Marketing
Evo.
Napokon nemam osjećaj da radim nešto što želim, a nisam napravila nešto što sam i samoj sebi obećala.
Ovi dani su prebrzo prošli.
Bili su stvarno lijepi i ugodni.
Posebno mi se u pamćenje urezaše nekolicina pahulja koje nisu ni pale na tlo.
Samo su poletjele - i nestale u letu.
Volim kada pada snijeg.
I kada sam crvena u licu od hladnoće, i kada mi nos pocrveni, a omotana sam debelim šalom.
Radosti zime.
Ljeto kao da je tek prošlo.
Nemam osjećaj da je započela zima, dani su tako besćutno kratki.
Ponekad se zapitam kuda vodi sve ovo?
Čekamo li kraj i kada uživamo u trenutku?
Mislimo li prečesto na svršetak?
Volim trenutke koji su vječni. Možda me i više vesele trenuci koji samo jednom traju i koji neće biti zapamćeni.
Urešuju život, samo su nebitni detalji.
I na kraju. Najbolje su stvari besplatne. Ili najskuplje, kako se uzme.
Ne postoji sretan završetak. Mislim da kraja ni nema.
To je relativan pojam. Sve gledamo preracionalno.
No, pogledajte čudesni svijet oko nas...
Je li on racionalan?
Nije. Samo mi mislimo da su čudesa racionalna. Sve je tako čarobno, ali mi to ne uviđamo.
Što smo stariji svijet je sivlji, iskvareniji, monotoniji.
Zašto objašnjavati nešto što je neobjašnjivo?
Izazov?
Možda.
Ili jednostavno neprihvaćanje najjednostavnijih činjenica.
Gledati očima djeteta - umijeće.
Vještina koja se zaboravlja. Žalosno je što pokušavamo baciti u zaborav one najčišće i najneiskvarenije stvari.
To ne smijemo dopustiti. Na nama ostaje svijet. Zašto ga ne pokušamo učiniti boljim?
Na kraju, koji je smisao znati što je kiša ako joj zaboravimo svrhu?
Vječnost je najtajanstvenija pojava svijeta i postojanja. Tako čarobna.
Zato su je ljudi zaboravili. Mi smo bili ništa. Ništa ćemo postati?
Ne prihvaćam to. Imamo svrhu. Moramo je imati, potražiti ili samo naći. Odrediti je.
Učiniti postojanje podnošljivijim.
Post je objavljen 05.11.2006. u 11:07 sati.