13.03.2017., ponedjeljak
Tužba zbog zločina počinjenih u vrijeme NDH ili kako 3,5 milijarde lako promijene pogled na svijet...
 Tužba kojom se pred sudom u Chicagu traži naknada štete zbog zločina počinjenih za vrijeme NDH opravdano je uzburkala duhove u Hrvatskoj. Kako zbog iznosa koji se od Republike Hrvatske traži, tako i zbog arogancije vlasti kojoj su odjednom antifašizam i ZAVNOH dobro došli kao štit od ovakvih, po mojem sud neosnovanih, zahtjeva. Imajući navedeno u vidu, u ovom ću tekstu pokušati objasniti zbog čega smatram da je ovakav zahtjev neosnovan, ali isto tako i zbog čega je stav vladajućih, pogotovo Stierovog Ministarstva vanjskih i europskih poslova dvoličan i pokazuje kontinuitet HDZ-ove politike koja je za unutarnje potrebe uvijek radikalno nacionalistička, a za vanjske umiveno umjerena. Naime, Ministarstvo vanjskih poslova je u pravu kada kaže da Hrvatska ne može odgovarati za radnje NDH-a jer nije njen slijednik, ali u svojem odgovoru ipak propušta do kraja obrazložiti zbog čega je to tako. Kao prvo, Republika Hrvatska je suverena država i kao takva po međunarodnom pravu, ali i po američkom nacionalnom pravu, uživa imunitet od sudskih postupaka kakav je ovaj koji je protiv nje pokrenut pred sudom u Chicagu. Dakle, tužitelji su predmetni zahtjev trebali podnijeti pred isključivo nadležnim sudom, a to je onaj u Republici Hrvatskoj, zbog čega ne postoje procesne pretpostavke za vođenje postupaka u SAD-u. U tom kontekstu posebno je zanimljiva odluka Međunarodnog suda pravde u slučaju Njemačke protiv Italije (Odluka ICJ-a u predmetu Njemačke v Italije) kojom je utvrđeno da Njemačka uživa imunitet pred talijanskim pravosuđem, upravo u predmetima koji su se odnosili na naknadu zbog zločina počinjenih tijekom II. svjetskog rata i da su odluke kojima taj imunitet nije poštovan protivne međunarodnom pravu. Također, potrebno je vidjeti i zakon kojim je u Sjedinjenim Državama uređeno pitanje imuniteta stranih država pred pravosuđem (FSIA). Kao drugo, pitanje suvereniteta i statusa NDH već je bilo predmetom rasprava pred sudom. Tijekom Nirnberških procesa, u odluci u predmetu protiv W. Lista i ostalih (tzv. Talačko suđenje) Vojni sud SAD-a utvrdio je da NDH nije bila suverena država već da se radilo o kvislinškoj tvorevini i njemačkoj satelitskoj državi koja je nastala okupacijom jugoslavenskog teritorija, dakle okupacijom teritorija suverene i međunarodno priznate države, koja je stvorena voljom okupatora. Ovakav stav posljedica je prethodne odluke Međunarodnog vojnog suda, koji je utvrdio da je njemačka invazija, a potom i okupacija Jugoslavije imala za cilj njeno uništenje, koje je dijelom bilo ostvareno upravo putem osnivanja NDH na dijelu teritorija tadašnje Jugoslavije. Stoga, NDH nije egzistirala kao ništa više od umjetne tvorevine koja je okupatorima olakšavala način upravljanja teritorijem pod njihovim nadzorom te su okupatori i odgovorni za sve radnje koje je ona počinila. Čitava odluka može se pronaći ovdje, a relevantne dijelovi glede položaja NDH se nalaze na str. 51 i 52 (1302 i 1303): Odluka vojnog suda u VII. postupku protiv Lista i ostalih U kratko, iako se iz Ministarstva pozivaju samo na izvorišne osnove Ustava, činjenica je da razlozi za pobijanje zahtjeva za naknadu upućenog Republici Hrvatskoj počivaju na načelima međunarodnog prava o imunitetu suverenih država, ali i odlukama Vojnog suda tijekom Nirnberških procesa u kojima je zauzet stav da je Hrvatska tijekom II. svjetskog rata bila okupirana, a da je odgovornost za nedjela na okupatoru. I kao treće, da, Ustavom Republike Hrvatske jasno je utvrđeno da se hrvatsko pravo na državnu suverenost očitovalo u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske. Što znači da je današnja Hrvatska slijednik one narodne volje koja se oduprla okupaciji i zlu koje je ta okupacija donijela tijekom II. svjetskog rata. Međutim, takvo pozivanje ministra i Ministarstva ostavlja, barem meni, vrlo gorak okus u ustima. I to iz jednostavnog razloga: koliko je moralno danas, kada ti to politički odgovara i paše, pozivati se na ZAVNOH, kada si još jučer sudjelovao u osnivanju povjerenstva koje bi trebalo zabraniti simbole pod kojima je taj isti ZAVNOH donosio svoje odluke? |
06.03.2017., ponedjeljak
Koliko je moralna diskriminacija nezaposlenih zbog njihove dobi?
|
Biti nezaposlen je grozno. A ako te još k tome tvoja države šikanira, na način da ti zbog tvoje dobi onemogući mjere koje bi ti trebale pomoći da se zaposliš, onda to postaje još i više od toga. Upravo iz tog i samo iz tog razloga podnijeli smo zahtjev za ocjenu ustavnosti za Zakon o izmjenama i zakona o poticanju zapošljavanja kojim se određene mjere poticanja zapošljavanja ograničavaju samo na mlađe od 30 godina. U privitku ovom tekstu naći ćete čitav zahtjev (zahtjev za ocjenu ustavnosti), a ovdje ću ukratno obrazložiti zbog čega tražimo da Ustavni sud ocijeni i utvrdi protuustavnom odredbu kojom će stručno osposobljavanje biti onemogućeno onima starijma od 30 godina: 1) Jer je Hrvatska demokratska zemlja, članica Europske unije u kojoj diskriminacija, uključujući onu po dobi, nije dopuštena. Već godinama u Hrvatskoj i Europskoj uniji postoji čitav niz propisa, od Ustava, povelja, temeljnih ugovora, direktiva, uredbi i zakona kojima je cilj borba protiv diskriminacije. Tako je i naš Ustavni sud prije desetak godina ocijenio: „Ocjena je Ustavnog suda da za ograničavanje ostvarivanja prava na osobnu invalidninu životnom dobi korisnika u kojoj je invalidnost nastala (granica je navršena 18. godina života), kao što je to učinjeno člankom 55. ZSS-a, nema objektivnog i razumnog opravdanja. Budući da takva pravna situacija uzrokuje nejednakost među istim korisnicima, osporena zakonska odredba diskriminirajuće je naravi. Pored toga, mišljenje je Ustavnog suda, takvo različito postupanje protivno je javnom interesu i umanjuje važnost dobara zaštićenih Ustavom Republike Hrvatske.“. Imajući sve to u vidu, zakonodavcu mora biti jasno da ne može arbitrarno ograničavati prava građanki i građana Hrvatske zbog nekih njihovih osobina, kao što su spol, dob ili što drugo, a u predmetnom slučaje je predložena mjera upravo to: ograničavanje pristupa određenim pravima zbog dobi! 2) Jer se predlagatelj uopće nije potrudio objasniti zbog čega je postavio granicu od 30 godina kao kriterij za pristup određenom pravu. Kao što smo u zahtjevu naveli, potpuno smo svjesni da postoje situacije u kojima je građankama i građanima potrebno ograničiti njihova prava. Iz ovog ili onog razloga to se čini gotovo svakodnevno. Ali, kada se ta prava ograničavaju onda to mora biti nužno potrebno, a zakonodavac mora jasno obrazložiti razloge zbog kojih poseže za takvim korakom. Predlagatelji ovog Zakona uopće se nisu potrudili obrazložiti zašto mjeru ograničavaju isključivo na mlađe od 30 godina, a takvo postupanje nije dopušteno. Ili, ponovo, riječima Ustavnog suda: "Stoga ... i kod ovog pitanja treba ... ponoviti da je neprihvatljivo u demokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava i zaštiti ustavnih prava podnositi Hrvatskom saboru prijedloge zakona koji ne sadržavaju dostatna i relevantna obrazloženja". 3) Jer se ovakvim prijedlogom zakona omogućava diskriminiranim građanima da tuže državu i dobiju naknadu štete. Kako je potpuno jasno da je diskriminacija u modernom, demokratskom društvu nedopuštena, tako je jasno da u takvom istom društvu moraju postojati mehanizmi koji građane štite od nje. Jedan od takvih mehanizama je naš Zakon o suzbijanju diskriminacije koji graanima jamči naknadu štete u slučaju diskriminacije, ali tu je i pravo Europske unije, odnosno, judikatura Europskog suda, koji je vrlo strog u takvim situacijama i jamči građanima zaštitu od diskriminacije kako od same Unije, tako i od propisa koje donose države članice: "Na nacionalnom je sudu, koji provodi postupak između pojedinaca, da osigura poštivanje načela nediskriminacije na temelju dobi, kojem je izričaj dala Direktiva 2000/78, ne primjenjujući, ako je potrebno, bilo koju suprotnu odredbu nacionalnog zakonodavstva". Da zaključim: ako Hrvatska želi biti moderna i demokratska država, a uvjeren sam da želi, tada je ovakve mjere i ovakve zakone potrebno izbjegavati. Moja zadaća i zadaća mojih kolega zastupnika je da se protiv toga borimo u Hrvatskom saboru, a kad nam ne uspije, kada ostanemo u manjini da borbu za prava građanki i građana Hrvatske premjestimo u Ustavni sud. Činili smo to do sada, činit ćemo i ubuduće! |
02.03.2017., četvrtak
Smije li ministrov brat biti na čelu državne firme?
 Kada ministrov brat postane član uprave trgovačkog društva koje je u javnom vlasništvu, onda to jest i mora biti tema o kojoj se razgovara i piše. Tako je i u slučaju g. Svetimira Marića, brata ministra zaduženog za upravljanje državnom imovinom Gorana Marića. Međutim, ovo imenovanje mora biti tema interesiranja javnosti, čak i sada nakon što je g. Svetimir Marić podnio ostavku, iz razloga što izjave dane od strane onih uključenih u čitavu tu priču pokazuju da je prilikom imenovanja g. Marića ozbiljno prekršen zakon i to najmanje u dijelu koji se odnosi na srodstvo direktora Marića s ministrom Marićem. Pa krenimo redom. Kao (1), člankom 15. Zakona o sprječavanju sukoba interesa propisano je da „Članove upravnih tijela i nadzornih odbora trgovačkih društava u kojima Republika Hrvatska ima dionice ili udjele u vlasništvu (kapitalu društva) predlaže glavnoj skupštini, odnosno skupštini društva Vlada Republike Hrvatske.“. Dakle ili ministar Marić ne govori istinu kada kaže da nije znao za imenovanje svog brata ili nadležni u sustavu Ministarstva mora i HŽ-a ne vode računa o zakonu i imenovanja vrše mimo jasnih i izričitih odredbi koje traže da o tome prethodno odlučuje Vlada Republike Hrvatske. (2) Člankom 19. stavkom 4. Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave propisano je da poslove upravljanja u trgovačkim društvima koja ulaze u njegov resor Ministarstvo mora obavlja zajedno s Ministarstvo za upravljanje državnom imovinom. Dakle ili ministar Marić ne govori istinu kada kaže da nije znao za imenovanje svog brata ili nadležni u sustavu Ministarstva mora nisu poštivali zakon i poslove upravljanja vrše bez konzultacija s nadležnim ministarstvom, u što mi je, s obzirom na evidentan utjecaj ministra Marića, teško povjerovati. (3) Direktor Marić je 22 dana prije nego što je postao direktor dobio otkaz u trgovačkom društvu koje je u sustavu HŽ-a. I otpremninu. Po napisima medija, drugi su radnici prilikom prihvaćanja otpremnine morali potpisati izjavu da moraju vratiti otpremninu ako se opet zaposle u sustavu HŽ-a u roku tri godine. Iz javnosti dostupnih informacija, direktor Marić to nije učinio pa je dobio i otpremninu i posao u HŽ-u. (4) I tek za kraj. Direktor Marić jest brat ministra Marića. Pitam vas, koliki vjerujete u tužnu životnu priču u kojoj jedan brat ne komunicira s drugim mjesecima pa niti u toj mjeri da si čestitaju Božić i Novu godinu ili da kažu jedan drugome da su ostali bez posla? Ja u tu priču ne vjerujem jer je ministar Marić, zbog svega što sam napisao morao znati da će njegov brat postati direktor Marić i da će to imenovanje biti propitivano od strane javnosti. Ako je direktor Marić doista stručan u svom poslu, u što nemam ni najmanjeg razloga sumnjati, tada je ministar Marić, ako ni iz čega drugoga, onda iz poštovanja prema bratu morao osigurati da se prilikom njegovog imenovanja poštuje zakonom propisana procedura. Ministar Marić to nije učinio. I zbog toga je za mene odgovoran za sve što se dogodilo! |
