Crvenih očiju, držeći maramicu u ruci, svakih nekoliko minuta zakašljući počinjem pisati ovaj post. Tresem se. Baš sam onako pošteno prehlađena. (Upravao sam kihla, da ste ovdje vjerovatno biste rekli nazdravlje, paa hvala.)
Danas je bio posljednji dan u školi, započeli su praznici. Napokon. Znate, drago mi je što idem u gimnaziju. Kada god me netko pita u koju školu idem, s ponosom kažem " u gimnaziju". Alii, teško je. Naporno. Previše predmeta, prepuno gradiva i svi očekuju puno. Kao da postoji samo taj njihov jedan predmet i da imamo svo vrijeme svijeta da sve naučimo kako spada. Mi smo samo mladi ljudi koji tek počinju živjeti, kojima je sada vrijeme uživanja. Nisam bila vani već 3 mjeseca. Dođe pon, sri, pet, vikend. Sasvim mi je svejedno, knjige, knjige...samo knjige. Ne stignem ništa drugo. I nije da se baš žalim, ali ZNAM da mi većina toga čime se sada mučim nikada u životu neće trebati ufff. I znam da ulažem toliko truda, strpljenja, živaca.. da upišem fakultet koji ću ,nadam se, završiti uz isto tako puno provedenih dana nad knjigom i utrošenih novaca. I onda? Onda vjerovatno neću naći posao. Tako je to. I što ja mogu učiniti da mi bude bolje? Ništa. Vi? Ništa. Tko može? E pa, neznam.