utorak, 23.12.2014.
Tužno
Crvenih očiju, držeći maramicu u ruci, svakih nekoliko minuta zakašljući počinjem pisati ovaj post. Tresem se. Baš sam onako pošteno prehlađena. (Upravao sam kihla, da ste ovdje vjerovatno biste rekli nazdravlje, paa hvala.)
Danas je bio posljednji dan u školi, započeli su praznici. Napokon. Znate, drago mi je što idem u gimnaziju. Kada god me netko pita u koju školu idem, s ponosom kažem " u gimnaziju". Alii, teško je. Naporno. Previše predmeta, prepuno gradiva i svi očekuju puno. Kao da postoji samo taj njihov jedan predmet i da imamo svo vrijeme svijeta da sve naučimo kako spada. Mi smo samo mladi ljudi koji tek počinju živjeti, kojima je sada vrijeme uživanja. Nisam bila vani već 3 mjeseca. Dođe pon, sri, pet, vikend. Sasvim mi je svejedno, knjige, knjige...samo knjige. Ne stignem ništa drugo. I nije da se baš žalim, ali ZNAM da mi većina toga čime se sada mučim nikada u životu neće trebati ufff. I znam da ulažem toliko truda, strpljenja, živaca.. da upišem fakultet koji ću ,nadam se, završiti uz isto tako puno provedenih dana nad knjigom i utrošenih novaca. I onda? Onda vjerovatno neću naći posao. Tako je to. I što ja mogu učiniti da mi bude bolje? Ništa. Vi? Ništa. Tko može? E pa, neznam.
Gledala sam jučer ovu debatu naših lijepih, dragih kandidata za predsjednika/cu. Nisan ni punoljetna, nerazumijem još mnogo toga, ali da sam ja na njihovom mjestu - mene bi bilo sram. Ma čemu sve to? Čemu svrha da se oni prepiru pred nama, hvale sebe i spuštaju međusobno. Ljudi, recite mi... Je li to potrebno? Boli me glava zbog prehlade, a kada razmišljam o tim stvarima, e onda me boli još više. Ja bih samo voljela da su njihovi novci utrošeni na reklamiranje, dani ljudima bez plaća, djeci bez roditelja, bolesnima, siromašnima. Da im bar malo ovaj Božić - bude Božić. Evo, samo to. Neka se oni prepiru i sve to. Nevažno. Ali sve te novce potrošit na ništa. To je žalosno. Kada ja kupim maskaru od 50 umjesto od 30kn, bude mi žao. Rađe bih s tih 20kn kupila mlijeko i kruh nekomo tko nema. Maah, svih bih 50kn potrošila na to. A oni...Tužno.
Oznake: prehlada, kolač, tužno
- 20:49 -
subota, 13.12.2014.
Pssst tišina
Tišina. Kao gusta magla proteže se sobom...
Čuje se samo sat koji kao kakav cvrčak
Cvrči i cvrči
Hoće li prestati?
Ako zapjevam kao mnoštvo sitnih malih ptičica koje čine svijet posebnim samim time što postoje.
Ako se nasmijem.
Ako viknem iz svega glasa tako da me cijeli svijet čuje
Hoće li se bar netko probuditi?
Bar netko?
Neznam.
Oznake: tišina, cvrčak, cvrkut, smijeh, pjesma
- 22:29 -
petak, 12.12.2014.
Slušam svoje srce
Slušam buku kiše,
Slušam valove glazbe,
Slušam svoje srce.
Oh, kako snažno lupa
Što li mu je?
Boji se, drhti, voli...
Želim odletjeti u beskonačnost,
Želim lutati težinom pustinje,
Želim se izgubiti u snovima.
- 21:56 -
srijeda, 03.12.2014.
Malo dobokoumnog razmišljanja
Ponekad se trudimo da shvatimo nekoga koga ne shvaćamo,nikada ne možemo to u potpunosti protumačiti i uvijek ostaje pitanje: zašto je netko takav kakav je? Svi smo se mi rodili isti,bez ičega i svi ćemo napustiti ovaj svijet isti,bez ičega. Mnogi ljudi provedu život u trčeći za novcem,u trci za znanjem,u trci za dokazivanjem da su bolji od tebe,mene i drugih,mnogi provedu život u trci za čistim preživljavanjem,a netko život provede u maštanju i snovima. Znate,svi smo mi ljudi bez obzira koje vjere,koje boje kože,visoki,niski,debeli mršavi,lijepi,ružni... Sudbina nam je na kraju svima jednaka. I tako čovjek čitav majušni život provede u nekoj trci ne okrećući glavu lijevo i desno,ne gledajući jutarnji izlazak sunca,opadnuto jesenje lišće ni igru oblaka na plavetnilu neba. Nesvjesno,ne dajemo odmora svojoj duši,i polako se svijet pretvara u jedan veliki hodajući kompjuter koji sve pamti i registrira ali nema osjećaja. Polagano i ne primjećujući,ljudski osjećaji se mjenjaju. Izrazito brzo stigne starost i tek tada ljudi razmišljaju onako kako su trebali razmišljati ranije .No tada imamo samo uspomene i žaljenje za nečim što smo mogli uraditi ili ispraviti a nismo. Poslije žaljenja i uspomena polagano nestajemo i mi. Odlazimo na neko mjesto o kojem postoje mnogi mitovi i priče ali sa kojeg se mjesta još nitko nikada nije vratio da nam ispriča kako je zaista. Zapamti da je život previše kratak,ne trči uzalud za nečim što nije vrijedno ljepote života ,budi čovjek i ostani čovjek. I budi sretan jer za ostalo nemaš vremena.
- 18:17 -