(prije godinu dana) .....drrrrin... drrrrin... ma gdje je taj glupi mob.....drrrrin... drrrrin...
„Halo?“
...„Ej stari šta ima?“
„ništa spavam“
...“e sorry, znaš ali malo mi je zakri, jel mi možeš šta srediti?“
„koliko je sati?“
...“11:00“
„aj nađemo se na fontani u 12:00, koliko?“
...„1 komad“
„ok“

Gdje su mi cigare? „Majo, gdje su mi cigare?“
„Daj šta se dereš, glava mi puca kretenu jedan, evo ti ih tu na podu“

Maja je bila moja „cura“ zadnjih par godina i zajedno smo živjeli u malom iznajmljenom stanu od 40 kvadrata. Maja nije bila baš neki prototip domaćice i manje više stan je nalikovao na štalu.
Pepeljare pune opušaka po svuda, sva roba koju posjedujemo bila je po stolicama, na podu, a ormari su nam bili prazni.
Ne sjećam se kada sam zadnji put nosio nešto opeglano.
Maja je svojevremeno bila komad, riđokosa, perspektivna ljepotica. Sve dok nije mene upoznala. Navukla se, prekinula faks, otišla od staraca, smršavila i nekako je posivila u licu...
Taj dop je živo prokletstvo... ne možeš s njim a niti bez njega...
U svakom slučaju Maja kao dop predstavljaju bijeg od stvarnosti...
„Majo idem ja van.“
...“ok ostavi mi samo 20 crtica“

Zapalio sam cigaretu, navukao na sebe majcu koja mi je prva došla pod ruku i otišao u kupaonu skuhati šut...

Nije moj život uvijek bio ovako mračan, starci su mi bili relativno ok i vodili smo ajmo reći normalan život. Zapravo kada bolje razmislim sve je bilo super dok smo živjeli sa bakom i didom. Cijela je obitelj bila na okupu i to su bila super vremena. Puno smijeha i veselja i jako bezbrižna vremena...

Kada smo se preselili u grad onda su se stvari totalno promijenile. Starci su stalno radili i izgubio sam onaj oslonac koji sam do tada imao. Nisam se uspjevao nigdje uklopiti. No kada sam se počeo drogirati osjetio sam da negdje pripadam.


Bilješke iz originalnog dnevnika


Starci su se dosta dugo trudili i pokušavali ali moji pokušaji da budem „čist“ bili su kratkog vijeka. Više ne mogu ni izbrojati koliko puta sam završio u bolnici, u zatvoru, pokušao sam i zamjenskom terapijom i druge oblike liječenja, ali uvijek sam se vraćao na staro...
Ni kada sam se oženio i dobio dijete, čak me ni to nije otrgnulo iz ralja ovisnosti. Ni kada me žena preklinjala da prestanem, ni kada mi je mama plakala, ni kada je žena otišla i odvela dijete, ništa od toga me nije promijenilo. Bio sam samo još odlučniji da se uništim do kraja...
I tako sada živim sa Majom u smrdljivom stanu, ne viđam roditelje, ni bivšu ženu niti dijete...
Mrzim ovaj život...

Na fontani me čekao Kizo, osušena prikaza bez zuba, izmjenili smo lovu i dop i svatko je otišao na svoju stranu.

Ja sam otišao kupiti cigare i popiti kavu. A Kizo u neki wc da se sredi.
Popodne kada sam se vratio doma Maja je negdje otišla. Išao sam si skuhati šut...
Slijedeće čega se sjećam su neke proklete cjevčice u nosu, i užasna hladnoća...
Koji k.... je ovo, ... a ne opet sam u bolnici... e stvarno mi se više gade ova sranja, psihijatrija, bla bla, da uviđam da imam problem, da želim se liječiti, bla bla...
Sva pitanja već znam napamet i oni su me već toliko puta vidjeli da znaju moje odgovore.
A da skratimo priču i da me lijepo puste van da se sredim, već me kriza dobrano pere...

Kada sam otvorio oči bivša žena je stajala pored mene. Toliko je lijepa a toliko tuge u njezinim očima.
Nježno me pogledala i rekla: „Od sveg srca ti želim da ovaj put uspiješ...“
U ruku mi je tutnula neki letak, poljubila me u čelo i otišla.
N letku je bio neki centar za liječenje od ovisnosti. Ne znam što me spopalao, ali uzeo sam mobitel i nazvao broj napisan na poleđini i za 5 dana našao se u centru.






Bilješke iz originalnih dnevnika

(autor: Dugi)

...drrrrrrrrin drrrrin... 6:30, buđenje....
Pa vani je još uvijek mrak, gdje sam!?

Uh, još jedan početak radnog dana!

„Dobro jutro“ promrmljao sam.
„Dobro jutro“, skoro u glas odgovoriše Riba, Nike i Pips.
Inače zadnjih 10 mjeseci sa njima dijelim sobu i mogu reći da su mi postali skoro druga obitelj. Jedino što bih volio je da Pips ne hrče tako glasno, ponekad imam filing da sam zaspao u pilani.
....Kako bi bilo dobro još malo izležavati se u krevetu.... ta misao mi se skoro svako jutro mota po glavi dok namještam krevet. Imam sreće da spavam na gornjem krevetu, jer ujuto namještati donji krevet je pravi horor. Sjećam se kada sam tek došao dobio sam donji krevet, osim što me izluđivalo da netko spava iznad mene i što sam se budio svaki put kada bi se moj „cimer odozgo“ okrenuo, mučno mi je bilo ujutro na koljenima namještati krevet. Budući da mojih 192 cm ne podnosi baš najbolje jutarnje savijanje kralježnice...
Kada spavaš na donjem ležaju kreveta na kat osjećaš se kao da si u konzervi...
Zapravo mislim da ta prva dva mjeseca, dok sam bio na donjem krevetu, nisam ni spavao... dobro nije svemu kriv krevet...

A sad... umivanje, pranje zubi...
U kupaoni se uvijek ista priča. Pegi prepričava svoje snove: „... i tako stojim ja na trgu, kad ono iza mene odjednom murja, i ja počnem trčati, kad ono noge mi zabetonirane i ne mogu se pomaknuti ni milimetar, e oblio me hladan znoj, i ...“
Pega uvijek nešto sanja i što je najbolje uvijek se točno sjeća što je sanjao. Njegovi su snovi nešto poput onih foršpana u kinima, kratki, puni akcije i završavju kad je najnapetije. Mislim da se ponekad niti ne sjeća što je sanjao ali izmisli neku priču, čisto da ne iznevjeri svoju vjernu publiku, koja ga očekuje svako jutro točno u 6:45 sa četkicama za zube u zubima.

Tako, sada mogu sići dolje na doručak. Ovaj mjesec je odgovorni za doručak Wega. On je inače iz Dubrovnika i ovdje je 2,5 mjeseca. Simpa neki tip, zna hrpu viceva i odlično radi pizze.

U kući trenutno živi nas desetero plus jedan odgovorni koji je na smjeni. Tako da je za stolom uvijek gužva. Za doručak imamo kruh, maslac i marmeladu (ovaj tjedan je marmelada od šipka, i nije baš neka klasa, najbolja mi je ona od marelice). A bijela kava je ok. Wega je ovaj put pogodio. Prekjučer mu je imala okus po mokrim čarapama.
„Đon možeš mi dodati kruh? E hvala ti!“

Nakon doručka, slijedi jutarnji sastanak, klasična spika: osvrt na jučerašnji dan, komentari nekih situacija npr. Đon je jučer ostavio nered iza sebe u wc-u, i nakon što ga je odgovorni upozorio opravdavao se da nije on zadnji koristio wc...
Onda slijedi naputak dana, današnji glasi: Bez prijatelja je i najjači čovjek nesiguran. I potom čitanje rasporeda posla.
Super danas ne čistim kuću nego idem ravno u radionu. To mi je nadraže. Ovo čišćenje me ubija, pogotovo brisanje prašine. Pa ko je vidio da muškarci brišu prašinu? I uopće ko je vidio da se prašina briše svaki dan? Toliko brišemo tu prašinu da je valjda više u kući ni nema a neće je nikada ni biti. Obrisali smo ju zauvijek... no more prašina...

Sada moram polakirati ovih 15 pločica i pripremiti novih 15 za gravuru...

Da vidim koliko je sati, e pa super još malo pa će marenda. Pa i nije tako loše danas mi vijeme dosta brzo prolazi. I vani je sunce...

Marenda, kruh i pašteta, svakom jedan paradajz, čašica razovora i natrag na posao.
Trebam skoknuti prvo iza kuće uzet nove daske da ih mogu izrezati...

(autor: Dugi)

UVOD

Ovaj smo blog pokrenuli kako bismo ispričali priču kako izgleda na njihovoj "strani ulice", odnosno s čime se sve suočavaju ovisnici na putu ka izlječenju.

Liječeni ovisnici nakon završene rehabilitacije susreću se sa VELIKIM pitanjem "A što sad?"

Resocijalizacija liječenih ovisnika, odnosno njihovo ponovno uključivanje u društvo, predstavlja iznimno važan i neophodan nastavak nakon završenog programa liječenja.
Kao društvena skupina koja je visoko stigmatizirana, liječeni se ovisnici susreću sa mnogim zaprekama, kako socijalnim tako i psihološkim, te im je potrebno pružiti maksimalnu podršku u svim aspektima njihova života.

Zamislite da vas netko sada, u ovom trenutku, postavi da živite u plemenu Zulu u Africi. Osim što bi vam strani jezik bio velika zapreka za prilagodbu, morali biste naučiti njihove običaje, pravila ponašanja, pronaći smještaj, posao, prijatelje, itd.

Isto tako se i liječeni ovisnici nakon završenog liječenja teško snalaze pri povratku u društvo, potrebna im je dodatna skrb i podrška kako bi se lakše suočili s izazovima traženja posla, narušenih obiteljskih odnosa, izgubljenog povjerenja najbližih, dugova, i sl.

Ulaganjem u njihov osobni razvoj istovremeno se ulaže i u cjelokupno društvo, jer se učvršćuju rezultati rehabilitacije, u koju je uloženo puno materijalnih i osobnih resursa, te se smanjuje nova šteta koju bi ponovljeno kozumiranje droga nanijelo čitavoj zajednici (kriminal, negativan utjecaj na okolinu, novi troškovi liječenja itd).

Bivši ovisnici koji su zakoračili na put izliječenja ili su već daleko odmaknuli na njemu iznimno su dragocijeni predstavnici ovisničke populacije koji pokazuju da se bolest ovisnosti može pobijediti te služe kao uzor drugim ovisnicima.

Blogom „Moja strana ulice“ želimo dati priliku liječenim ovisnicima da progovore o izazovima i preprekama s kojima su se susretali prilikom uključivanja u liječenje i rehabilitaciju.

Miriam Kapor
Udruga PET PLUS
www.petplus.hr