petak, 23.01.2015.
Priča koja nosi naslov: ŽIVOT
Prije svega, lijepi pozdrav! Želim vam Sretnu novu 2015. godinu! Nemojte previše razmišljati o prošlosti niti o budućnosti, uživajte u trenutku u kojem ste sada. Kažu da nikada nije kasno za lijepe želje. Nisam imala potrebe napisati nešto do sada. Imam dnevnik koji pišem već 2 godine (ponosna sam na sebe zbog toga) i u kojem se raspucam. Uvijek,ama baš uvijek se osjećam bolje nakon što nešto napišem u njega. Oznake: život
Dragi moji, odlučila sam s vama podjeliti svoj život. Teška je to tema, teška priča o kojoj ne volim pričati. Ali želim je podjeliti s nekim. Znate, teško je nekome govorit o svemu. Imam prijateljice koje ne mogu biti bolje i kojima sve mogu reći, ali neke stvari su ipak samo moje. Te neke tajne koje su tajne i ostat će. Neznam odakle početi... Ne samnom, ne s mojom majkom, započet ću s djedom i bakom. Neću se zadržavati na detaljima, nikad ne bih završila.
Djed je od bake bio stariji 20 godina, vjenčali su se kada je ona imala 19, a on 39 godina. Zajedno su proveli 35 godina, djed nas je nažalost napustio prije 5 godina. Vjenčali su se jer je ona bila trudna, recimo da je to sve ubrzalo proces. Voljeli su se znate. Često čitam njihova pisma, oduševim se svakoga puta iznova. Nedostaje mi on. Jako. Svima nam nedostaje. Rodila se moja majka, malena crnokosa djevojčica. Kasnije su pokušavali imati još djece, nakon dva spontana pobačaja doktori su im rekli da se pomire s tim da će imati samo jedno dijete. No, mjesec dana prije svog 10.rođendana, majka je dobila malenu sestricu. Djed je tada imao 49 godina. Kada bi mi netko rekao da jednom riječju opišem svoju mamu, rekla bih anđeo. Uvijek je svima spremna pomoći, najmanje gleda na sebe, uvijek je smirena i nikada se ne prepire s nikim čak i kada zna da je u pravu. Neke njezine tajne znam samo ja i vjerujem joj da se kaje zbog njih, ja sam se pomirila s time jer svatko griješi. Kada je imala 16 godina zaljubila se u 3 godine starijeg mladića, bilo je to za vrijeme rata i on je bio u našem gradu školi. Voljela ga je. Vidim joj u očima kada priča o njemu. Jednog se vikenda vraćao kući, poginuo je u prometnoj nesreći na putu. Nije znala njegovu obitelj, čak ni točnu adresu, sve što joj je od njega ostalo bilo je fotografija i pramen njegove kose.
Svake je večeri zaspala plačući. Roditelji su joj bili strogi i nisu znali za njega. Svoju je tugu držala dugo u sebi. Ali morala je nastaviti sa životom, bez njega... My heart will go on :( (pjesma koja me uvijek podsjeti na njihovu priču)
Vjerovatno želeći ga što prije zaboraviti, samo se je 4 godine kasnije vjenčala mojim ocem. Bio je zgodan mladić koji je živio vrlo blizu, ali potpuna suprotost od nje i onoga što je željela. Prvih je nekoliko mjeseci braka sve bilo u redu. Jedne su subote izašli, nepoznati je dečko zazviždao za njom. Tada ju je prvi put udario. Svaki se vikend opijao, izlazio s prijateljima. Bila je trudna, cijeli je dan plakala od sreće kada je to doznala. Rukama je obujmila svoj trbuh i već onda znala da bi sve napravila za to stvorenje koje raste u njoj. Razmišljala je koliko bi tek bila sretna da je ON živ i da je ovo maleno biće njegovo. Nakon 9 mjeseci,u kasno proljeće rodila se malena djevojčica. Držeći me malenu i sićušnu na svojim grudima plakala je jednako od sreće koliko i od tuge, njezin je suprug bio daleko od nje ljut na cijeli svijet jer nije dobio sina. Vratila se kući, ništa se nije promjenilo. Svoje bi modrice prekrivala od svoje obitelji i svih ostalih. A kada bi netko primjetio izvlačila bi se na to da se poskliznula, da je nespretna. Bojala se. Prijetio joj je da će joj uzeti kćer ako ikome kaže. Kada se s mukom toga sjeća, kaže da me je namjerno budila i činila da plačem kada bi čula da se pijan vratio kući samo da je nebi udario. Kada sam napunila 3 godine nagovorila ga je da se presele od njegovih roditelja koji su bili jednako loši kao i on sam. Tada sam i sama počela razumjeti, nažalost. Od tada počinju moja sjećanja. Govorio joj je da ništa ne vrijedi, da je luda, poremećena. Ja se pitam kako nitko nije ništa primjetio, kako je pobogu to tako dobro prekrivala. Jedne se večeri pijan vratio, vidjela sam njezin strah čim se čula buka od lupanja vratiju. Bila sam malena, nisam imala niti 4 godine, ali sjećam se kao da je bilo jučer. Čvrsto ju je uhvatio za ruku i odvukao u kupaonu, zaključao je vrata i tukao je. Svojim sam malenim rukicama lupala po vratima, derala se. Ostala sam bez zraka od silnog deranja. O bože, bojala sam se da će je ubiti. Nisam imala niti 4 godine. Toliko sam bila iscrpljena da sam sjela do vratijuu i derala se zadnjim snagama, čula sam ju kako plače. Ne možete ni zamisliti kako to boli. Više od ičega boli vidjeti nju kako plače. Otključao je vrata. Pomazio me po glavi. Mrzila sam ga. Kupaona je bila pokapana krvlju,usnica joj je bila puknuta. Krv je kapala za njom. Pitala sam je: " Mama,što ti je?" Rekla je da nije ništa. On je ljupkim, jebeno ljupkim glasom rekao da se udarila. Otišao je spavati. Obrisala je krv koja je bila posvuda, srameći se mene koja sam je zapanjeno promatrala. Sjele smo i zajedno plakale. Govorila mi je: " Ne plači zlato, sve će biti dobro." Godinu i pol kasnije rodio se moj mali brat, on je obolio i prestao je piti. Bilo je bolje znate. Ali nikako nije bilo onako kako treba biti. Ne sjećam se kada je mene ili brata držao u naručju, igrao se s nama, poljubio nas... Ona nam je bila i majka i otac. Djed je bio taj od kojeg sam osjetila očinske ljubavi. Sjeo me na na svoja velika koljena ili me držao u ogromnim rukama i pričao mi priče. Poljubio me,grlio. To mi sada nedostaje. Ne možete ni zamisliti koliko. Bilo je ljeto prije moga prvog razreda. Imala sam vodene kozice. Brat je spavao u svom krevetiću. Majka je izašla iz kuće. Taj sam je dan kroz maleni prozor zahoda vidjela kako se ljubi sa susjedom. Uznemirila sam se. Probudila sam brata i istrčala van. Nije mi bilo jasno što radi, bojala sam se da netko vidi. Bojala sam se da će otić i ostavit nas same. Kako smo odrastali, ona se mjenjala. Postala je jača, suprotstavljala se, imala je svoje ja. Zaposlila se i to je bio velik korak za nju i nas. Nikada nam više ništa nije falilo. Više nije bila "beskorisna". Nekoliko je godina kasnije imala ljubavnika. Još nekoliko godina poslije imala je i drugog ljubavnika. Počela je izlaziti. Ona jadna,slomljena osoba je potpuno nestala. Pitala sam se kakva je to žena. Željala sam da budemo normalna obitelj. Otac, kojeg je teško tako zvati postao je netko tko je izgubio svu svoju moć. Ona ga se više nije bojala i to ga je uništilo. Kada sam bila 5. razred umro je djed, nekoliko mjeseci kasnije rekla mi je da će se rastaviti, plakala sam jednako kao i 9 godina prije kada ju je tukao u kupaoni. Mrzila sam njega,nju i cijeli svijet. Željela sam da se djed vrati. Rastavili su se. Imala je novog čovjeka uza sebe, nekoliko godina mlađeg, prihvatio nas je kao svoju djecu. No, pošto je on radio u van države, otišla je s njim i vraćala se vikendom. Mi smo bili kod bake. 6.razred,pubertet... u samo nekoliko mjeseci se sve promjenilo. Ostala sam bez djeda, oca (koji kao da to nije, ali bila sam navuknuta na njega), a i majke. Prepuštena sama sebi. To je razdoblje najgore u mom životu. Prerastala sam iz djevojčice u mladu djevojku, a bila tako tužna. Ništa nije imalo smisla. Željela sam samo jedno. Svoju obitelj. Normalnog oca,majku,brata i jednu kuću u kojoj ćemo svi zajedno živjeti. Bila sam tako ljubomorna na prijatelje iz razreda koji nisu imali niti novi mobitel niti najbolju igračku, imali su obitelj. 1 godinu kasnije majka je počela živjeti s nama, njezin novi muž dolazi i dalje vikendima. Sve se stabiliziralo. Volim svog očuha. Sada smo svi sretni. Skoro je sve baš onako kako želim. Žao mi je što očuh ne živi s nama, ali ima dobar posao kakav je ovdje gotovo nemoguće naći. Otac nas rijetko zove, kao da je zaboravio na nas. Još rijeđe ga viđamo. Ja mu šaljem poruke, pitam ga kako je, napišem mu kako smo mi. Rijetko kada odgovori. Ostao je bez ičeg, samo radi a od toga mu, kada poplaća kredit i obaveze, ne ostane ništa. Žalim ga. Možda ne bih trebala. Ništa, ali ama baš ništa lijepo me ne veže uz njega, ali otac mi je. Boli to što nije ponosan na nas. Što nam ne čestita rođendane. Boli to što nije bio drugačiji. Često se pitam ima li on što za jesti, nemate pojima koliko bih rado otišla kod njega i skuhala mu ručak da me pozove. Nemate pojima koliko bih mu rado dala svaki moj ušteđeni novčić da me pita. Kada je za Božić ispod bora bilo puno poklona, pitala sam se ima li on bor, je li dobio bar jedan poklon. Ne mogu shvatiti, ali i sama majka je rekla da će mu pomoć ako mu treba nešto. Pitam je često žali li što se udala za njega? Uvijek mi da isti odgovori. " Ne,zlato. Iz tog sam braka dobila nešto najvrijednije u životu. Tebe i brata."
- 18:23 -
srijeda, 03.12.2014.
Malo dobokoumnog razmišljanja
Ponekad se trudimo da shvatimo nekoga koga ne shvaćamo,nikada ne možemo to u potpunosti protumačiti i uvijek ostaje pitanje: zašto je netko takav kakav je? Svi smo se mi rodili isti,bez ičega i svi ćemo napustiti ovaj svijet isti,bez ičega. Mnogi ljudi provedu život u trčeći za novcem,u trci za znanjem,u trci za dokazivanjem da su bolji od tebe,mene i drugih,mnogi provedu život u trci za čistim preživljavanjem,a netko život provede u maštanju i snovima. Znate,svi smo mi ljudi bez obzira koje vjere,koje boje kože,visoki,niski,debeli mršavi,lijepi,ružni... Sudbina nam je na kraju svima jednaka. I tako čovjek čitav majušni život provede u nekoj trci ne okrećući glavu lijevo i desno,ne gledajući jutarnji izlazak sunca,opadnuto jesenje lišće ni igru oblaka na plavetnilu neba. Nesvjesno,ne dajemo odmora svojoj duši,i polako se svijet pretvara u jedan veliki hodajući kompjuter koji sve pamti i registrira ali nema osjećaja. Polagano i ne primjećujući,ljudski osjećaji se mjenjaju. Izrazito brzo stigne starost i tek tada ljudi razmišljaju onako kako su trebali razmišljati ranije .No tada imamo samo uspomene i žaljenje za nečim što smo mogli uraditi ili ispraviti a nismo. Poslije žaljenja i uspomena polagano nestajemo i mi. Odlazimo na neko mjesto o kojem postoje mnogi mitovi i priče ali sa kojeg se mjesta još nitko nikada nije vratio da nam ispriča kako je zaista. Zapamti da je život previše kratak,ne trči uzalud za nečim što nije vrijedno ljepote života ,budi čovjek i ostani čovjek. I budi sretan jer za ostalo nemaš vremena.
- 18:17 -
nedjelja, 30.11.2014.
Krećem ispočetka
Pročitala sam ovaj moj ne uvod nekoliko puta. Mislim da sam ostavila skroz drugačiji dojam sebe. Ispala sam bezosjećajna,ljuta na cijeli svijet... Potpuno pesimistična osoba koja na sve gleda kao nešto loše. Joj,nisam takva. 
Znam da svi Vi,odrasli ljudi smatrate da sam s 16 godina tek dijete koji počinje odrastati i misli da je cijeli svijet moj. Da sam tipična teen djevojka koja na sve gleda crno. Vjerujte mi,nisam takva.
Tko sam ja?
...nasuprot ogromnom svijetu koji me okružuje,tek sićušna kapljica u oceanu. Tako malena,gotovo neprimjetna. Ja postojim. Sada,u ovom malenom dijelu vječnosti za koji kažu da se zove život. Iako sam tek malena zvijezda u galaksiji,tek zrno pijeska u pustinji...drugačija sam od svih ostalih. Neobično je što od svih ljudi na svijetu kojih ima mnogo ama baš nitko ne gleda mojim očima,nitko se nesmije mojim osmijehom niti osjeća mojim osjećajima. Da,posebna sam,nimalo manje ali niti više važna od svih ostalih. U ovih 16 godina naučila sam koliko je život težak,koliko brzo prolazi i kako ga trebamo naučiti živjeti,naučiti ga voljeti. Naći vrijednost u malim stvarima koje su zapravo velike i svaki dan živjeti kao da je posljednji. Naučiti BITI SRETNI.
Kada sam bila malena djevojčica,sanjala sam o sebi kao velikoj odrasloj ženi. Prije vrtića jedva sam čekala vrtić,u vrtiću nisam mogla prestat razmišljati o školi... Maštala sam. Vidjela sam sebe na velikoj pozornici kao glumicu i promatrala svoje ponosne roditelje. Snovi su se mjenjali,ali nikad nisu bili manje veliki. U svojoj sam malenoj glavici bila pjevačica,radila u cirkusu,bila odvjetnik,imala vlastiti veliki ranč s konjima,veterinarka,imala svoju emisiju poput Oprah. Nisu to bili tek bezvezni snovi,svaki je detalj bio na svojem mjestu. Nisam nimalo sumljala da ću sve to ostvariti. S vremenom,što sam starija to sve manje vjerujem u ostvarenje svojih snova. Oni su sada drugačiji,moglo bi se reći realniji. Želim imati posao kojim bih mogla pomoći ljudima kojima je potrebna pomoć. Oduvijek sam ja ona koju prijatelji traže savjete,ona koja s jednim razgovorom uspije popraviti situaciju. To me jako usrećuje. Sigurna sam da to želim raditi cijeli život. Želim putovati svijetom i to ne samo zato što to svi oko mene žele. Želim upoznati drugačije ljude i kulture,uživati u ljepotama svijeta. Želim napisati knjigu i skočiti padobranom,roniti u dubini morske čarolije. Mnogo toga želim,ali bojim se da su to samo snovi koji će ostati neostvareni. Kako god,uživam u sanjarenju,dopuštam mašti da me odvede gdje želim biti,to mi nitko nemože oduzeti. Odrastam... Moje oči gledaju na svijet drugačije nego što su nekad gledale. Kažu da što su ljudi stariji,to su mudriji. Vjerujem. Ali ja ne želim odrasti! Meni je ovako lijepo. Ako ste pročitali prijašnji tekst,znate da sam napisala da sam odavno odrasla. I jesam. Teško je to objasniti...
" Prava je tajna sreće u tome da mnogo zahtijevamo od sebe,a malo od drugih."
Do slijedećeg puta....lijepi pozdrav :)
Oznake: život, odrastanje, snovi
- 12:23 -
