23.01.2017., ponedjeljak
Nakon odluka Ustavnog suda više nema dvojbe - "Za dom spremni" je u Hrvatskoj zabranjen!
 U tjednu u kojem obilježavamo Međunarodni dan sjećanja na holokaust potrebno je napisati nekoliko riječi o tome kako se u sudskoj praksi tretira korištenje ustaškog pozdrava „Za dom spremni“, tim više što je nereagiranje vladajućih na postavljanje ploča s tim pozdravom dovelo do bojkota Koordinacije svih židovskih općina u Hrvatskoj, koja je opravdano odlučila ne sudjelovati na komemorativnim i ostalim skupovima koje organizira hrvatska vlast u spomen na Dan sjećanja. Na žalost, učestalo korištenje ustaškog pozdrava "Za dom spremni" i dan danas je predmet javnih debata i revizionističkih pokušaja prikazivanja ustaške ikonografije kao nečega što izvire iz hrvatske povijesti i tradicije, čime hrvatska desnica pokušava opravdati njegovu uporabu u javnom životu. U Hrvatskoj i nadalje postoji veliki broj osoba koje smatraju da je upravo endehazija predstavljala ostvarenje vjekovnih težnji hrvatskog naroda i ne žele prihvatiti činjenicu da se radilo o kvislinškoj tvorevini u kojoj su tisuće i tisuće građana ubijene samo zbog svoje vjere, nacije ili političkog stava. Posebno gnjusan bio je trenutak kada je u Jasenovcu (!) osvanula spomen-ploča koja na sebi nosi uklesane riječi "Za dom spremni". Iako bi svakome tko ima imalo srama i svijesti o zločinima koji su počinjeni u logoru smrti Jasenovac, upravo pod tim sloganom, postavljanje ovakve spomen-ploče trebalo u najmanju ruku izazvati nelagodu, vlasti su odlučile njeno postavljanje ignorirati i ostaviti ju na mjestu na kojem je i postavljena. Kao reakciju na takvo ponašanje vladajućih, dajem prikaz dviju odluka Ustavnog suda, donijetih 2016. godine, koje su, barem sa stajališta pravosudnog sustava, otklonile bilo kakve dvojbe oko karaktera ovog ustaškog pozdrava. Odluka u predmetu Miljak Dana 25. svibnja 2016. godine Ustavni je sud potvrdio odluke prekršajnih sudova koji su Josipa Miljka oglasili krivim za prekršaj protiv javnog reda i mira, upravo zbog korištenja pozdrava "Za dom spremni". Naime, rečeni je, inače predsjednik HČSP-a, organizirao komemoraciju Jure Francetića u Slunju tijekom koje je uzvikivao "Bog i Hrvati, za dom", dok je nepoznata osoba iz skupine izgovorila "spremni"' podižući ispruženu desnu ruku u vis, a time oponašajući nacistički pozdrav (iz obrazloženja presude). Odbijajući Miljkovu ustavnu tužbu, Ustavni je sud prihvatio obrazloženja nižih sudova, odnosno, stajalište da je izricanje kazne Miljku imalo opravdani cilj, jer se ne može štiti sloboda govora, ako se radi o takvom govoru koji ugrožava slobodu i prava drugih ili, riječima suda: "U konkretnom slučaju ograničenje prava imenovanih (Miljka i suokrivljenika, op.a.) usmjerena su na legitimni cilj i razmjerna naravi potrebe ugroženog dobra u odnosu na ograničenje prava i sloboda, s obzirom da su žalitelji iznosili neprihvatljive političke poruke, na kojima se Republike Hrvatska kao samostalna i nezavisna, suverena i demokratska države ne temelji.". Ovom je odlukom, u osnovi, Ustavni sud poslao poruku da korištenje riječi "Za dom spremni" u javnom, političkom kontekstu, predstavlja neprihvatljivu političku poruku koja je protivna temeljnim ustavnim vrijednostima Republike Hrvatske.  Odluka u predmetu Šimunić Premda je odluka Ustavnog suda u predmetu Miljak poslala jasnu poruku o stavu pravosuđa u pogledu korištenja riječi "Za dom spremni" u javnom i političkom životu, ona se nije do kraja odredila o karakteru tog pozdrava, kao niti o tome radi li se o riječima koje diskriminiraju ili potiču na mržnju. Tu manjkavost odluke Ustavnog suda vladajući su iskoristili kako bi i nadalje branili svoje stajalište da postoje i druge odluke hrvatskih sudova koje ne sankcioniraju ovaj pozdrav, kao i da u odluci nema temelja za tvrdnje da se uporabom ovog pozdrava širi mržnja ili nekoga diskriminira, iz čega posljedično proizlazi da predmetni pozdrav sam po sebi nije zabranjen. Stoga je Ustavni sud dana 8. studenoga 2016. godine, u poznatom predmetu nogometaša Josipa Šimunića, osuđenog za povredu zakonske odredbe koja na sportskim natjecanjima zabranjuje "pjevanje pjesama ili dobacivanje poruka čiji sadržaj iskazuje ili potiče mržnju ili nasilje na temelju rasne, nacionalne, regionalne ili vjerske pripadnosti," otišao korak dalje. Prvo je otklonio postojanje presedana u vidu odluka drugih sudova koji su oslobađali okrivljenike u predmetima u kojima su optuženi za uporabu pozdrava "Za dom spremni", ukazavši da se ne radi o usporedvim odlukama, nakon čega je u potpunosti prihvatio stajalište prekršajnih sudova o diskriminatornom karakteru spornog pozdrava. Prihvativši i apostrofiravši obrazloženje Visokog prekršajnog suda da je "nesporna ... činjenica da je navedeni uzvik, bez obzira na njegov prvotni hrvatski književni i pjesnički značaj, korišten i kao službeni pozdrav Ustaškog pokreta i totalitarnog režima Nezavisne države Hrvatske (NDH), koji se nalazio i na svim službenim dokumentima, bilo u izvornom obliku 'Za dom i poglavnika spremni' ili u njegovim skraćenim oblicima 'Za dom spremni' ili 'Za dom', a koji pokret je iznikao iz fašizma, temeljenog između ostalog i na rasizmu, pa time simbolizira mržnju prema ljudima drugačije vjerske i etničke pripadnosti, manifestaciju rasističke ideologije, kao i podcjenjivanje žrtava zločina protiv čovječnosti ", Ustavni je sud jasno utvrdio da se za pozdrav "Za dom spremni" ne može koristiti opravdanje da se radi o nekakvom "starom hrvatskom pozdravu" već o riječima koje danas imaju karakter govora mržnje i diskriminatorna obilježje kojem u hrvatskom ustavnom i pravnom poretku nema mjesta. Zaključno Nakon ovakvih odluka Ustavnog suda, nitko, ali baš nitko se u Hrvatskoj više ne može praviti da ne zna da je korištenje riječi "Za dom spremni" zabranjeno! Na žalost, to još uvijek ne znači da će javna uporaba tih riječi naići na onu osudu koju bi, recimo, izazvalo pozdravljanje sa "Sieg Heil!" na ulicama njemačkih i austrijskih gradova. Pred nama je dug put da vrlo jasne i izričite stavove hrvatskog pravosuđa pretočimo u normativni okvir i izgradimo sustav u kojem ćemo ograničiti prostor za širenje mržnje. Dok se sa tim govorom mržnje ne suočimo, dok ne prihvatimo da nisu isti oni koji su oslobađali Auschwitz i Jasenovac i oni koji su te logore stvorili, ovakva reakcija Koordinacije svih židovskih općina u Hrvatskoj u Hrvatskoj ne treba čuditi. A za one koji će na moj ili slične tekstove reagirati pitanjem treba li nam danas rasprava o ustaštvu, nacizmu ili fašizmu, odgovorit ću citirajući Papu Franju: „Krize izazivaju strah, uzbunu. Po mojem sudu, najočitiji je primjer europski populizam u Njemačkoj 1933. godine… Ljudi koji su potonuli u krizu, tražili su svoje identitete dok nije došao taj karizmatični vođa i obećao vratiti im njihove identitete. Vratio im je iskrivljene identitete i svi znamo što se dogodilo“. Ono što se dogodilo jednom, može se dogoditi ponovo. Na nama je da to spriječimo. |
16.01.2017., ponedjeljak
Ustavnost Zakona o dopunama Zakona o lokalnim izborima
|
Najavivši pokretanje postupka ocjene ustavnosti dopuna Zakona o lokalnim izborima, suočio sam se s kritikama da takvim postupkom branim osuđene za kaznena djela, da im želim omogućiti sudjelovanje u izbornoj kampanji, da to nije pametno niti politički mudro ili da što mi to treba. Ipak, smatram da kao pravnik, ali još i više kao političar i saborski zastupnik imam obvezu reagirati kada vidim da nešto nije napravljeno kako treba i to pokušati ispraviti. Zakon o dopunama Zakona o lokalnim izborima („Narodne novine“, broj 121/16.), usvojen u prosincu 2016. godine, primjer je kako zakoni ne bi trebali izgledati. Budući su ga kolege iz Mosta pisale, a kolege iz HDZ-a podržale, samo s ciljem izbacivanja jedne osobe – dubrovačkog gradonačelnika Vlahušića – iz izborne utrke, u Zakonu im se potkralo toliko nelogičnosti i nedorečenosti, da je ozbiljno dovedena u pitanje njegova ustavnost. Samo ilustracije radi: - u Mostu su do te mjere zabrljali s amandmanima da su nakon žestoke rasprave o vlastitom amandmanu, kojeg su predložili jer im onaj Vlade RH nije bio dobar, usvojili taj isti amandman Vlade RH pa sada u tekstu zakona objavljenom u Narodnim novinama Mostovog amandmana nema, - unatoč upozorenjima Ustavnog suda, kaznena djela su naveli na način koji dovodi do toga da se osuđeni za ratne zločine u Domovinskom ratu mogu kandidirati na lokalnim izborima, a oni koji su osuđeni za neusporedivo blaža kaznena djela ne mogu, - i danas, nakon objave Zakona i njegovog stupanja na snagu nije jasno kako su odredili koja će kaznena djela (jer nisu sva kaznena djela zapreka za kandidiranje, već samo ona popisana od strane Vlade RH i Mosta!) biti zapreka za kandidiranje, a koja neće, - i konačno, napisali su Zakon tako da nisu isti uvjeti za obvezan prestanak mandata i za kandidiranje pa se lako može dogoditi da netko tijekom mandata bude pravomoćno osuđen za djelo zbog kojeg bi mu bilo zabranjeno kandidirati se, ali mu zbog toga mandat neće prestati, dok ima takvih djela čije počinjenje i s time vezana kazna predstavljaju razlog za obvezni prestanak mandata, ali ne i prepreku kandidiranju. Kada se sve navedeno uzme u obzir, radi se o takvom Zakonu kakvom u pravnom poretku jedne uređene države, a takva valjda želimo biti, nema mjesta. Ovaj je Zakon pisan za jednog čovjeka i predlagateljima je bilo potpuno nebitno što se njime ne ostvaruje ona intencija koju se navodno željeli postići, a to je da se kriminalce makne iz političkog života. Zato što ih za to nije bila briga, odbili su i sve prijedloge koje smo im davali za korekciju prijedloga Zakona dok se isti usvajao. Upravo stoga smatram svojom obvezom napisati prijedlog za ocjenu ustavnosti i uputiti ga na Ustavni sud, jer je intencija da se politički prostor očisti od kriminala dobra, ali intencija da se politički prostor očisti od samo jedne osobe, jer ju ne možeš dobiti na izborima nije. Na ovom linku možete pronaći integralni tekst prijedloga za ocjenu ustavnosti Zakona o dopunama Zakona o lokalnim izborima: Prijedlog za ocjenu ustavnosti ZDZLI-a - Scribd. |
