Traganje za izgubljenim vremenom

Male stvari cine covjeka sretnim

Svi me pitaju sta mi to najvise fali u SAD-u. Uvijek kazem cokolada i beskrajno ispijanje kave. Ameri su nemilosrdni sta se tice popunjavanja dnevnog rasporeda, tako da i nemam bas puno vremena tokom tijedna, al isto mi fali poslije predavanja otic s prijateljima na jednu onaku opustajucu razbudjujucu tursku kavu, zavalit se u fotelju i ne mrdat minimalno sat vremena onako po splitski.
Da ne bude zabune nije to tako samo meni Hrvatici, vec i mojim novopecenim prijateljima Franzucima i Nizozemcima koji jednostavno ne podnose ni americku kavu popularni Starbucks niti obicaj da se zgrabi solja i svak svojim putom.
Moj prijatelj Francuz i ja pokusali smo nasim americkim kolegama objasniti lijepi europski obicaj polaganog ispijanja kave i nakon teorije odlucili cak s njima provesti i praksu. Sjedili su svega 25 minuta i tijekom tih 25 min bar deset su govorili kako imaju dosta posla za napravit i kako ce morat brzo ici ca. Meni i mom prijatelju nije preostalo nista drugo nego da se pozdravimo s njima i nastavimo sjediti iz svog europskog dispeta jos cili sat vremena. Naravno mi nismo ni spominjali kako imamo kakvog posla za napravit, nego smo se vecinu vremena zgrazali nad onim sta Ameri zovu "kavom". I kako Francuz kaze kava nije kava ako mozes popiti casu od pola litre a da nista ne osjetis.
Jedina Amerikanka koja se pomalo suosjeca s nama dvoma je cura koja je ovo ljeto radila u Italiji. I kako mi ona sinoc kaze njoj je toliko falilo da moze skupit svoj Starbucks i otici umjesto da beskonacno ispija kave s prijateljima, dok je bila u Italiji. I na kraju je samo onako ozbiljno americki zakljuci