Kad sam prije nekih mjesec dana u razgovoru na Internetu od prijateljice s Urala doznao da je kod njih temperatura –38 Celzijevih stupnjeva, i kako ne rade ni škole (ni grijanje kako valja!), prešao sam preko toga podatka olako. Daleko je Čeljabinsk, daleko je Sibir, kod nas se tako nešto ne može dogoditi. Ćudi zime pokazale su se ipak i nama u svoj svojoj okrutnosti. Od ugodnih temperatura početka prosinca, do smrzavanja na dočeku Nove godine, opet do toplijih dana i sada ponovo natrag u siječanjski zamrzivač... Bilo je u nas i puno hladnijih zima, prije dvije godine bilo je i minus dvadeset i pet, ali ne sjećamo se ovakovih promjena vremena: praktično u jednoj noći, temperatura se spustila za preko dvadeset stupnjeva! Nažalost, iz raznih dijelova Hrvatske dobili smo vijesti o najgorim posljedicama. Smrznulo se za sada nekoliko ljudi. Žena je pala u potok u svojem rodnom selu i smrznula se toliko brzo da nije stigla pozvati pomoć. Neki muškarac se smrznuo u vlastitoj staji (nesumnjivo popivši koju više, pa je prilegao odmoriti se), a druga starica otišla je od kuće u šumu i našli su je 300 metara od toplog doma. Jedan je muškarac umro spavajući u vlaku koji nikamo nije vozio, u strogom centru hrvatske metropole! Dok prođe val hladnoće, bit će desetak mrtvih ili proporcionalno puno više nego u ledenoj Rusiji! Tamo je umrlo stotinjak, ali ne zaboravimo da je i Rusija stanovništvom tridesetak puta brojnija. A kolike će smrti proći neopaženo? Ako starija osoba, koja je godinama nepokretna ili bolesna, a koju tek povremeno obiđe Crveni križ ovih dana umre "prirodnom smrću" nemojte misliti da će bilo tko narediti obdukciju. Čak i ako uzrok i nije baš smrzavanje, opća pothlađenost uz slabost organizma zbog loše i neredovite ishrane sigurno će ubrzati kraj muka i mnogim našim sugrađanima! Sve će to proći neopaženo, kao što neopaženo prođe da svake godine od gripe u našem gradu umre možda i nekoliko desetaka građana. Nikada u novinama (koje, kako sam jednom pisao, vole krvave naslovnice) niste vidjeli naslov: "Gripa u Hrvatskoj u tjedan dana ubila petsto osoba!" Pa ipak, statistički je vrlo primjetan rast broja smrti u godinama u kojima imamo gripu u odnosu na one godine kad značajnije gripe nema. Postoji u vremenima elementarnih nepogoda (a čak i hladnoća ovakvog ranga jest elementarna nepogoda) ono na što ne možemo utjecati: razorna, ili u ovom slučaju ubojita snaga prirodnih sila. Postoji i druga strana medalje, oni činitelji na koje možemo utjecati i smanjiti posljedice nepogode. To je ljudski genij organizacije, i onaj osjećaj zajedništva koji se, nažalost, javlja samo u tragedijama (sjetimo se slika iz potresom pogođenih područja, gdje pojedinci raskrvavljenim prstima čeprkaju beton, ne bi li pomogli nekom potpunom strancu!?) ili općim opasnostima (primjerice Domovinski rat). Kad je hladnoća u pitanju, učimo od majstora! Što dakle spašava Ruse? Zajedništvo! I to, paradoksalno, upravo ono zajedništvo prošlog sustava koje ih je nekada ugnjetavalo. U Sibiru se preživljava zajednički ili nikako! Ako otkaže sustav grijanja u nekom manjem gradu (a većina takvih gradova ima zajednički sustav, planski napravljen i srećom obično dvostruko redundantan) na minus pedeset za nekoliko sati doslovno može biti na tisuće mrtvih! U Hrvatskoj ne bi bilo baš tako tragično ali ipak...Ako nam se dakle kaže da svi moramo smanjiti potrošnju plina i grijanje za jedan stupanj, učinimo to! Nemojmo čekati da se sustav slomi, pa da onda svi zajedno kukamo u nevolji Promislite malo znate li kojeg sugrađanina (rođaka, prijatelja ili potpunog neznanca!) u susjedstvu koji živi sam i/ili siromašan? Posjetite ih barem jednom ovih dana i provjerite imaju li ono što je za preživljavanje nužno. Čak i pokoja naranča koja je vama višak, može im spasiti život. A za puno takvih pojedinaca sigurno znate! Nisam ni promislio pravo, a već su mi na pamet pala dva-tri "moja" kandidata. Umjesto daljnjeg piskaranja, iz ovih stopa idem napraviti ono što sam trebao napraviti i na samu najavu ledenog vala. Zahvaljujem se i vama koji ćete učiniti isto. |