavanje.
Nikada mu nisam pokazao "teku". Teka je bila posebna bilježnica u kojoj sam pisao neke svoje stvari. Fora je bila u tome da je sve iz te teke bilo inspirirano Švacovom. On je bio na svakoj stranici, u svakoj misli. Ne želim biti patetičan, ali simple: da nije bilo Švacova, ne bi možda bilo ni "teke" kakva je. To je bio moj prvi "sir" , nešto što nisam imao plan ni početi ni završiti. Da sam je pokazao Švacovu, vjerojatno ne bi znao što bi s njom- pa nisam.
Kada je Švacov umro, a to je bilo negdje lani, cijela akademija je bila u panici. Tužni su bili svi. I ja. Mislim, mogao bih pričati gluposti o tome kako sam izgubio kompas, kako nisam znao kako ću sad dalje učiti i živjeti bez Švacova, kako je on bio nekakva oaza u mojoj samoći ali to bi bilo licemjerno. Švacov nije bio takav, niti sam ja takav, niti je taj odnos bio takav, niti je bilo ikada potrebe da ja plačem za njime. Prepuštam to nekima koji od toga rade profesiju. Ipak, u tih nekoliko sekundi kada sam to čuo, bilo mi je jako žao. Izvadio sam "teku" i zurio u nju.
Švacov je jako puno pisao u neku svoju "teku". Stari je znao da odlazi, po tome što je tamo pisalo. Nisam je nikada čitao, ali ako sam ja barem jednom bio u toj teci, bila bi mi čast. Od njega sam uzeo ono što sam želio zadržati, odbacio sam ono što nisam- i postao korak bliže nekoj životnoj istini koju svi tražimo, i nalazimo, u svojim radostima i tugama. U njegovoj "teci", na zadnjim stranama, pisalo je nešto ovako:
"Baš je lijepo što smo sjeli
Aždaja svome ptiću veli
Hitro kreni, počni hajku
Odlaziš u drugu bajku."
Ne znam da li je Švacov otišao u Raj ili u pakao. Ali znam da je jutro nakon što je on umro nazvao jedan urednik i rekao da bi želio objaviti neke stvari iz moje "teke". Ne znam gdje je stari, ali nadam se da će to pročitati. Možda mu se i svidi.
Često se jako naljutim na onaj šareni stup.
Post je objavljen 22.06.2005. u 01:50 sati.