|
Ovih dana opet je u javnosti spomenuta potreba osnivanja brodskog (gradskog i županijskog) kulturnog vijeća. Za neupućene, riječ je o tijelu koje bi prikupljalo i procjenjivalo programe djelatnosti u kulturi gradskih i županijskih kulturnih ustanova i udruga (pa i pojedinaca, samostalnih umjetnika i/ili istraživača). Nakon toga, to bi tijelo ocjenjivalo te programe na temelju kriterija propisanih u programu javnih potreba u kulturi (koji redovito donose predstavnička tijela lokalne vlasti) i davalo preporuke skupštinama koje prijedloge aktivnosti lokalna uprava i samouprava treba podržati, novčano i na drugi način, a koje ne. Sadašnja uprava valjda će imati snage i odlučnosti zagristi u tu kiselu jabuku, koju vješto izbjegavaju sve dosadašnje lokalne vlasti? U to bi vijeće bivali birani djelatnici u kulturi iz različitih ustanova grada i županije, kao i neovisni pojedinci (ekonomski ili turistički stručnjaci, naprimjer) koji bi znali procijeniti vrijednost predloženih projekata. Rad vijeća odnosio bi se na odobravanje i nadziranje trošenja sredstava za muzeje, galerije i druge ustanove. Ne znam kako se tu našla i znanstvena ustanova u kojoj radim, ali kako je teško očekivati da će se ikada osnovati lokalno znanstveno vijeće, dobro je da smo barem spomenuti! Zapravo, problem osnivanja kulturnog vijeća krije se možda upravo u onoj sintagmi koju sam naveo nešto ranije: "potpomaže rad novčano i na drugi način". Novca nema! Na prošlogodišnji natječaj o potrebama u kulturi javilo se desetke zainteresiranih, ali osim nekih manje više stalnih dotacija, na ostale ponuđače nije ni odgovoreno! Svima nam je drago kad se naša sredina ponosi nekim kulturnim događajem ili postignućem šireg, osobito državnog značaja...ali, kada to treba i platiti, uvijek ima drugih prioriteta. Ovako, dok vijeće nije konstituirano, brodskim kulturnjacima ostaje samo da se pouzdaju u redovite dotacije iz proračuna, koje su iste već godinama. Dapače, zbog slabijih punjanja proračuna, pri svakom se rebalansu najlakše uštedi na kulturi! Ta svima je jasno da kultura nije životno značajna, bit će novca za priredbe/knjige/izložbe već dogodine, a ove se godine mora zakrpati rupa na kakvom kolniku, ili nekom pozajmicom iz proračuna isplatiti plaće u kakvom dugovima opterećenom javnom poduzeću. Ma, nije baš tako! Neulaganje u kulturne sadržaje osvećuje se posredno: grad gubi svoj urbani štih, nove generacije odrastaju s mišlju kako se napiti, a ne kako se dobro zabaviti na nekoj kazališnoj komediji. I ponašanje se mijenja u skladu s tim. Politika je opet kriva kao što može biti i "zaslužna"! Primjerice, Zagreb je svojim ulaganjima u kulturu, koja se mjere u nama nedostižnim stotinama milijuna kuna godišnje, već prešao kritičnu masu potrebnu za paljenje "kulturne iskre". Danas zagrebačka kulturna scena pršti idejama, i događajima natjecateljski raspoloženih kulturnjaka. Čak je grad postao međunarodna Meka za europske kulturne radnike. U Brodu se to neće dogoditi skoro (hoće li ikada?). Kod nas je stanje lošije po pitanju financija, dakako. Međutim, i tamo gdje su ulaganja dostižna, mi se bavimo tricama. Zar je važno što je, primjerice, Muzej Brodskog Posavlja županijski, kad fizički stoji u gradu na čast ove sredine? Umjesto što se gleda što će županija napraviti s tom ustanovom, potrebno je sjesti i dogovoriti model brzog i suvremenog dovršenja stalnog postava, pa i gradskim sredstvima. Makar kasnije županija pomogla, na primjer, izgradnji nekog gradskog vrtića, a grad pomogao u nekoj općini dovršiti školu ili knjižnicu. Pa ne radi se o odvojenim državama, zaboga! A ako to nije striktno zakonski propisano? ... Zakoni se nekažnjeno zaobilaze (i krše!) i na korist pojedinaca, pa se mogu malo "kreativno" protumačiti i kad je to na korist zajednice, zar ne? Da i kulturnjaci imaju svoje krivnje također stoji. Ali, ako je sustav takav da nestimulira nikakav poseban napor i inicijativu, pa kome će se onda nešto specijalno zalagati i izmišljati nove programe, smišljati nove projekte i truditi se više nego što je potrebno? I više nego što će vam ikada itko priznati? Ili više nego što skromna sredstva dopuštaju ostvariti!? Za svoju kuću, Hrvatski institut za povijest, mogu reći da je, premda ustanova od regionalnog značaja, zamišljena kao istraživački centar za pet istočnih županija, potporu od svih tih županija dobivala samo iz Brodsko-posavske županije! Osječani su navodno ljuti što ovakav institut nije u njihovom gradu, a ostale županije se prave presiromašnima. Naša županija jednostavno nije mogla izbjeći dužnost potpomaganja rada, ali je prihvatila samo nužne obveze. Nije li tragično kad se za izdavačku djelatnost po kojoj je brodska Podružnica Instituta poznata u hrvatskim razmjerima, nije našlo barem simboličnog novca za potporu? Kad u 8 godina kuća tiska gotovo 40 knjiga, vrijednih dva i više milijuna kuna, valjda bi trebalo pokazati makar simboličnim dotacijama da se podržava toliki rad? Svaku knjigu potpomoći barem s nekoliko tisuća kuna? Umjesto toga, prošla je županijska skupština pitala – zašto toliko objavljujemo (čitaj: radimo)!? Promjena vlasti (premda ih je u zadnjih desetak godina bilo nekoliko vrlo različitih), daje nam barem nadu da će se nešto promijeniti. Prvi napori koje su pokazali gradski i županijski dužnosnici ohrabruju. Samo, ne bih htio biti zloguki prorok, ali ako sadašnja zamjenica župana bude imala političku "potporu" kao što ju je imala u gradskoj upravi, borba za kulturno vijeće bit će (opet!) donkihotovska. Većina "kulturnih radnika" (ovo je uobičajen naziv, premda pomalo smiješan izraz) ima plaće u rangu državnog prosjeka premda su po obrazovanju unutar 3-5% najobrazovanijih! Kome će onda pasti na pamet dodatno se zalagati? "Kulturnjački" ću se na kraju izraziti poslovicom jednog od nekadašnjih "naroda i narodnosti" – kol'ko para, tol'ko muzike! |
|
Nije baš neka aktualnost (koja bi trebala biti prva odlika svake kolumne), ako se nešto događa kontinuirano mjesecima, pa i godinama, ali na pisanje ovoga teksta ponukalo me nekoliko informacija koje smo ovih dana mogli pročitati u tisku i osobno iskustvo maratonskog vozača automobila. Prvo, kako prirodom posla često putujem u Zagreb, jedan sam od stalnih korisnika autoceste. Ma, mogao bih reći i potrošača autoceste. I kad se ta prometnica već tako puno troši, mora se i popravljati. Sve je počelo još prošle godine kad su vozači gubili živce vozeći se u dva smjera prometnicom koja bi trebala biti jednosmjerna. Obično bi se pred vas namjerio kakav kamion koji ni ne može brže od 60 kilometara na sat, pa ste, koliko god vam se žurilo i koliko god stiskali gas na čitavim dijelovima autoceste, do Zagreba trebali famozna dva sata. Ove godine, čast cestarima (neki se valjda inženjer dosjetio), na dijelovima na kojima su radovi upotrijebljen je i zaustavni trak za vožnju. Kamione sad ipak možete prestići, a do Zagreba se stigne za sat i pol. Moglo bi i brže, da nije cestovnih grabežljivaca u obliku policijskih presretača koji, gle čuda, uvijek zaustave nekog jadnika koji vozi 140, a nikada neki jači auto koji i kroz dionice s radovima na kolniku "propiči" dvjesto na sat? Šalu na stranu. Ono što iritira kod ovih radova je što se Hrvatske autoceste uporno prave lude i dionicu od Broda do Zagreba naplaćuju kao da se po njoj cijelom duljinom može voziti propisanih 130 km/h i stići do metropole za sat i dvadeset minuta. Istina je drukčija, pa kad bi se vozači striktno držali strogih ograničenja, koja su sada protegnuta na skoro trećinu cijelog puta, trebalo bi im do Zagreba dvostruko dulje! Pitanje je što mi to plaćamo, kakvu uslugu dobivamo za tih 68 kuna? Ako je odgovor popravak ceste, da nam služi dulje, onda je to pogrešan odgovor. Prema zakonu, najmanja maksimalno dopuštena brzina na autocesti ne smije biti manja od stotinu kilometara na sat, a prema Zagrebu se svako malo poljavljuju znakovi na kojima piše 40! I to ne privremeno, već na pojedinim dionicama mjesecima! Slavonija u Europu ide "svjetlosnom" brzinom od 40 kilometara na sat! Ne može se naplatiti nešto što kupcu niste dali. Nema usluge, nema kuna! Osnovno je to pravilo biznisa, koje samo za Hrvatske autoceste ne vrijedi... Jer, deseci tisuća korisnika, među kojima sam i sam, ne idemo autocestom zato što nam je to lijepa građevina, nego plaćamo da bismo na cilj stigli brže! Zamislite kad bi vam trgovac automobila naplatio punu cijenu automobila, a predao automobil star tri godine koji ne može upaliti, ali uz obećanje da ako platite punu cijenu on će ga već popraviti? Nadalje, cijenu popravka i održavanja cesta već smo platili! Kad registrirate vozilo, plaćate održavanje cesta (doduše, lokalnih, a ne autocesta, ali neka država utvrdi prioritete i nek sve popravlja iz iste blagajne; to su ionako oba državna poduzeća), a svaki put kad naspete benzin, plaćate za autoceste skoro 60 lipa po litri. To je za građenje i popravak. Pa neka onda onih 68 kuna za Zagreb bude za vožnju pravom autocestom: ako je samo 2/3 autocesta, neka platimo i 2/3 cijene! Druga informacija je poskupljenje goriva. INA se žali kako joj se ne dopušta plafoniranje cijena; da će to škoditi njenim poslovnim rezultatima. Stvarno, u novinama je bio izračun, da od 7,75 kuna za litru benzina, INA dobije samo 3 i pol kune, a država (što kroz poreze, što kroz prave namete cestarina, onako u feudalnom stilu) preko četiri kune! Stvarno, cijena nafte se u svijetu u zadnjih pet godina učetverostručila! Sve to, dakle, opravdava INA-u? ...Ma, ne baš! Sjećamo se mi i drugog primjera, kad smo mi potrošači trebali trljati ruke, a nismo! Prije nekih 6 godina Rusija je bila u krizi jer je cijena nafte pala s 32 na 16 dolara... Kod nas se naravno, s cijenom benzina nije dogodilo ništa tako dramatično. Premda je kasnije i dolar prema kuni oslabio kojih 30% (!) sa 8 na jedva 5 i pol kuna, pa je INA kupovala naftu ukupno tri puta jeftinije nego prije(!), cijena benzina ostala je skoro ista... onih famoznih 4 kune i nešto po litri koje je HDZ spominjao na svojim predizbornim plakatima prije dvije godine. Jedino što se promijenilo bilo je poslovno izvješće INA-e! Umjesto gubitka, kao primjerice, '98, '99, i 2000. godine, odjednom su se počeli javljati ekstraprofiti, pa je prošle godine u džepove njenih dioničara kapnulo više od milijardu kuna. Ni to nije problem kad bi bila samo naša: ima u proračunu puno rupa koje je taj profit mogao zatvoriti. Ali, lijepa četvrtina tih, na pumpama iz naših džepova isisanih kuna, otišla je u Mađarsku. Pametni su Mađari, kao da je u Hrvatskoj opet ban bio neki Khuen Hedervary, a ne Ivica Račan, kupili takav udio INA-e, za tako male pare, da će im se od profita vratiti sve uloženo za manje od pet godina!... I još im ostane četvrtina naše najveće nacionalne kompanije, pride! Država nas, autoceste, Mađari i INA gule... I što sad? Ništa. Živjeti se ne mora, ali se voziti mora. |
|
Prošli sam tjedan pisao o najboljim maturantima, o "kremi" brodskih učenika i o tome kako im je perspektiva u ovom gradu ne baš sjajna. Sad bih mogao koju o onim drugim učenicima, i o njihovoj još manje ružičastoj budućnosti, a sve u svjetlu tragičnog događaja od nekidan. Kad sam prije nekoliko tjedana pisao o tome kolika je razlika između cijenjenosti javnih službi, pa sam za primjer naveo kolege profesore i liječnike, rekao sam kako nije istina da se samo liječnici "igraju" sa životima, jer i profesor može, svojim odlukama, promijeniti život nekog učenika zauvijek. Nažalost, nisam znao da će život ovih dana završetka nastave i prolaska popravnih rokova potvrditi na najgori mogući način tu misao. Nisam upoznat sa svim detaljima, ali oni u ovoj priči ni nisu najvažniji. Jedan je mladić s istoka naše županije, pritisnut negativnom ocjenom svojeg znanja, donio najgoru i nepopravljivu životnu odluku; prekinuti svoj život zbog neželjenih rezultata u školi. Dok sam i sâm radio u prosvjeti, uvijek mi je najgora misao, koja me je progonila bila ta jesam li koga oštetio, jesam li nečije znanje (pr)ocijenio slabijim od od onoga kakvo ono uistinu jest bilo. Povjesničar koji radi u školama tehničkih smjerova može si priuštiti onu metodu koju sam rabio ja. Ako se radi o prolazu ili padu, uvijek se ide u korist učenika! Minimum znanja, a prije svega pokazana volja i trud, uvijek su mi bili dovoljni za "poklanjanje" prolazne ocjene uz mirnu savjest pri tome. Jer, kako oduzeti mladom čovjeku godinu dana života, zbog nečega što će mu upitno trebati, i bez čega također mogu biti dobri ljudi? Čak i za tehničke predmete, uvijek sam savjetovao naklonost; kad završe zanat, ogromna većina tih mladića i djevojaka neće nikada raditi u struci koju su, silom prilika i upisnih kvota, na početku upisali! Pridružitće se vosjci nezaposlenih ili u najboljem slučaju raditi nešto sasvim deseto u životu. A osim toga, što ako krivo procijenimo učenika? Što ako ne primijetimo krhkost nekog bića koje ni samo u tim godinama ne zna što će i kuda će? I što ako kod nekoga, kao što je to očito bilo kod nesretnog mladića s početka teksta, potaknemo strašnu, nepovratnu odluku? Profesor u zapadnim školama ne mora se toliko brinuti o ovim "sitnicama". U svakoj je takvoj ustanovi zaposlen i pedagog, za rješavanje problema u učeničkom usvajanju gradiva, i kod njega se učenika na vrijeme predaje kako bi se problemi koje neki mogu imati riješili na vrijeme Imaju tamo sve škole i defektologa, za one učenike koji zbog lakših ili težih mentalnih retardacija ne mogu normalno pratiti nastavu. Nužnost u svakoj takvoj školi je i stručnjak – psiholog. Ta, kad na farmama radimo sa životinjama, zakonski propisujemo koje samo struke mogu raditi koji posao oko tih životinja! A kad govorimo o odgoju naše djece (a ljudski podmladak ima tu sreću ili nesreću da se ne može brinuti sam za sebe jako dugo, najduže u svijetu živih bića) onda štedimo ili procjenjujemo da "nije važno" što na tom području ne poštujemo pedagoške standarde. Jer, netko je lijepo predvidio u zakonu i nužnost psihološkog nadzora učenika. Ovako, u našoj sivoj stvarnosti, ostaje da profesor sâm, osim svoje struke i brige o metodici kojom će svoje znanje prenijeti na učenike, i pedagoškim metodama kojima će držati pod kontrolom 30 mladih ljudi dok to pokušava učniniti, mora biti i više od stručnjaka u povijesti ili matematici, na primjer. Nažalost, univerzalni problem jest novac kojeg, čak i kad su u pitanju naša najveća bogatstva, naše nove generacije, nema dovoljno. Stoga u našim školama školama nema psihologa (koliko znam, tek su tri u svim gradskim školama, dakle, u dvadesetak ustanova!). Defektologa ima u svakoj drugoj školi (oni se pak u radu susreću s najviše nerazumijevanja roditelja; bez obzira koliko dijete ne moglo pratiti redovitu nastavu, roditelj uvijek "smatra" i "zna" – bez obzira što stručnjak rekao o tome – da njegovo dijete nije za prilagođeni ili poseban program i krivi profesore što mu je djetetov uspjeh u školi nikakav). Pedagoga srećom ima nešto više, premda su i oni zatrpani besmislenim administrativnim poslovima (koje im zakon nalaže činiti), a rijetko se ili tek malo bave učenicima. Ako od dimnjačara tražite da vam instalira grijanje ili bravara da vam postavi prozore, šansa je, bez obzira što svaka ta struka zna ponešto o osnovnim principima tih poslova, da će nastati neka greška. Nitko neće dopustiti da malo novca što ćete ga uštedjeti uništi ono što konačno želite postići, zar ne?. Samo kad je odgoj budućih generacija u pitanju, olako pristajemo na uštede! I kad se dogodi greška u procjeni, netko strada. Ovaj put radilo se o životnoj pogreški zbog koje je besmisleno, na samom početku prekinut i zauvijek izgubljen čitav jedan mladi život. Hoće li nam to barem biti pouka? |
|
Ogranak Matice hrvatske Slavonski Brod prošli je tjedan dodijelio nagrade najboljim maturalnim radovima. Nastavak je to tradicije koja evo traje već sretnu, 13. godinu. Možemo imati i primjedbe na rad ogranka Matice hrvatske u našem gradu, ali samo ako budemo i samokritični istovremeno: koliko ste sami ideja i zbivanja pokušali pokrenuti u umjetničkom, znanstvenom i uopće kulturnom životu grada, koliko ste priloga napisali za "Godišnjak" ogranka? Ako je odgovor onakav kakav pretpostavljam (i kakav i sam, nažalost, moram dati) onda nemate pravo kritizirati rad Matice. Godišnjak koji ogranak izdaje pod dirigentskom palicom mr. Jasne Ažman sasvim je pristojan rezultat rada i još kada ga ustalimo da stvarno i izlazi godišnje i još u godini koja piše na koricama, moći ćemo se pohvaliti dosegom koji nemaju sve sredine u Hrvatskoj. Zašto je to tako, nije jednostavno reći. Kad je Matica davno, davno, sredinom 19. stoljeća osnivana, rađala se sama svijest o hrvatskoj naciji, pa je okupljala oko sebe sve što je tada bilo svjesno svoje uloge u stvaranju ove nacije. Kad je 1971. obnavljana, okupila je oko sebe, sirenskim zovom, sve "proljećem" probuđene nade u državnost i sve koji su htjeli doprinijeti Hrvatskoj na taj, tada jedini dopušteni način. Isto se ponovilo i početkom devedesetih. Kad su domoljubni zanos zamijenili pucnjevi, muze su zašutjele. Matica više nije bila važna, kultura je potisnuta u pozadinu, vodile su se važnije bitke. A nakon rata? Pa imamo državu! Imamo granice, narod i institucije koji ju čine. Imamo i nesumnjiv jezik, konačno odvojen iz "bratskog" zagrljaja i riješen pridjeva "zapadne varijante" nekog superjužnoslavenskog jezika. Ovo doduše još nije došlo do svih glava, pa u svijetu još imamo i ozbiljnih jezikoslovaca koji kažu da se u nas govori hrvatskosrpski. Čak je i međunarodni jezikoslovni projekt, koji za cilj ima načiniti jednu internetsku stranicu na kojoj će biti popisani i primjerima tekstova predstavljeni svi jezici na svijetu (do sada ih je popisano gotovo četiri tisuće!), i koji je pronašao čak i jezike koje govore stanovnici tri sela negdje u Čadu ili narječja američkih Indijanaca, vodio jezik kojim mi govorimo kao "Serbo-Croatian"! Ako stručnjaci misle tako... Ipak, hrvatski su jezikoslovci i tu postavili čvrstu obrambenu crtu. Pametnima dosta, a onima koji nas ionako ne podnose ni najveći dokazi ne bi bili dovoljni. Kad je već hrvatski identitet u tolikoj mjeri učvršćen i zaokružen institucijama od definiranog jezika i kulture do "banalnih" stvari kao što su upravni aparat i država, mnogi se pitaju: što će nam onda u sadašnje vrijeme Matica hrvatska? Odgovor je jednostavan: upravo zbog ovakvih malih aktivnosti. Samozatajno, gotovo na rubu društvenih zbivanja, Matica je pronašla i nagradila najbolje od brodskih srednjoškolaca koji su na pragu života i karijera, nakon ispita zrelosti, (većina pred upisom na fakultete) možda baš trebali neki mali poticaj za rad, neki simboličan znak da je netko prepoznao i cijeni njihovu izvrsnost. Imao sam čast biti jedan od recenzenata tih maturalnih radnji i vidjeti kako među njima ima onih koji stvarno zaslužuju prolaz na ispitu zrelosti i koji pišu radove, korektno i stručno napisane, dostojne stručnjaku iz predmetnog područja. Pohvala i simboličan dar, stvarno su minimum kojim ih možemo nagraditi. Matica je i ovdje učinila nešto što se čini beznačajno i što suvremenici ne cijene u dovoljnoj mjeri, a što je ključno za budućnost ove države... Ili napose ovog grada!? Jer, što će se dogoditi: maturanti će otići u velike gradove (Brod je peti grad po veličini u Hrvatskoj, ali u precentraliziranoj Hrvatskoj, ni to nije dovoljno primamljivo), studirati, diplomirati i ...ostati! Pisao sam već kako od moje generacije maturanata čak polovica nije u Brodu, a dobar dio ni u Hrvatskoj. Trend se od onda nije promijenio. Naprotiv. Lokalna vlast mora prepoznati ovo "curenje" talenata ili, kako se to danas popularno kaže "resursa" grada. Pa makar i vatrogasnim mjerama, privremenim kupovanjem vremena, potporama, stipendijama, nagradicama... sve dok gospodarstvo grada ne ojača dovoljno da samo privuče te ljude natrag u Brod. Osobno, bila mi je nemala potpora kad sam bio stipendist grada i zahvaljujem se na toj pomoći svim sugrađanima, premda moj povratak u rodni grad, usprkos ponudama iz metropole, nije posljedica toga već osobnog izbora. Nažalost, za stipendije se u proračunu izdvaja manje novca nego, karikiram, za papir i olovke u gradskoj upravi!? Mjesečni iznos pojedinačne stipendije se nije mijenjao gotovo 10 godina, a sjetite se koliki su onda bili životni troškovi jednog studenta? A koliki su danas? Nešto se mora mijenjati. Indikativna je samo jedna protokolarna sitnica: izbori su prošli, nema tu političkog materijala, pa, uz časne iznimke i korektnu ispriku dožupanice, nije bilo baš puno ni sadašnjih ni bivših lokalnih "vladara". Ipak, nadam se da nije u pitanju pokazatelj politike, nego da će biti da sam samo krivo "skopčao". Na Matičinoj svečanosti, naglasit ću, nije bilo raskošnog domjenka, pa je to valjda pravi i prozaičan razlog što su velikom većinom lokalni "uglednici" izostali? |
|
Ovim dobroćudnim geslom, koje bi u neka poštena vremena trebalo biti istinito i u potpunosti točno predstavljati najviši moralni stav društva, označavali su nacisti svoje koncentracijske logore. Umjesto da rad oslobađa od straha za egzistenciju, od osjećaja beskorisnosti ili jednostavno od dosade svakodnevnice, ti su takozvani "radni" logori ustvari oslobađali ljude od svih briga – tako što su im oduzeli život! Ismijavanje s vrijednostima koje rad u ljudskim životima ima, samo je bilo jedan od oblika društvene devijacije ili, recimo jednostavnijim riječima, čiste nakaradnosti tih mračnih režima. Srećom, takav je političko-vrijednosni sustav pobijeđen, i dobili smo suvremeni demokratski svijet, u kojem živimo i mi u Hrvatskoj. Međutim, odnos prema radu i radnicima ostao je gotovo isto tako groteskan kao i u mračna vremena "radnih" logora! Svjedoci smo da su u nas već godinama sasvim normalni postupci prema radnicima koji su primjereniji robovlasničkom društvenom sustavu nego li suvremenim društvima pravde i svima na sav glas proklamiranoj socijalnoj državi. Ne mislim pri tome na one koji ne žele raditi (ni tražiti posao, niti ga, ako ga dobiju, izvršavati savjesno), već na one poštene i marljive ljude, koji su u raznim prigodama prihvatili kakav normalan posao, odradili ga u skladu sa svojim najboljim umijećem, a za taj rad nisu bili plaćeni odgovarajuće ili, što je čest slučaj, nikako. Nema pri tome nikakva utjecaja činjenica je li radnik tek priučeni kopač kanala ili doktor znanosti. Važno je da su prihvatili raditi i savjesno odradili što im je ponuđeno, a na kraju mjeseca nisu dobili dovoljno za golo preživljavanje. Poslodavci će reći da nije mjerilo stvarnih potreba ona famozna sindikalna košarica, jer malo koja hrvatska (a osobito brodska!) obitelj može si priuštiti tih šest do sedam tisuća kuna mjesečne potrošnje. Ali, je li mjerilo i onaj famozni minimalac od 1600 kuna netto što ga dobiva većina radne snage u ovom nerazvijenom dijelu "Lijepe naše"? Razumijem i poslodavce koji će prst uprijeti u državu: da ona ne uzme svoj (lavovski!) dio, minimalno bi plaćeni radnik dobio 2500 kuna ili više od 50% više! Ali, kad splitski poduzetnik Kerum sa smiješkom kaže da njegovi radnici imaju dvije tisuće kuna zato jer da njima da više, on ne bi mogao kupiti jahtu i superluksuzni automobil, on pokazuje ipak pomalo preveliku bešćutnost i nedostatak običnog morala. Odgovor je radnicima jasan: ako nećete vi, ima još 300 000 nezaposlenih koji hoće. Tržište čini svoje. A morala nema! Rekli su stari Rimljani: "Lakše ćete načiniti kulu u zraku, nego državu bez morala!". Gradi li onda itko ovu državu? Razumijem i poslodavce koji rade samo na tržištu, bez lukrativnih dealova s državnim i paradržavnim proračunima. Ako im samo jedan kupac ne plati na vrijeme račun, već su u minusima. Ako im država duguje milijun, a koji ne plaća mjesecima, a oni duguje nekakvog poreza, primjerice, desetak tisuća kuna, ne postoji mogućnost prelamanja duga! Državna riznica je zmaj koji riga vatru samo kada nešto utjeruje od građana... Vrlo je smirena i strpljiva kad nešto mora dati. "Ima vremena!" Najbolje je onima koji rade s državnim novcem. Kako su kontrole tanke, lako je uz nešto snalažljivosti uzeti stotine tisuća, pa i milijune bez da itko primijeti. Tisuće takvih zaboravljenih poduzeća potoji samo radi uhljebljenja njihovih uprava, kroz njihove sanacije cure milijarde državnih kuna godišnje; da se rupe začepe, odmah bi se pokrio proračunski deficit. Ali, je li to kome u interesu? Kad takve prevarante uhvate u nedjelu (uglavnom zbog pohlepe bez granica, jer im nije dosta grickati pomalo, nego "sklanjaju" milijune), najgora stvar koja im se dogodi je smjena. Sjetimo se Vrhovnika i brodogradilišta koje mu je isplaćivalo "pošteno zarađenih" četvrt milijuna kuna mjesečno! A svaki je mjesec od prijateljske Račanove vlade dobivao desetke milijuna dolara bez ikakvog gospodarskog opravdanja na temelju prijateljstva i krstarenja s Linićem i tadašnjim premijerom. Ceh smo na kraju platili svi; država otplaćuje dugove, Vrhovnik uživa u "pošteno zarađenoj" lovi... Gle čuda! U međuvremenu, sve što ima poklonio je ženi i potomstvu, zlu ne trebalo, ako koja nova vlada bude imala ... ma, izrazit ću se pristojno, imala hrabrosti, pa bude procesuirala kriminalca. Kod nas u Brodu, smijenjena je uprava Đure Đakovića dobila za otpremninu "simboličnih" milijun kuna! Zato što su ostvarili stotine milijuna kuna gubitaka (pa stavite neku nepismenu bakicu s pijace da vodi takav sustav i ona će barem srezati gubitke na pola)! Uz to su gubitak i sakrili od vlasnika, valjda da se malo mogu pohvaliti s dobiti? Kakva ih je kazna snašla za uništenih 150 i više milijuna našeg zajedničkog novca (koji se recimo mogao upotrijebiti za otvaranje gotovo tisuću novih radnih mjesta u Brodu)? Bogata otpremnina! Kakvu neće u cijelom svojem životu uopće dobiti radnik na minimalcu u Đuri, osim ako ne bude radio 52 godine i jedan mjesec! U Brodu je u posljednjih godinu dana bilo deset ubojstava. Podijelimo s brojem stanovnika, pa pomnožimo da bismo dobili statistiku: u našem je gradu bilo 150 ubojstava na milijun stanovnika! Ili, 4 puta više nego u gangsterskom New Yorku! Beznađe. Samospaljivanje u Rijeci? Recite mi, u ovakvoj situaciji, kako to da nas više nije završilo kao sprženi psihijatrijski slučajevi? |
|
Uz Škorino "milo moje", vjerojatno najčešće tako tepamo malom djetetu, bez obzira radi li se o našem vlastitom ili nekog rođaka i prijatelja. Nije to izraz iz najnovijih dana, nego nepoznatih davnih korijena, a i simbolično, uspoređujući dijete s najdragocjenijim materijalnim dobrom – zlatom – njime izražavamo opće civilizacijsko vjerovanje da su djeca najveće blago koje imamo. E pa, rijetko će koji Šokac, slavonski seljak, svoje dukate bacati po blatu, ili nikada neće neki suvremeni stanovnik ovih krajeva, svoje blago u modernom obliku, kreditne kartice, držati na stolu zajedno s onim čarobnim PIN-om, koji i iz najtvrdokornijeg bankomata izvuče "živu lovu". A kako se ponašamo prema djeci? Nažalost, puno lakomislenije! Prošli put sam natuknuo o novčanom problemu koji ima ustanova za brigu o posebno dragoj djeci, onoj koja, ne svojom krivnjom, imaju i posebne potrebe, bez obzira radi li se o fizičkoj ili mentalnoj retardaciji. Uvijek mi je sam izraz "Zlatni cekin" svojim pleonastičnim sklopom (jer kakav može biti cekin nego zlatan?) bio pomalo smiješan naziv za jedan vrtić, i to je bilo sve što me asociralo na tu kuću. Prošao sam kraj njega tisuću puta vozeći se po Vinogorju, kao i tolike tisuće drugih Brođana, bez i najmanje ideje o tome što se u tom "vrtiću" radi. Sve dok nisam krajem prošle godine posjetio tu ustanovu i vidio tu djecu. Njihova jednostavna sreća i osmijesi dok su primali praktično bezvrijedan dar (ljuljačku), pjesmice koje su gostima otpjevali i način na koji su vrijedne "tete" radile s tom djecom, ne može nikoga normalnog ostaviti ravnodušnim prema njihovim potrebama! Svijet ipak ne ide na osjećaje. Nego ga pokreće novac! Dogodilo se da specijalizirani objekt koji su nam napravili drugi (svojim donacijama, uglavnom na nagovor franjevaca) sada ne može pokrivati svoje troškove, a sredina u kojoj je ta ustanova (na korist našem gradu i županiji, jer malo je gradova koji se mogu pohvaliti takvim resursom), ne može, ili ne želi, pomoći. Zahvaljujući dijelom naplati stvarnih troškova, običnog i montesori vrtića, dijelom donacijama koje u režiji ravnatelja ipak još uvijek pristižu (premda se nekadašnja rijeka priloga pretvorila tek u potočić), zadržan je i program pomoći djeci s najtežim retardacijama. Dijelom i na račun djelatnika koji uprkos visokoj razini stručnosti i najtežim zahtjevima koje pred njih postavlja ozbiljan i specifičan rad s takvom djecom, imaju smiješno mala primanja Ali, nije bilo moguće zadržati stacionar, u kojem su majke iz svih krajeva Hrvatske dolazile biti zajedno s djecom, i zajedno proći programe koji će tim cijelim obiteljima podići kvalitet života. Ambulantno liječenje je tek djelomično korisno. Tek cjelodnevni i višetjedni programi postižu maksimalne rezultate. Na stranu i činjenica da roditelji iz Požege, Đakova, Osijeka, (bilo ih je čak i iz Zadra!) nemaju mogućnosti, a obično ni novca tjednima svakodnevno voziti dijete na terapije u Brod. Stres putovanja (jer takva djeca su obično vrlo osjetljiva na sve novine i promjene u ritmu svojih života) dodatno smanjuje ionako nepotpune rezultate takvog liječenja. Stvarno ne poznajem pravnu stranu priče, i ne znam radi li se tu o želji za preuzimanjem vrijednog objekta ili zemljišta, ali nikada ne bismo smjeli zaboraviti one kojima je "Zlatni cekin" u prvom redu namijenjen – djeci kojoj je pomoć najpotrebnija! Ovih je dana u tijeku nekoliko skandala povezanih na najtragičniji način s djecom. Profesor Prirodoslovno-matematičkog fakulteta je optužen za pedofiliju. Čovjek koji je postigao najviši akademski stupanj i trebao biti uzor svima s kojima se u radu susretao, iživljavao se na najgori način, uz prijetnju sile nad nemoćnom, često i retardiranom djecom. Na drugom kraju skandala našla se čak i jedna ustanova kojoj je misija brinuti se o nezaštićenoj djeci! Nažalost, upletena je i jedna osoba u crkvenoj službi, pa i najviša službenica državnog odvjetništva, koja je trebala biti mač javnosti u obračunu s kriminalom. Zataškati jedan tako gnusan zločin nad nemoćnom djecom, samo da bi se izbjegao "loš publicitet" je gore i od samog tog zločina! Jer zločinac je očito umno poremećena osoba kojoj više treba psihijatrijska bolnica nego zatvor, a zataškavači su proračunate i hladne osobe koje su na korist "dobrog ugleda" jedne ustanove bili spremni godinama ostaviti nemoćne žrtve na milost i nemilost zlostavljaču! Kad je klima u našim odnosima s djecom ovih dana ovakva, imati jednu "čistu" ustanovu kao što je "Zlatni cekin", s vrhunskim stručnim rezultatima (uprkos više nego skromnim materijalnim uvjetima rada), treba Brodu biti na čast. A u obranu te časti, valja uložiti i malo novca!? |
|
Usrdno se nadam da nije baš Brod ta točka na zemljovidu na kojoj ova izreka ne vrijedi? Ako je netko i pomišljao da će se možda situacija oko formiranja nove vlasti otegnuti, ili da će se (za "zbrajanje do 13" neugodan) brojčani omjer zastupnika pojedinih političkih opcija u skupštinama pokušati promijeniti novim izborima, prevario se. Moram priznati da sam i sam bio jedan od tih naivnih, iz vrlo prozaičnog razloga: oni koji na izborima loše prođu uvijek žele nove izbore, a oni koji prođu dobro (štoviše, bolje od svojih očekivanja) nadaju se da se 4 godine neće ništa mijenjati. "Ne talasaj" rekli bi naši istočni susjedi, a zacijelo su mislili i brodski lokalni političari kad su se dogovarali o podjeli funkcija. A razloga za brzi dogovor je bilo, dragi čitatelji. Koliko god naš Brod i okolica bili siromašni i nerazvijeni, čak i u hrvatskim razmjerima, za četiri godine se kroz proračun samo grada i županije izvrti gotovo milijardu i dvjesto milijuna kuna! Kockati se s novim izborima, kad je tako zaslađena vlast u pitanju, neće nitko razuman, tko barem zna računati Izgovor se također nađe lako. I također se odnosi na novac. Dakako, građani, dogovor je postignut vama na korist, jer "novi izbori jako puno koštaju", pa se "u interesu građana" mora promijeniti i pokoji dres. Nije baš argument, ali... Za Brod, u kojem će se u četiri godine okrenuti pola milijarde, mislim da se isplati potrošiti stotinjak tisuća kuna. Kao da na kući vrijednoj pola milijuna eura vlasnik oklijeva potrošiti parsto kuna za bojanje balkonske ograde, premda će kuća izgledati ljepše i urednije. Ipak, vidjeli smo na primjeru Osijeka (gdje je i novčani kolač bitno veći) ili Siska, da se u drugim sredinama događaju puno veći sukobi i očitije političke trgovine, gdje se navodno za vlast nude milijuni u "cashu". Vidjeli smo po Hrvatskoj i neprincipijelnijih koalicija, gdje su socijaldemokrati otišli u pakt s najdesnijom demokratskom strankom u državi (Velika Gorica) samo da potuku aktualnog ministra financija i tako nanesu sramotan udarac suparničkoj Vladi (premda su na drugim mjestima oštro protiv HSP-a i koalicija s njima). Čulo se i u našem gradu o nekim nemogućim pregovorima ljevice i desnice, koji bi bili napravili politički pakt ocjenjiv sa: "da ti pamet stane"! Onoga što bi se narodski nazvalo politički "protuprirodni blud"! Nasreću, nije se dogodilo. Baš mi je drago i što su pravaši konačno dospjeli na vlast u velikom broju lokalnih jedinica. Kako gotovo nikada i nigdje nisu sudjelovali u izvršnoj vlasti, predstavljat će zanimljiv politološki eksperiment vidjeti ih konačno na djelu. Jasno je svima da je u oporbi lako: ili samo kritiziraš, ili predlažeš dobre (i uglavnom nemoguće!) projekte, znajući unaprijed da će ih vladajući uvijek odbiti. Sada imaju političku priliku stoljeća: imaju vlast, imaju ljude i nisu zasićeni desetljetnim vladanjem. Kad sam u prethodnim rečenicama pomalo kudio dogovore i zagovarao izbore, nastupao sam ionako, treba biti iskren, kao nerealan idealist, jer branim pravo građana koje oni ionako ne bi iskoristili, pa su lokalni politički pragmatičari više u pravu od mene: čemu ići na nove izbore na kojima bi izašlo možda petnaestak posto građana, a vlast bi bila još nereprezentativnija? Pohvalit ću "sporazumaše" i dalje. Da iz političkog pragmatizma ne mora izaći loš rezultat, možda su nam dokaz imena ljudi koji su izabrani na najviše funkcije. Od šest ljudi na najvišim mjestima, od kojih su svi dosadašnje poslove uglavnom obavljali profesionalno i uspješno, čak su četiri potpuno nova imena u izvršnoj vlasti, od čega dvije dame. Nije to, dakako, nikakvo jamstvo uspjeha, ali činjenica je da su to ljudi u najboljim godinama, koji imaju priliku raditi od početka najodgovornije poslove bez repova, gradeći ipak na priličnom iskustvu dosadašnjih radnih mjesta. Postali smo europska sredina i po položaju lokalnih liberala: jezičac na vagi (kao i par puta do sada), predsjednici skupština, valjda će koristiti svoju veliku proceduralnu moć u smjeru jačanja parlamentarizma, gdje će se prihvaćati (ili barem saslušavati) svaka dobra inicijativa iz vijećničkih klupa, a ne u smjeru gušenja ideja ako ne dolaze iz vladajuće koalicije. Za četiri godine, od srca želim da im svima čestitamo na uspješno obavljenom poslu. Ne zbog stranačkih preferencija nego zbog svih nas. Jer posla ima. I problema, i neplaćenih računa i desetaka tisuća nezaposlenih. Bit će malo i tih milijardu i nešto sitno kuna samo da se zakrpaju najveće rupe. A treba upregnuti u ova naša rasklimana brodsko-posavska kola i onih pet saborskih zastupnika koji su odavdje otišli u visine Trga Sv. Marka. Trebat će upotrijebiti svaki utjecaj i svaku priliku lobiranja za privlačenje sredstava u ovaj kraj; zaslužili smo i trebamo pomoć. Dok ona ne stigne, moramo sami pomoći najugroženijima među nama. Nikako ne smije neprimijećeno proći vijest da je, primjerice, zbog nedostatka tek nekoliko desetaka tisuća kuna, zatvoren dio "Zlatnog cekina" namijenjen skrbi o djeci s poteškoćama u razvoju! No, o toj sramoti ću drugom prilikom. |