|
|
| < | studeni, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Želite znati? Čitajte, pa ćete saznati...
Zovem se: Ana
Ugledala sam svijet prije: punih 17 godina
Rođena 14.7.1992.
Želim: ostvariti snove, smijati se.
Trebam: znati cijeniti što imam
Vrlina: dobronamjernost
Mana: kaže se da je put u pakao popločan dobrim namjerama, pa vi zaključite.
Prepoznat ćete me: nećete, budimo realni.
Volim:
- životinje
- prijateljstvo
- čokoladu
- strane jezike
- umjetnost
- poeziju (Cesarić, Matoš, Ujević, Jesenjin...)
- pisati
- putovati
- umjetnike (Monet, Sisley, Munch, Dora Maar, Dali, Escher, Chagall, Rembrandt, van Gogh...)
- ljubičastu
Čitam (zamislite čuda, pa pismena sam): najdraže knjige:
- Mali princ
- Bijeli klaun
- Autsajderi
- Mi djeca s kolodvora Zoo
- Lovac u žitu
- Slika Doriana Greya
- Sretni kraljević (i ostale priče)
- Kradljivica knjiga
(...)
Slušam:
- puno balkanskog punka: Six Pack, Atheist Rap, Pekinška patka, Debeli Precjednik
- Kamelot
- Cranberries
- Blondie
- RHCP
- Enya
- Sonata Arctica
- The Clash
- Iggy Pop
- 3 Doors Down
- Gobac
- Disney pjesmice
- Dido
- Hladno pivo
- Scorpions
- The Killers
- The Fray
- Franz Ferdinand
- Panic at the Disco!
- Sixpence None the Richer
- Lily Allen
(...)
Ne volim:
- ušutkavanje
- "velike Hrvate"
- ljudsku glupost
- smrad
- deprimirane ljude
- nepričljivce
- dosadu
- gubljenje vremena
- prepatetičnost
- stres
- rat
- nesuosjećanje
- odustajanje
- plitkost
- mržnju
- nesporazum
Idem u: Osamnaestu gimnaziju. Peta me uništila.
Blog
Forum
isplati ih se čitati:
Margarita
Marija
Elentari
Fafafala
Sabina
animalsfreedom
Triesduja
Doris
Pošta
Danko
Rakkun
Hrvoje
Ančica
Una
Heart of Glass
Kimestra
Karla
Nobody
Tratinčica
Azys
žena drugog sistema
5ra <333333
Prhki =)
Prosta ravnoteža
Les Yeux
Marta
I remember.
Blank
Plazmessa
Pokus
Smisao života
It shines
VCZ
Prijatelji životinja
In love with the maiden, The flower of winter
Lowbrow children, in grove of the inland
How many times heart's gone through the grinder
wherever you look there's a painful reminder
Singing a love song, words of a stranger
The howling miller, never to face her
Temple of the evil, Temple of the weak
no one knows how bad he feels
Late-night innuendo, temptation of the key
"Live with the Blacksheep, live with me"
Insanity, blessing for those born to hate you
Burned by the embers of love, it is so cruel
Howling the night, for the sun of the midnight
Serving the people, condemned you in the eternal
Night of the lost song, words of the stranger
The howling miller, never to face her
Temple of the evil, Temple of the weak
no one knows how bad he feels
Late-night innuendo, temptation of the key
"Live with the Blacksheep, live with me"
Kamelot - Forever <333
there's a pain within
that I can't define
there's an empty space
where your love used to shine
from the night we met
till the day you died
do you think I wished
do you still believe I tried
all too soon we were divided
and life had just begun
will you revive
from the chaos in my mind
where we still are bound together
will you be there
waiting by the gates of dawn
when I close my eyes forever
I belong to you
you belong to me
it's the way things are
always meant to be
like the morning star
and the rising sun
you convey my life
and forgive me what I've done
all too soon we were divided
into darkness and light
will you revive
from the chaos in my mind
where we still are bound together
will you be there
waiting by the gates of dawn
when I close my eyes forever
save me
reverse how I'm thinking of you
every breath I take
brings me closer
closer to forever, to you
I'm waiting for the day that I'm gone
Poezija - uvijek duboka, nikad iscrpna i zauvijek savršena.
Znanje govori, mudrost sluša.
Učeni je svugdje učen, a kralj je samo u svojoj zemlji kralj.
Ponekad srce vidi ono što je za oko nevidljivo.
Neispunjenje želje je patnja. Mudro je ne željeti.
Mnogi bi ljudi radije bili sigurni da su jadni i žalosni, nego riskirali da budu sretni.
Svi smo mi rezultat ljubavi i zanosa.
Čačkanje nosa je za neke jedini način da uđu u sebe.
Oni koji kažu da je teško na vrhu, nikad nisu bili na dnu.
Dom je tamo odakle te ne mogu otjerati kad želiš otići.
Dance like no one is watching, Love like you've never been hurt,
Sing like no one is listening, Live like it's Heaven on Earth.
If sometimes you feel yourself little, useless, offended and
depressed, always remember that you were once the fastes and
most victorius sperm in your group!
U životu postoje dvije tragedije. Jedna je kad izgubiš ono što
najviše želiš. Druga je kad baš to dobiješ.
The poorest man is not without a cent, but without a dream.
Someone once asked me "why do you always insist on taking the
hard road?" and I replied "why do you assume I see two roads"?
It's beter to forgive a friend, then to lose one.
UTJEHA KOSE (A.G.Matoš)
Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući, da su tamne oči jasne,
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve, što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: - Miruj! U smrti se sniva.
Sergej Jesenjin
DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA
Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.
Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.
Vladimir Vladimirovič Majakovski
DO VIĐENJA SERGEJU JESENJINU
Naš je planet
radostima
ubog nešto.
Treba
otimati
radost
danima što bježe.
Na svijetu
umrijeti
nije teško.
Stvarati život
daleko je teže.
Hvala vam što ste (bili) tu za mene.
Ponekad mislim da ne zaslužujem tako dobre prijatelje.
Vjerojatno i ne zaslužujem.
Odlučila sam.
Otići ću.
Ne znam kad ni gdje.
Jednom, negdje.
Javit ću vam možda.
Nemojte me onda tražiti.
Samo pokušavam naći svoje mjesto u svijetu.
Žao mi je što nije tu.
Kuca li sreća na vrata?
Nisam je čula.
Pokušavam udahnuti, no nešto me guši.
Predugo dišem pod vodom.
Željela bih se osloboditi i udahnuti punim plućima.
Nedostaje mi. Does anyone care?
Understand the things I say, don't turn away from me,
'Cause I've spent half my life out there, you wouldn't disagree.
Do you see me? Do you see? Do you like me?
Do you like me standing there? Do you notice?
Do you know? Do you see me? Do you see me?
Does anyone care?
Does anyone care?... [9x]
Doo, doo, doo, doo, doo, doo, doo, doo...
(Cranberries, Ode to my Family)
I da, Melka (Luka Melčić), sretan rođendan!
Shvatila sam da nema smisla.
Nekako sam sve češće suicidalno raspoložena.
Ne sluti na dobro.
No kako biste se vi na mom mjestu osjećali?
Jer ja se osjećam sve samo ne dobro, no trudim se potisnuti sve te zle misli i loše osjećaje nadajući se.
Ničemu.
Nemogućemu, u stvari.
Ali dođe na isto.
Ja sam obično jadno biće.
Crv.
Štetočina.
Puž.
Nemam svrhe u ovome svijetu.
Možda jedino za to da proizvodim ugljikov dioksid izdisanjem da bi biljke mogle proizvoditi kisik.
Što je to moja jedina svrha?
Stvarno osjećam da je.
I zato se žalim
A nema goreg nego kad čovjek sam sebe žali.
Ovo ne vodi ničemu.
Neću učiniti ništa glupo ne brinite.
Bar se nadam.
Ali stvarno.
Zašto? Zašto? Zašto?
Ima li odgovora?
Možda samo ga ne znam.
Počivati u miru...
Cilj?
S obzirom na zadovoljavajuć broj komentara ostavljenih u prošlom postu i na ne predug i ne prekratak period od prošlog posta smatram da je vrijeme za novi post. Ili nešto nalik tome.
Koliko god se stvari činile nerješivima i bezizlaznima, uspjela sam.
Prebrodila sam to.
No, nećemo sad o meni.
Prije no što išta pametno (khm) napišem, želim samo upozoriti ostale na predug period koji im je prošao od prošlog post (jan, posta!!). I da, Mema ja ne mogu ostavljati komentare na tvom blogu, nešto mi šteka.
Dobro. Sada nešto pametno.
Shvatila sam da sam zapustila Malog princa. I zato sam ga pročitala još dva puta.
Da ne zaboravim. Ne mislim na knjigu, mislim na prave vrijednosti.
Zato ću vam dati jedan citat. Zapamtite ga.
I dat ću vam jedan ulomak. I njega zapamtite. Promislite. Zahvaljujem.
"Samo srcem se dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo..."
"Vrijeme koje sam utrošio na svoju ružu čine je tako posebnom..."
"Izgledat će kao da sam mrtav, a to neće biti istina... To će biti kao stara napuštena ljuštura. Stare ljušture nisu ništa tužno..."
"Dobar dan, reče mali princ. Dobar dan, reče trgovac. To je bio trgovac savršenih pilula koje gase žeđ. Čovjek proguta jednu tjedno i ne osjeća više potrebu da pije. Zašto to prodaješ? upita mali princ. To je velika ušteda u vremenu, reče trgovac. Stručnjaci su izračunali. Čovjek uštedi pedeset tri minute tjedno. A šta radi za tih pedeset tri minute? Radi što god želi... »Kada bih ja imao, reče u sebi mali princ, kad bih ja imao slobodne pedeset tri minute, uputio bih se sasvim lagano nekom izvoru...«"
Evo.
Napokon nemam osjećaj da radim nešto što želim, a nisam napravila nešto što sam i samoj sebi obećala.
Ovi dani su prebrzo prošli.
Bili su stvarno lijepi i ugodni.
Posebno mi se u pamćenje urezaše nekolicina pahulja koje nisu ni pale na tlo.
Samo su poletjele - i nestale u letu.
Volim kada pada snijeg.
I kada sam crvena u licu od hladnoće, i kada mi nos pocrveni, a omotana sam debelim šalom.
Radosti zime.
Ljeto kao da je tek prošlo.
Nemam osjećaj da je započela zima, dani su tako besćutno kratki.
Ponekad se zapitam kuda vodi sve ovo?
Čekamo li kraj i kada uživamo u trenutku?
Mislimo li prečesto na svršetak?
Volim trenutke koji su vječni. Možda me i više vesele trenuci koji samo jednom traju i koji neće biti zapamćeni.
Urešuju život, samo su nebitni detalji.
I na kraju. Najbolje su stvari besplatne. Ili najskuplje, kako se uzme.
Ne postoji sretan završetak. Mislim da kraja ni nema.
To je relativan pojam. Sve gledamo preracionalno.
No, pogledajte čudesni svijet oko nas...
Je li on racionalan?
Nije. Samo mi mislimo da su čudesa racionalna. Sve je tako čarobno, ali mi to ne uviđamo.
Što smo stariji svijet je sivlji, iskvareniji, monotoniji.
Zašto objašnjavati nešto što je neobjašnjivo?
Izazov?
Možda.
Ili jednostavno neprihvaćanje najjednostavnijih činjenica.
Gledati očima djeteta - umijeće.
Vještina koja se zaboravlja. Žalosno je što pokušavamo baciti u zaborav one najčišće i najneiskvarenije stvari.
To ne smijemo dopustiti. Na nama ostaje svijet. Zašto ga ne pokušamo učiniti boljim?
Na kraju, koji je smisao znati što je kiša ako joj zaboravimo svrhu?
Vječnost je najtajanstvenija pojava svijeta i postojanja. Tako čarobna.
Zato su je ljudi zaboravili. Mi smo bili ništa. Ništa ćemo postati?
Ne prihvaćam to. Imamo svrhu. Moramo je imati, potražiti ili samo naći. Odrediti je.
Učiniti postojanje podnošljivijim.
Da.
Eto.
Mislim da ste stvarno zaslužili novi post.
I to nastavak započetog, a nedovršenog.
Ispričat ću vam sve što se sjećam i što mogu riječima opisati (jer jezik je preuzak spram spektra osjećaja i doživljaja).
Iako nisu ni 2 mjeseca prošla, sjećanja su izblijedjela. Neka.
No trenuci su vječni.
Neke stvari vam neću reći vjerojatno. Jer to su samo naši trenuci.
Nikada nešto nećete saznati. Ni ne trebate. To je nešto samo naše. Kao što su generacije prije imale nešto samo svoje, kao što će i generacije poslije nas imati nešto samo svoje, tako i mi imamo nešto samo svoje.
I tako i treba biti. Možete misliti da sam sebična zbog toga, ali tako je. To su trenuci naše vječnosti, obilježeni u povijesti i zapisani posebno odabranim perom u našim umovima i sjećanjima. to svakoga čini posebnim.
No vratimo se na priču.
Treći i četvrti dan i treća noć. Četvrta nije bila više na maturalcu.
Dakle.
Ujutro smo se probudili oko pola osam i otišli na doručak. Poslije toga smo se spremili i put za Poreč gdje smo bili u crkvi Svete Eufrazije i gdje su bila dva mozaika. Ništa zanimljivo. Poslije toga stigosmo do jame Baredine gdje smo vidjeli puuuuuuno siga, stalagnita, stalaktita i stalagnata stvorenih rukom prirode od divnih minerala poput kalcija i sl. Tamo smo ugledali i ono čudo, endem Hrvatske, čovječju ribicu. Zanimljivo biće. Fascinira me.
Makar baš i ne znam puno ljudi koji dijele moje mišljenje.
Zatim smo se vratili u hotel i išli na prvi (i jedini) ručak u restoran. Koma kao i sve dane do sada, ali kao što već rekoh, nismo došli na maturalac jesti. Imali smo slobodno popodne i išli smo po drugi (i zadnji) put na kupanje u Umag gdje mobitel hvata slovensku mrežu. Nina i ja smo se kupale u komadima odjeće - ona u vrućim hlačicama, ja u svojoj ultrakratkoj haljinici za plažu. Svojski :). Usput smo poslušale i na plaži profesore kako tračaju učenike i svoje poslovne kolege. Točnije, Lasović i Orlić (dakle, muškarci koji tračaju - češći od žena :).
Nakon toga smo u svojem apartmanu se istuširale, pojele krašotice i tako.
Došla je večer. Odveli nas po drugi (i zadnji) put u disco. Posebno mi je prirastao srcu.
Tada su nam svima dolazili Nijemci i pitali za ples. Ah... Gadni su ti Nijemci. No dobro. Tada sam plesala sa svima. Samo što nam se naša dear razrednica prikrpala i ja sam pobjegla od Ele i Valentine kako ne bih bila u njenom društvu. Još jednom isprika zbog toga, ali morala sam. Bobinacka se rasplakala nizbogčega, sve je bilo malo fckd up, ali poslije se, hm, sredilo.
Luka mi je bio nesretan do kraja večeri, ah, bilo mu je isto malo fckt up, razumijem ga. Borna je onda u ponoć navršio 14 godina. Lijepe godine :) Ja nisam plesala neke 4 pjesme jer sam bila starija odgovorna sestra i odbijala sam plesati. A onda sam odustala. Zadnji ples je bio s Dropom. Uz rub podija i Orlić ravno u nas bulji pogledom kao da smo skupa, i samo sam se ugurala na sredinu i pokidala se od smijeha. Hips don't lie. Da. Zadnji ples, pjesma, istina.
Onda se pokupismo u apartman pa na nekakav tzv. Bornin rođendan uz nadzor naših predragih profesora, neuništiva trojca, tri gracije, kako hoćete. Ah, malo je ispalo depresivno. Makar je bilo dobro kad sam se sa Cvjetkom našla na pjesmi Ode to my family od Cranberries. I s Lukom na Blinku. A onda nas potjeraše u apartmane. Oko 3.
I onda do četiri bijasmo u apartmanima, pola pet i tada kroz balkon do drugih apartmana, gdje uđosmo kroz prozor. Cigarete, juice votka. Da. Makar više dima. I onda odosmo do apartmana gdje mi braća bjehu.
Došli smo po njih, a pogotovu po Luku koji je bio fckt up i htio je podijeliti bol s tekućinom C2H5OH. A on spava čvrstim snom. I nikako da ga probudimo. I cure ga pošpricaše sprejem. Kada se probudio, sve nas je poslao u 3 rodna mjesta mli milijun puta, rekao nam da se gubimo 3 male milijarde puta i ispsovao nam sve po spisku malih nekoliko tisuća puta. A onda nakon 10 minuta se ničega nije sjećao, ali kao da će ići s nama, vamte tamte, i na kraju nas dečki iznevjeriše. Nema veze. Više narančinog soka za nas. I još nešto. Vigor rules. Da.
Dakle. U pola šest u zoru na umaškoj plaži. Čarobno. Preporučam. No, vratimo se događaju. Klara - kao nikada prije. Smiješno biće. Prepričavanje svega što je rekla ne bi vas održalo na stolcu i dobili biste lumbalno oštećenje glave od padanja na pod od smijeha pa neću. Ni zbog Klare. Obećala sam. I Nina. Uh... Za slomiti se. A mi dođemo do dečki. I Orlić dođe do nas. Mali shit. Hmmm. Malo veći. Ali ne bih to mijenjala. U pola sedam nas pozva sve. I nešto je kao ispitivao, šta ja znam. Svi koji su se osjetili krivo optuženima, moja isprika. Kazna za naša zlodjela - prezentacija o štetnosti alkohola i cigareta. Mi juice votka klub. I himnu imamo. O da. Na povratku bijasmo u Trsatu do kuda s Kozom pričah. I u Rovinju. 15 minuta sna. Možda. Još malo juice votke u torbi. Za ručkom pad glava na stol. Umor je prevladao. I onda put za Zagreb. I posljednje fotografije padoše u autobusu. Opraštanje s bezbrižnim danima. Sve divote, svo zajednički provedeno vrijeme. kada postasmo svi obitelj. Pravi prijatelji su se tamo prepoznali... Tužan bje rastanak. Makar to i nije bio. Samo možda za mene. Oproštaj od takvog zajednički provedenog vremena. Možda ga više nećemo ni imati. Tko zna. Sudbina će pokazati. Rekla sam što sam htjela. Nešto najbolje je ostalo naše. Samo naše. Hvala vam, svima koji ste mi omogućili jedno nezaboravno putovanje, životno iskustvo, vječne trenutke i neraskidiva prijateljstva.
Malo vas će ovo pročitati. Preopširno za vas. Ali meni je trebalo. Sada mi je sve na mjestu. Volim vas. Stvarno. Ne zaboravite na vječnost...
