|
|
srijeda, 23.05.2007.
PRIČA O KORNJAČAMA
Bok svima!  Pišem ovaj post povodom "Međunarodnog dana kornjača" koji se obilježava upravo na današnji dan, a ove godine prvi puta i kod nas u Hrvatskoj. Jučer smo povodom toga snimali emisiju "Kućni ljubimci" posvećenu kornjačama koja bu emitirana ne znam kad, mislim da negdi na ljeto. To su organizirali ljudi iz U.LJ.K.A -e (Udruga ljubitelja kornjača). Bit će ovo tek kratka priča o kornjačama, nemam dovoljno ni prostora ni vremena da opisujem sve detalje, karakteristike i sl.
Kornjače su danas među najugroženijim organizmima na Zemlji što mogu „zahvaliti“ isključivo djelovanju čovjeka. Prirodnih neprijatelja imaju vrlo malo jer se mogu dobro braniti. Spore su, pa svoj spas ne pronalaze u bijegu, nego su bojom prilagođene okolišu, ali njihov glavni obrambeni mehanizam je oklop po kojem i jesu poznate. Skupe se u njega i teško im je nauditi... (iako, po mojem zaključku jež je po tom pitanju još bolje zaštićen, dok se taj smuc sklupča, eee njega se zbilja može samo gledati... ). Ženke su uvijek veće. Postoje mnoge vrste, koje mogu biti biljojedi, mesojedi ili svejedi... (česte su kombinacije i vrlo rijetko neka kornjača jede isključivo jednu vrstu hrane).
Hrvatske autohtone vrste su: čančara, barska i riječna kornjača, glavata želva, zelena želva (2 posljednje su morske)...
Ja trenutno imam 2 vrste: čančaru (službeni naziv - Testudo hermanni boettgeri) i crvenouhu kornjaču (Trachemya scripta elegans ili popularno RES kornjača - Red eared Slider). Sad malo da opišem gde i kak ih držim:
ČANČARE - su kopnene kornjače, kod mene žive u posebno za njih ograđenom dijelu dvorišta, tam su cijelo ljeto. Imam ih 4, dva para. U taj prostor ubacil sam i par većih kamena, da bude otprilike kao u njihovom prirodnom staništu. Inače, u Hrvatskoj žive u Dalmaciji i po otocima. Nastanjuju također i razmjerno usko i isprekidano područje europskog dijela Sredozemlja: jugoistok Španjolske i Baleare, južnu Francusku i Korziku, središnju i južnu Italiju, Siciliju i Sardiniju, obalna područja Crne Gore, Albanije i Grčke, te dijelove BIH, Bugarske i Rumunjske. Hrane se voćem i povrćem, važno je davati im raznoliku hranu, ne stalno isto. Nekaj vole više, nekaj manje, treba ispobavati. Spavaju po cijele dane, slabo se kreću. Preko zime spremamo ih u podrum na hibernaciju (zimski san). Svake godine važno je u taj njihov sanduk gdje prezimljuju staviti svježu zemlju jer inače nema dovoljno vlage. Prije odlaska na zimski san prestaju jesti nekih 10 dana do 2 tjedna da im se isprazne crijeva jer inače može krepati preko zime dok bi to istrunulo u njoj. Zakopa se i spava tak od jeseni do proljeća (oko 6 mjeseci). Ima posebni sustav za disanje, to sad nemrem opisivati. U tom stanju, srce joj lupa 5 puta u minuti. Kad maslačak zažuti to je znak da će i one izaći uskoro van. Izađu iz zemlje i ja ih ponovo stavim u vrt... Ova vrsta je iznimno ugrožena zbog obrade zemlje mehanizacijom, zbog zagađenja okoliša, ali najviše zbog toga kaj su ih ljudi uzimali iz prirode i prodavali (često i zbog jako skupog i cijenjenog oklopa). No, nedavno su zaštićene Zakonom o zaštiti prirode i zabranjeno je njihovo uznemiravanje, uzimanje iz prirode, preprodaja i sl.. Kazna je 5 000 kuna. Moje nisu uzete iz prirode, nego je jedna kupljenja od neke babe a 3 su poklon, no danas je i to zabranjeno.
Eto, to ukratko to o čančari... nisu baš neki kućni ljubimci da ih se može i smije maziti i dirati, ne glasaju se (osim u vrijeme parenja), ne odazivaju se na ime (ali mogu rapoznavati osobe), ali eto, imam ih već 10-ak godina... Nadam se da će živjeti još dugo i bum ih nekom ostavil u oporuci.... Ovih dana (zbog već navedene emisije "Kućni ljubimci" društvo u sobi u ZG mi pravi jedna čančara, ženka, najveća od svih. Tak da imam cimericu sad... al dobra je, ne hrče... samo kaj je nekaj bolesna, malo joj je oklop u defektu, neku infekciju ima, no već sam ja nabavil posebno ulje kojim ću to tretirati pa bumo vidli. Ak se stanje ne popravi morala bu veterinaru... obično nije boležljiva ali eto zna se dogoditi. A i sigurno jedva čeka da se vrati u svoj vrt, poludela bu u sobi...
CRVENOUHE - vodene kornjače, prirodno staniše im je u južnom dijelu SAD-a i Kaliforniji. S njima je već više brige i posla... Imam 2 komada (1 par), žive trenutno u jednoj bačvi u dvorištu, imaju osigurano i kopno tak da mogu izaći van na sunčanje jer im sunce daje potrebne vitamine za rast i zdravlje. Mesojedi su, ali jedu i ostalu hranu, poprilično proždrljiva i agresivna vrsta. U vodi se osjeća najsigurnija. Brzo zamute vodu (hranom i fekalijama) pa treba često mijenjati. No to nije potrebno ako se posjeduje filter... Hibernaciju im je gotovo nemoguće osigurati pa i preko zime žive u akvariju i aktivne su, iako nešto manje nego ljeti. Samo im tada treba osigurati stalnu temperaturu vode (oko 26 stupnjeva). Vrlo su brze na tlu i jako dobri penjači (zbog njih smo morali dizati ogradu tata i ja kad su bile s čančarama jedno vrijeme). Kraćeg su životnog vijeka od čančara, u prirodi do 20 godina, a u zatočeništvu i do 40 ali samo u teoriji, jer za to im je potrebno osigurati hibernaciju (što je jako teško, gotovo nemoguće). I ova vrsta je od nedavno zabranjena. Zapravo, pošto kod nas prirodno ne obitava, zabranjen je njezin uvoz u Hrvatsku i više je nema za nabaviti. Plus sad su uveli i neko čipiranje kornjača, ali i drugih životinja iz uvoza pa ak pustite takvu vrstu u prirodu moglo bi biti problema jer ima čip na kojem sve piše. A i uvedeno je neko upisivanje u registar kod Ministarstva. To još nisam napravil ali budem.
To je sve, kornjače su mi jedini kućni ljubimci, ništ drugo nemam. Dobro ajde, 2 ribe, ali su mi dosadne pa ne računam. A i službeno su sestrine. Ponekad joj velim da ih bum bacil kornjačama nek ih pojedu... Kornje su službeno moje, ali ja zapravo kak sam sad u Zagrebu najmanje brinem o njima. Brigu su preuzeli sestra, mama i tata. ja dok sam prek vikenda doma, čistim bačvu s crvenouhima, ak treba popravim ogradu čančarama (jer vole kopati pa da ne zbrišu ispod nje)...
Čiča - miča... ko hoće nek se javi pa dođe kod mene pogledat zvijeri Još se malo i podružimo, popijemo sok i to jj to; treba se družiti malo...
par slika:
EVO MOJE CIMERICE, TWETY JU ČUVA DOK MENE NEMA DOMA:
CRVENOUHA KORNJAČA:
NEKA MORSKA:
POGLEDAJTE OVAJ OSMIJEH (NIJE ŠALA, OVA VRSTA ZBILJA TAK IZGLEDA):
|
- 14:10 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
ponedjeljak, 14.05.2007.
BLEIBURG 2007.
U subotu u svatovima u Pitomači bilo je predobro, opet se skupilo staro društvo i prijatelji, a to mi je najbolje kod takvih ceremonija. Vidiš ljude koje dugo nisi, priča, šale, stare dogodovštine, zafrkancija, krasno je to…  doma iz Pitomače smo krenuli oko 3:30h.. Malo ranije jer sam ja moral u Bleiburg na obljetnicu masakra iz 1945.
I tak, dakle došel doma, otuširal se i ajmo na bus, nema spavanja…  Pokupila ma jedna ekipa iz Virovitice, a najviše ljudi u busu bilo je zapravo iz Pitomače. U 4:30 smo krenuli (tj. oni nastavili) svoj put iz Đurđevca. U busu padaju u vodu sve moje nade da bum uhvatil malo sna, odmah me nude rakijom (išli su to uglavnom stariji ljudi, mahom oni koji su i sami imali tu nesreću pa na vlastitoj koži osjetili bol i patnju prije 62 godine…), pričaju se razne priče ratne, političke i domoljubne tematike. Zanimljivo. Stali smo u 5:45 u Bartolovcu nekih 15 minuta, a u Bleiburg stižemo oko 9:30h. Buseva je već tad bilo pun kufer, a vani pere vrućina. Odlazimo na groblje koje je smješteno od svetišta (di je kasnije bila misa) nekih 2 kilometra. Na groblju se ljudi okupljaju kod spomen – ploče, stiže i kardinal Bozanić, formira se procesija i u povorci se ide pram svetištu. Pjevaju se duhovne pjesme. Stižemo do novog, obnovljenog svetišta na kojem u 12h počinje svečano slavlje, misa koju predvodi Bozanić. Tom prilikom blagoslivlja i novi oltar. Bilo je lijepo, samo malo vrućahno pa me sunce spržilo , no nema veze. Oko 10 000 ljudi je stiglo iz Hrvatske i inozemstva (videl sam dosta stranih registracija na vozilima). Poslije mise bile su neke govorancije političara, no ljudi se razilaze i odlaze prema svojim busevima čija kolona se protezla sve do slovenske granice (oko 2,5 kilometra). Odlazim u svoj bus i počinju moji problemi. Vozač me ne želi pustiti u drugi bus (tj. ne dozvoljava da odem). Jer kao bude problema na granici, neke popise putnika tam mora pokazati, ovo ono… Ipak ga nekak jedva nagovaram i odlazim. Odlazim i tražim negde bus sa ZG registracijom. Nalazim ga, pitam vozača dal ima koje prazno mjesto,, veli da ima i tak meni uspijeva plan i pičim direktno u Zagreb a ne doma. Krećemo oko 16h. Stajemo par puta, spavam totalno slomljen, budim se samo dok stajemo na odmorištima ili na granici (naravno samo na Bregani, na granici sa Slovenijom gde svi putnici ko stoka moraju van iz busa, eeee moji Janezi …). Opet nam treba oko 4 sata vožnje i u 8h sam u Zagrebu, izlazim kod rotora u Novom Zagrebu pa na tramvaji do Trešnje doma.
Bilo je opet dobro, uostalom ko i svake godine, jedva čekam novi odlazak tamo.
POZDRAV SVIMA, BOG I HRVATI!
Pogledajte nekoliko slika koje sam hitil ovdje niže. Posebno obratite pozornost na sliku ove ploče, spomen – obilježja. Stavil sam sliku stare ploče i ploče od ove godine. Razlika je u tome da je sad promijenjen tekst, stavljen je naziv „hrvatske žrtve“ kojeg prije nije bilo a bitan je…  LIJEPO LI JE HRVAT BITI
NOVO SVETIŠTE (TU JE BILA MISA) I OLTAR
ZASTAVE NA BLEIBURŠKOM POLJU
STARI I NOVI NATPIS NA PLOČI (POKRAJ SVETIŠTA)
PROCESIJA
JA SAM ZNAO DA ĆU SVOJU LJUBAV POKLONITI NJOJ,
MOJOJ LIJEPOJ ZEMLJI HRVATSKOJ...
NA GROBLJU
NA JEDNOM STAJALIŠTU U SLOVENIJI
|
- 19:46 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
ponedjeljak, 07.05.2007.
PULA 2007.
I ove godine išli smo u Pulu na izlet, 3. i 4. svibnja, u organizaciji našeg fakulteta, ili preciznije – katedre za kazneno procesno pravo. Pa eto iznosim kratki sadržaj i neke slike s putovanja da malo osjetite kak nam je lijepo bilo.
I tak krenuli moja 2 frenda i kolege s trešnjevačkog placa tramvajem do Mimare gde su nas čekali autobusi i još jedan kolega. Išla su 4 busa (oko 160 ljudi čini mi se). Svaki bus ujedno sačinjava i jednu grupu. Bilo je i nekih ljudi s drugih Sveučilišta i to sa svih godina studija. Malo smo kasnili u polasku i krenuli oko 7:20h. Odmah ujutro bilo mi je malo krivo jer smo bez veze popušili mjesto u stražnjem dijelu našeg 2B busa. Al dobro, reko nema veze, iako se zna da je najbolje iza, oduvijek. Do Pule smo imali 2 zaustavljanja, 2 službena … Vrijeme sunčano, mada ne i vruće, onak taman. Ne ću pisati kaj je bilo u busu i kaj je ekipa radila, ma zna se već kakva je atmosfera na takvim izletima.
Došli u Pulu i odmah u zatvor. Samo u posjet/obilazak, naravno. Vodili su nas službenici koji tam rade, obišli smo zatvor, zavirili u neke ćelije. Nije tim likovima tam ni loše. U sobi mogu imat TV, mogu igrat stolni tenis, košarku, nogomet, imaju kapelicu, osiguranu stalnu medicinsku skrb, svaki dan moraju dobit točno određen broj kilokalorija hrane (u četvrtak su imali neki gulaš, i to je solidno izgledalo).
Nakon kaj smo to obišli krenuli smo prema Medulinu. U jednom od nekoliko hotela bila nam je baza, u istom ko i prošle godine. Imali smo ručak, na principu „švedskog“ stola, znači jedi kaj hoćeš i kolko hoćeš. A i izbor jela je zbilja ogromni pa mi je to malo ublažilo tugu kaj nisam mogel biti na FER-u i tradicionalno ručat grah s kobasicom pošto je četvrtak.
Nakon ručka razmještamo se po sobama, kratki odmor i pičimo natrag u Pulu. Zapravo malo izvan Pule, u kaznionicu Valtura. To je kaznionica otvorenog tipa kaj znači da nema zid niti bilo kakvu ogradu, nego je cijeli kompleks otvoren. U njoj su smješteni uglavnom zatvorenici („zatvorenici“) počinitelji lakših delikata ili oni kojima je ostalo još malo da izdrže svoju kaznu. Oni su tam relativno slobodni, ne smiju samo izlaziti izvan tog teritorija kaznionice. Cijela kaznionica je jedna velika farma na kojoj zatvorenici rade. Bave se poljoprivredom, muzu krave, imaju svinje i druge domaće životinje, stanicu za tehnički pregled vozila, kojekakve radionice i tak. Za svoj posao dobivaju i plaću (500-700kn). Na prvi pogled plaća se čini mala, no njima je sve tam plaćeno (plaća država, odnosno naši roditelji), a i prekovremeni rad im je posebno plaćen ; ma di toga još ima? Moja baka ima penziju otprilike kolko i oni plaću, pa bum joj savjetoval da napravi neko njesra i nek ode tam, izgleda da je tam bolje nego vani.
Nakon obilaska kaznionice vraćamo se u Pulu. Imali smo slobodnog vremena do večere pa frendovi i ja malo obilazimo do plaže, bez veze. Na obilnoj večeri opet za svakoga ponešto. Zatim se vraćamo u sobu. Jedan cimer spava, drugi pije, treći gleda polufinale Kupa Uefa na TV-u, a jedan nestaje iz sobe. E a oko 23h vrhunac večeri. Spuštamo se s prvog kata (iz sobe) u glavnu salu hotela, a tam fešta prava. Živa muzika, neki lik svira na sintić, a naši kolege u maksimalno opuštenoj atmosferi, zabavljaju se, ali pod budnim okom našeg profesora. Ta predobra fešta bila je čak i bolja nego prošlogodišnja samim tim kaj je trajala duže, do nekih 01:15h. Nakon toga zbog kiše izostaje nastavak na plaži pa se u nekim sobama još malo ljudi zabavljali a onda otišli spavat  (neki vjerojatno i nisu).
Ujutro buđenje u 7h , doručak, pakiranje i odlazimo iz hotela opet prema Puli. Kiša nemilice pada, a kak mi tata javlja, u Podravini, u isto vrijeme je sunčano, idealno za boravak u goricama, eeeeee . Sad je na redu sud. Jedna grupa odlazi na Županijski, a moja (kao i lani) na Općinski. Slušam tamo opet isto predavanje, ali je zanimljivo pa mi sat i pol sjedenja (nekome i sijedenja) nekak brzo prolazi.
Izlazimo van, kiša i dalje pada, pa nemremo lunjati gradom nego se smještamo u jednoj slastičarni i na terasi čitamo novine, pijemo i to… Bili smo i u kladionici, cimeri se klade na virtualne utrke konja a ja se samo gledam. Polazak je dogovoren za 14h i mi na vrijeme dolazimo na mjesto okupljanja pored Arene. No, nema vozača jednog autobusa koji traži izgubljenu osobnu iskaznicu i sređuje to na policiji pa se ekipa gura u naš bus jer vani pada kiša. Dolaze svi vozači i krećemo, ponovno kasnimo s polaskom 20-ak minuta. Do Zagreba 2 zaustavljanja (2 službena opet). Stižemo u Zagreb u 18:45h (prošle godine vratili smo se u 18h). Odlazimo zadovoljni svaki na svoju stranu. Sve u svemu fenomenalni izlet. Hvala svima koji su to organizirali, a posebno našem profesoru Josipoviću! Ponovilo se, dogodine! 
Evo nekoliko slika, neke su moje neke nisu… Ali nikoga nisam pital za dozvolu objave, pa ako nekomu smeta što je ovdje nek se javi pa ću ja to ukloniti (nemojte me odmah tužiti!):
1. NA JEDNOM OD STAJALIŠTA
2. ZOKI - VOĐA PUTA ZA NAŠ BUS
3. VOZAČ FRANJO. NE ZNAM SAMO ZAKAJ LIK NE GLEDA
CESTU (OVO JE SLIKANO U VOŽNJI)
4. ISPRED ULAZA U ZATVOR I SUD
5. U HOTELSKOM RESTORANU
6. POGLED S BALKONA NA MORE
7. NEKA NASTAMBA U VALTURI
8. POGLEDAJTE SAMO NA ŠTO OVA TROJICA TJERAJU JADNOG
CUCKA
9. BAZEN IZA HOTELA
10.
11. 4 ŽENE
12. "BEĆARI SE NE ŽENIJU MLADI...
13. ...BEĆARUJU DOK IM NE DOJADI"
14. 
15. POZDRAV PRIJATELJU IZ VUKOVARA
16. LJEPOTICA I ZVIJER(I)
17. 2 IMENJAKA
18. LAKU NOĆ SVIRAČI, PJESMOM STE ME OPILI...
19. AFTER PARTY U JEDNOJ SOBI
20. ODLAZAK NA POČINAK... A MOŽDA I NE...
21. KOJE SU OVO SPODOBE?
22. ???
23. MALO (NAM) JE MUTNO, OVO JE BILO VEĆ KASNO...
|
- 14:18 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
|
