Marketing
3. dio naših maturalačkih zgoda, ujedno i zadnji
Da.
Eto.
Mislim da ste stvarno zaslužili novi post.
I to nastavak započetog, a nedovršenog.
Ispričat ću vam sve što se sjećam i što mogu riječima opisati (jer jezik je preuzak spram spektra osjećaja i doživljaja).
Iako nisu ni 2 mjeseca prošla, sjećanja su izblijedjela. Neka.
No trenuci su vječni.
Neke stvari vam neću reći vjerojatno. Jer to su samo naši trenuci.
Nikada nešto nećete saznati. Ni ne trebate. To je nešto samo naše. Kao što su generacije prije imale nešto samo svoje, kao što će i generacije poslije nas imati nešto samo svoje, tako i mi imamo nešto samo svoje.
I tako i treba biti. Možete misliti da sam sebična zbog toga, ali tako je. To su trenuci naše vječnosti, obilježeni u povijesti i zapisani posebno odabranim perom u našim umovima i sjećanjima. to svakoga čini posebnim.
No vratimo se na priču.
Treći i četvrti dan i treća noć. Četvrta nije bila više na maturalcu.
Dakle.
Ujutro smo se probudili oko pola osam i otišli na doručak. Poslije toga smo se spremili i put za Poreč gdje smo bili u crkvi Svete Eufrazije i gdje su bila dva mozaika. Ništa zanimljivo. Poslije toga stigosmo do jame Baredine gdje smo vidjeli puuuuuuno siga, stalagnita, stalaktita i stalagnata stvorenih rukom prirode od divnih minerala poput kalcija i sl. Tamo smo ugledali i ono čudo, endem Hrvatske, čovječju ribicu. Zanimljivo biće. Fascinira me.
Makar baš i ne znam puno ljudi koji dijele moje mišljenje.
Zatim smo se vratili u hotel i išli na prvi (i jedini) ručak u restoran. Koma kao i sve dane do sada, ali kao što već rekoh, nismo došli na maturalac jesti. Imali smo slobodno popodne i išli smo po drugi (i zadnji) put na kupanje u Umag gdje mobitel hvata slovensku mrežu. Nina i ja smo se kupale u komadima odjeće - ona u vrućim hlačicama, ja u svojoj ultrakratkoj haljinici za plažu. Svojski :). Usput smo poslušale i na plaži profesore kako tračaju učenike i svoje poslovne kolege. Točnije, Lasović i Orlić (dakle, muškarci koji tračaju - češći od žena :).
Nakon toga smo u svojem apartmanu se istuširale, pojele krašotice i tako.
Došla je večer. Odveli nas po drugi (i zadnji) put u disco. Posebno mi je prirastao srcu.
Tada su nam svima dolazili Nijemci i pitali za ples. Ah... Gadni su ti Nijemci. No dobro. Tada sam plesala sa svima. Samo što nam se naša dear razrednica prikrpala i ja sam pobjegla od Ele i Valentine kako ne bih bila u njenom društvu. Još jednom isprika zbog toga, ali morala sam. Bobinacka se rasplakala nizbogčega, sve je bilo malo fckd up, ali poslije se, hm, sredilo.
Luka mi je bio nesretan do kraja večeri, ah, bilo mu je isto malo fckt up, razumijem ga. Borna je onda u ponoć navršio 14 godina. Lijepe godine :) Ja nisam plesala neke 4 pjesme jer sam bila starija odgovorna sestra i odbijala sam plesati. A onda sam odustala. Zadnji ples je bio s Dropom. Uz rub podija i Orlić ravno u nas bulji pogledom kao da smo skupa, i samo sam se ugurala na sredinu i pokidala se od smijeha. Hips don't lie. Da. Zadnji ples, pjesma, istina.
Onda se pokupismo u apartman pa na nekakav tzv. Bornin rođendan uz nadzor naših predragih profesora, neuništiva trojca, tri gracije, kako hoćete. Ah, malo je ispalo depresivno. Makar je bilo dobro kad sam se sa Cvjetkom našla na pjesmi Ode to my family od Cranberries. I s Lukom na Blinku. A onda nas potjeraše u apartmane. Oko 3.
I onda do četiri bijasmo u apartmanima, pola pet i tada kroz balkon do drugih apartmana, gdje uđosmo kroz prozor. Cigarete, juice votka. Da. Makar više dima. I onda odosmo do apartmana gdje mi braća bjehu.
Došli smo po njih, a pogotovu po Luku koji je bio fckt up i htio je podijeliti bol s tekućinom C2H5OH. A on spava čvrstim snom. I nikako da ga probudimo. I cure ga pošpricaše sprejem. Kada se probudio, sve nas je poslao u 3 rodna mjesta mli milijun puta, rekao nam da se gubimo 3 male milijarde puta i ispsovao nam sve po spisku malih nekoliko tisuća puta. A onda nakon 10 minuta se ničega nije sjećao, ali kao da će ići s nama, vamte tamte, i na kraju nas dečki iznevjeriše. Nema veze. Više narančinog soka za nas. I još nešto. Vigor rules. Da.
Dakle. U pola šest u zoru na umaškoj plaži. Čarobno. Preporučam. No, vratimo se događaju. Klara - kao nikada prije. Smiješno biće. Prepričavanje svega što je rekla ne bi vas održalo na stolcu i dobili biste lumbalno oštećenje glave od padanja na pod od smijeha pa neću. Ni zbog Klare. Obećala sam. I Nina. Uh... Za slomiti se. A mi dođemo do dečki. I Orlić dođe do nas. Mali shit. Hmmm. Malo veći. Ali ne bih to mijenjala. U pola sedam nas pozva sve. I nešto je kao ispitivao, šta ja znam. Svi koji su se osjetili krivo optuženima, moja isprika. Kazna za naša zlodjela - prezentacija o štetnosti alkohola i cigareta. Mi juice votka klub. I himnu imamo. O da. Na povratku bijasmo u Trsatu do kuda s Kozom pričah. I u Rovinju. 15 minuta sna. Možda. Još malo juice votke u torbi. Za ručkom pad glava na stol. Umor je prevladao. I onda put za Zagreb. I posljednje fotografije padoše u autobusu. Opraštanje s bezbrižnim danima. Sve divote, svo zajednički provedeno vrijeme. kada postasmo svi obitelj. Pravi prijatelji su se tamo prepoznali... Tužan bje rastanak. Makar to i nije bio. Samo možda za mene. Oproštaj od takvog zajednički provedenog vremena. Možda ga više nećemo ni imati. Tko zna. Sudbina će pokazati. Rekla sam što sam htjela. Nešto najbolje je ostalo naše. Samo naše. Hvala vam, svima koji ste mi omogućili jedno nezaboravno putovanje, životno iskustvo, vječne trenutke i neraskidiva prijateljstva.
Malo vas će ovo pročitati. Preopširno za vas. Ali meni je trebalo. Sada mi je sve na mjestu. Volim vas. Stvarno. Ne zaboravite na vječnost...
Post je objavljen 03.11.2006. u 16:37 sati.