Nema nikakvog reda u redu izlazaka pjesama koje govore, nisu posložene po kvaliteti, po mojim osobnim afinitetima, ni u ludilu kronološki, jedini razlog njihovom pojavljivanju je taj što su mi danas pale na pamet. Ne smijem uopće razmišljati što će biti sljedeće jer ću se zaplesti u neraspletivo.
Ne volim osamdesete iako su to godine u kojima sam bio mlad, godine u kojima sam skupljao stvari koje će mi kasnije dobro doći. Naravno, neke stvari nisu ispale baš kako sam se nadao da će ispasti, ali ....
U stvari, htjedoh reći, da ne volim glazbu u osamdesetima.
mainstream je bio užasan, na svu sreću tamo su pripadali i bendovi kao što su Talking Heads, U2, Police i još dosta meni dragih izvođača, ali stil 80-ih obilježile su gomile užasavajućih saharinskih bljuzgarija iz kojih niste mogli izvući ništa dobroga ni da ste pri ruci imali sve tehničke blagodati španjolske inkvizicije.
Suzanne Vega je danas na rasporedu zato jer sam se zaljubio u njezina prva dva albuma, zato što je Newyorčanka, a ja bih tako volio jednom doživjeti Veliku jabuku, zato što mi je divan način na koji je opisala jedan svoj doživljaj po ničem posebnoga jutra u zalogajnici na uglu, zato što volim njezin glas iako je prošlo dosta vremena otkako sam u njemu uživao, i zato što čitava pjesma djeluje tako prijateljski, a svi trebamo prijatelja, makar i virtualnoga, zar ne? Osim toga strašno me podsjeća na Raymonda Carvera i njegove kratke priče o ničem posebnom, a volim kad se dvije stvari koje volim nekako ispletu zajedno.
Onaj remiks (znate na koji mislim) ne volim, kao što ne volim većinu remiksa koji su nakazili izvorne pjesme.
(Za filmske fanatike: u Pulp Fictionu postoji scena u kojoj Mia pita Vincenta Vegu, je li mu Suzanne rodica. Zgodna scena, ali Quentin ju je izbacio jer mu nije odgovarala, zbog ovog ili onog razloga, može je se vidjeti na nekom special edition izdanju filma.)
Evo ga (na uglu 112. i Broadwaya):
pjesma: Tomova zalogajnica (Tom's Diner)
izvođač/autor: Suzanne Vega
možete je naći na albumu: Solitude Standing
Jutro je, sjedim
u zalogajnici na uglu,
čekam pored šanka
da mi konobar natoči kavu.
Napuni je samo do pola,
i prije nego se pobunim,
gleda kroz prozor
u nekoga tko ulazi unutra.
Uvijek te je lijepo vidjeti,
kaže čovjek iza šanka
ženi koja je ušla;
ona otresa svoj kišobran.
Ja gledam na drugu stranu
dok se pozdravljaju poljupcima,
pretvaram se da ih ne vidim;
umjesto toga ulijevam si mlijeko.
Otvaram novine,
tu je priča o glumcu
koji je umro dok je pio;
nisam za njeg nikad čula.
Okrećem na horoskop
i tražim šale
kad osjetim da me netko gleda
i dižem glavu.
Veni je neka žena,
gleda unutra, vidi li me?
Zapravo me ne vidi,
samo svoj vlastiti odraz.
Pokušavam ne primijetiti
dok pričvršćuje haljinu
i dok poravnava čarape,
kosa joj se smoči.
O, kiša će nastaviti
kroz ovo jutro,
dok slušam zvona katedrale;
mislim na tvoj glas.
I ponoćni piknik,
jednom davno,
prije nego je kiša počela.
Dovršavam svoju kavu,
vrijeme je da uhvatim vlak.
i još jedna verzija s koncerta bez uvodnog objašnjavanja pjesme:
