...drrrrrrrrin drrrrin... 6:30, buđenje....
Pa vani je još uvijek mrak, gdje sam!?

Uh, još jedan početak radnog dana!

„Dobro jutro“ promrmljao sam.
„Dobro jutro“, skoro u glas odgovoriše Riba, Nike i Pips.
Inače zadnjih 10 mjeseci sa njima dijelim sobu i mogu reći da su mi postali skoro druga obitelj. Jedino što bih volio je da Pips ne hrče tako glasno, ponekad imam filing da sam zaspao u pilani.
....Kako bi bilo dobro još malo izležavati se u krevetu.... ta misao mi se skoro svako jutro mota po glavi dok namještam krevet. Imam sreće da spavam na gornjem krevetu, jer ujuto namještati donji krevet je pravi horor. Sjećam se kada sam tek došao dobio sam donji krevet, osim što me izluđivalo da netko spava iznad mene i što sam se budio svaki put kada bi se moj „cimer odozgo“ okrenuo, mučno mi je bilo ujutro na koljenima namještati krevet. Budući da mojih 192 cm ne podnosi baš najbolje jutarnje savijanje kralježnice...
Kada spavaš na donjem ležaju kreveta na kat osjećaš se kao da si u konzervi...
Zapravo mislim da ta prva dva mjeseca, dok sam bio na donjem krevetu, nisam ni spavao... dobro nije svemu kriv krevet...

A sad... umivanje, pranje zubi...
U kupaoni se uvijek ista priča. Pegi prepričava svoje snove: „... i tako stojim ja na trgu, kad ono iza mene odjednom murja, i ja počnem trčati, kad ono noge mi zabetonirane i ne mogu se pomaknuti ni milimetar, e oblio me hladan znoj, i ...“
Pega uvijek nešto sanja i što je najbolje uvijek se točno sjeća što je sanjao. Njegovi su snovi nešto poput onih foršpana u kinima, kratki, puni akcije i završavju kad je najnapetije. Mislim da se ponekad niti ne sjeća što je sanjao ali izmisli neku priču, čisto da ne iznevjeri svoju vjernu publiku, koja ga očekuje svako jutro točno u 6:45 sa četkicama za zube u zubima.

Tako, sada mogu sići dolje na doručak. Ovaj mjesec je odgovorni za doručak Wega. On je inače iz Dubrovnika i ovdje je 2,5 mjeseca. Simpa neki tip, zna hrpu viceva i odlično radi pizze.

U kući trenutno živi nas desetero plus jedan odgovorni koji je na smjeni. Tako da je za stolom uvijek gužva. Za doručak imamo kruh, maslac i marmeladu (ovaj tjedan je marmelada od šipka, i nije baš neka klasa, najbolja mi je ona od marelice). A bijela kava je ok. Wega je ovaj put pogodio. Prekjučer mu je imala okus po mokrim čarapama.
„Đon možeš mi dodati kruh? E hvala ti!“

Nakon doručka, slijedi jutarnji sastanak, klasična spika: osvrt na jučerašnji dan, komentari nekih situacija npr. Đon je jučer ostavio nered iza sebe u wc-u, i nakon što ga je odgovorni upozorio opravdavao se da nije on zadnji koristio wc...
Onda slijedi naputak dana, današnji glasi: Bez prijatelja je i najjači čovjek nesiguran. I potom čitanje rasporeda posla.
Super danas ne čistim kuću nego idem ravno u radionu. To mi je nadraže. Ovo čišćenje me ubija, pogotovo brisanje prašine. Pa ko je vidio da muškarci brišu prašinu? I uopće ko je vidio da se prašina briše svaki dan? Toliko brišemo tu prašinu da je valjda više u kući ni nema a neće je nikada ni biti. Obrisali smo ju zauvijek... no more prašina...

Sada moram polakirati ovih 15 pločica i pripremiti novih 15 za gravuru...

Da vidim koliko je sati, e pa super još malo pa će marenda. Pa i nije tako loše danas mi vijeme dosta brzo prolazi. I vani je sunce...

Marenda, kruh i pašteta, svakom jedan paradajz, čašica razovora i natrag na posao.
Trebam skoknuti prvo iza kuće uzet nove daske da ih mogu izrezati...

(autor: Dugi)