Dakota
Ona i Ja kod Kuće...
Leptiri opisuju njen dolazak, jure 
topli zečevi i smiju se, skaču.
Što je bilo?
Ijuhuuuuuu...
Plešu igru oblaci i smiju mi se dva Sunca.
Drhtim, treperim i gledam u Daljinu,
tražeći ono što oduvijek znam.
Ono što čini Nju, ono što poznam samo ja, za sada.
Kod Kuće Ona i ja postojimo kao dva cvijeta,
zauvijek spletena, neodvojiva od Zemlje,
jer mi smo Zemlja,
odvojeni samo klicom identiteta.
Imaš ga i Doma?
Da, tako da uvijek znam tko sam,
dok ne postanem On.
Nisam tužan, nema razloga.
Tamo gore/dolje/lijevo/desno/tu mi smo oduvijek
jedno u drugome, vodili smo ljubav,
igrali se, njuškali, grlili.
Plakali smo. Ona je plakala....kod Kuće ona plače kad zaželi.
Oko nas beskrajne nijanse zelenih livada obasipanih
rozim, ružičastim, lilastim, ljubičastim cvjetovima. Ona je mislila...ja sam samo travu.
Dotrčali su i svi naši prijatelji, ljubimci...a ja se nisam bojao da će mi ju uzeti. Već sam ju ljubio, mada se činilo drugačije.
Uvijek sam ju ljubio, mada se činilo drugačije.
Ne, ne bojim se da je otišla.
Ona je Tu oduvijek bila.
I bit' će.
Jedva čekam da ponovo dođem Kući.
Biti će to samo jedan tren.
Ja, Njoj.
U dodiru sa tlom, stvarnošću.
Postoje neke riječi, misli, emocije koje ne nalaze
okvir da se smjeste, odmore,
snažno i gusto poigravaju se eterom koji čini
dio mene.
Biti ispravan, slijediti Boga.
Bog je Emocija, više od toga, ali i to.
Iskreno osjećaš i živiš tako, baš tako.
To je ispravno! -za mene-
Trebaš preživjeti Bol kao da je Sreća.
Ne mari za Ljubav ako se Ona ne ogleda u
razumijevanju, toleranciji, nježnosti, toplini.
Ako vrijeđa, pobjegla je od Ljubavi.
Stajao sam, ne, čak to nije bila ni međa (ružna riječ).
Stajao sam da gledam.
Sada kad otvorim oči vidim prazan prostor.
Povrede su izabrale drugu stranu Svijeta.
Toliko njenog svijeta na mojim usnama,
nemarnog dodira,
a sve samo da Ga slijedim.
Gdje si Ti onda, Oče moj, da me zagrliš u boli?
Da se igraš sa mnom
„sve će biti u redu“?
Toliko njenih suza u oku,
osmijeha izblijedjelog
od Boli i patnje, neznanja.
Htio sam reći volite se,
ali činilo se tako malo,
samo tako,
voljeti se.
Rekle bi: Pa zašto?
A ja bih ostao zapanjen.
Idem li dalje?
Jesam li određen tuđim odlascima?
Oče, zagrli me, molim Te.
Oče!!!!!!!
Oče, zašto je to tako?
Zašto stvaram od postojeće stvarne stvarnosti neku drugu stvarnost za koju s vremena na vrijeme otkrijem da nije takva?
Zato što si kod Kuće odlučio da tvoja stvarnost bude takva kakvom je sada doživljavaš kako bi doživio iskustvo koje ti je bilo potrebno kako bi napredovao u svom razvitku ka Savršenstvu.
Zašto očekujem od drugih da budu lijepi, dobri, plemeniti, da osjećaju, da vide svijet onako kako ga ja vidim, da misle, da su pametni, da sam ja pametan, pa se svaki put iznova iznenadim koliko sam ponekad glup, bez znanja?
Zato što živeći svoju stvarnost ne vidiš tuđe stvarnosti. Kada nadrasteš svoju nepostojeću stvarnost, proširiti ćeš se do razmjera da ćeš shvaćati tuđe stvarnosti više nego što si ih shvaćao u svojoj prošloj inkarnaciji.
Što da radim kad vidim patnju, kojoj ne mogu pomoći, osim možda slušanjem samim?
Učini što osjećaš, misliš i želiš da je ispravno. Spoznaj njihovu stvarnost.
Zašto smo i kad počeli gledati stvarnost drugačijom?
Prije nego što si došao na Zemlju, izabrao si svoju stvarnost kako bi proživio jednu od beskonačnih stvarnosti. Živjeti istovremeno sve stvarnosti i iza stvarnosti, nepostojeće stvarnosti karakteristika je Boga.
Zašto mislimo da "stvari" trebaju biti takve i takve, zašto ih jednostavno ne prihvaćamo onakve kakve jesu?
Da bi dobili perspektivu iz svoje stvarnosti. Vidjeti stvari kakve one doista jesu bi značilo da su stvari samo takve, a nisu.
Zašto hodam ulicom u maglovitim mislima a ne vidim stvaran svijet?
Zato što se bojiš živjeti svoju stvarnost. Bježiš Kući.
Zašto mi je taj stvaran svijet dosadan pa mi ga se ne da gledati?
Iz istog razloga zbog kojeg hodaš ulicom u maglovitim mislima.
Zašto ako sam sto puta shvatio koliko toga ne vidim, ponovo ne gledam taj isti svijet koji mi je samim "viđenjem" donio jasniju stvarnost koja me ispunila?
Zato što se učenje i iskustvo odvija naporom. Napor je tvoj alat.
Zašto sam tako često uvjeren da sam ja u pravu?
Zato što živiš samo svoju stvarnost.
Za sada toliko...ako Ti se da odgovori mi....Oče moj.
Odgovorio sam ti, Sine moj.
kao da sam nepismen...
Volio bih pisati Tišinom.
Uopće ne želim pisati, jer sve što kažem ništavno je prema Tišini. Pa kako da onda pišem Tišinom?
Ako ne napišem ništa, da li će drugi čuti moju Tišinu?
Da li ću ja čuti svoju Tišinu?
U procjepu samoga sebe...
Zašto sam uopće i došao/la tu?
Koje su moje vrijednosti?
Ona kao žena, meni.
Ona kao bespolna, meni.
Izbori koji nemaju nikakvo značenje, sem povredu.
Eto baš neću. A više me nitko niti ne čeka.
Nitko od nas nema izlaza dok, ipak, ne izaberemo
nesvjesno odavno, svjesno u daljini.
Mogu ju držati za ruku dok kisnemo iako kišobrani su tu.
Mogu se smijati jutru i njenim očima.
To su ljubavi, ali bez predavanja.
Nema jednoznačnosti.
Ima puno boli...a onda Ljepota.
Pronalazim Je u procjepu između njih dvije.
Raskol.
Kao procjep mene.
Pomiriti ću stvarnost i stvoriti novi model koji će me na kratko određivati.
Neka.
Dioba.
