(prije godinu dana) .....drrrrin... drrrrin... ma gdje je taj glupi mob.....drrrrin... drrrrin...
„Halo?“
...„Ej stari šta ima?“
„ništa spavam“
...“e sorry, znaš ali malo mi je zakri, jel mi možeš šta srediti?“
„koliko je sati?“
...“11:00“
„aj nađemo se na fontani u 12:00, koliko?“
...„1 komad“
„ok“

Gdje su mi cigare? „Majo, gdje su mi cigare?“
„Daj šta se dereš, glava mi puca kretenu jedan, evo ti ih tu na podu“

Maja je bila moja „cura“ zadnjih par godina i zajedno smo živjeli u malom iznajmljenom stanu od 40 kvadrata. Maja nije bila baš neki prototip domaćice i manje više stan je nalikovao na štalu.
Pepeljare pune opušaka po svuda, sva roba koju posjedujemo bila je po stolicama, na podu, a ormari su nam bili prazni.
Ne sjećam se kada sam zadnji put nosio nešto opeglano.
Maja je svojevremeno bila komad, riđokosa, perspektivna ljepotica. Sve dok nije mene upoznala. Navukla se, prekinula faks, otišla od staraca, smršavila i nekako je posivila u licu...
Taj dop je živo prokletstvo... ne možeš s njim a niti bez njega...
U svakom slučaju Maja kao dop predstavljaju bijeg od stvarnosti...
„Majo idem ja van.“
...“ok ostavi mi samo 20 crtica“

Zapalio sam cigaretu, navukao na sebe majcu koja mi je prva došla pod ruku i otišao u kupaonu skuhati šut...

Nije moj život uvijek bio ovako mračan, starci su mi bili relativno ok i vodili smo ajmo reći normalan život. Zapravo kada bolje razmislim sve je bilo super dok smo živjeli sa bakom i didom. Cijela je obitelj bila na okupu i to su bila super vremena. Puno smijeha i veselja i jako bezbrižna vremena...

Kada smo se preselili u grad onda su se stvari totalno promijenile. Starci su stalno radili i izgubio sam onaj oslonac koji sam do tada imao. Nisam se uspjevao nigdje uklopiti. No kada sam se počeo drogirati osjetio sam da negdje pripadam.


Bilješke iz originalnog dnevnika


Starci su se dosta dugo trudili i pokušavali ali moji pokušaji da budem „čist“ bili su kratkog vijeka. Više ne mogu ni izbrojati koliko puta sam završio u bolnici, u zatvoru, pokušao sam i zamjenskom terapijom i druge oblike liječenja, ali uvijek sam se vraćao na staro...
Ni kada sam se oženio i dobio dijete, čak me ni to nije otrgnulo iz ralja ovisnosti. Ni kada me žena preklinjala da prestanem, ni kada mi je mama plakala, ni kada je žena otišla i odvela dijete, ništa od toga me nije promijenilo. Bio sam samo još odlučniji da se uništim do kraja...
I tako sada živim sa Majom u smrdljivom stanu, ne viđam roditelje, ni bivšu ženu niti dijete...
Mrzim ovaj život...

Na fontani me čekao Kizo, osušena prikaza bez zuba, izmjenili smo lovu i dop i svatko je otišao na svoju stranu.

Ja sam otišao kupiti cigare i popiti kavu. A Kizo u neki wc da se sredi.
Popodne kada sam se vratio doma Maja je negdje otišla. Išao sam si skuhati šut...
Slijedeće čega se sjećam su neke proklete cjevčice u nosu, i užasna hladnoća...
Koji k.... je ovo, ... a ne opet sam u bolnici... e stvarno mi se više gade ova sranja, psihijatrija, bla bla, da uviđam da imam problem, da želim se liječiti, bla bla...
Sva pitanja već znam napamet i oni su me već toliko puta vidjeli da znaju moje odgovore.
A da skratimo priču i da me lijepo puste van da se sredim, već me kriza dobrano pere...

Kada sam otvorio oči bivša žena je stajala pored mene. Toliko je lijepa a toliko tuge u njezinim očima.
Nježno me pogledala i rekla: „Od sveg srca ti želim da ovaj put uspiješ...“
U ruku mi je tutnula neki letak, poljubila me u čelo i otišla.
N letku je bio neki centar za liječenje od ovisnosti. Ne znam što me spopalao, ali uzeo sam mobitel i nazvao broj napisan na poleđini i za 5 dana našao se u centru.






Bilješke iz originalnih dnevnika

(autor: Dugi)