Pokušat ću u ovim tekstovima ostati objektivan i nepristran koliko god to ljudska priroda bude dopustila. Neću zato pisati o Podvinju. Rekao sam već prošli tjedan što službeno o tome mislim. Neću pisati ni o Carli del Ponte, premda je to aktualna tema, a svaka bi kolumna trebala biti okrenuta prema trenutku u kojem je pisana. Ni tu ne bih bio sasvim objektivan jer radeći na sličnim temama umišljam si da o tome znam ponešto što samo potencira ljutnju na spomenutu gospođu. Eto, neću pisati ni o Europskoj uniji i njenoj odluci od nekidan, jer sam nažalost bio u pravu kad sam predvidio da ćemo dobiti "košaricu" na lijep način. Četiri i pol milijuna ljudi pretrpjet će štetu jer se 25 ljudi, doduše, europskih ministara, nije moglo složiti misle li (a objektivnog li kriterija!) da hrvatski policajci rade dovoljno kilometara u pronalaženju Gotovine!? Zapitajmo se radije ima li itko u Brodu uopće argumente kojima bi se usprotivio takvim nekim odlukama? Ako se dijelovi grada hoće odvojiti, u pitanju je prije nemogućnost (ili nemar?) da grad tim ljudima riješi neka osnovna životna pitanja. Ako sada žalimo što nismo već za europskim stolom, pitanje je koliko smo sami spremni sjesti u takvo društvo. Često navečer izađem "u noćni život". Na što se on svodi? Na odlaske od jednog do drugog lokala i ispijanje pića! U posljednje vrijeme od kada je uvedeno famoznih 0,0 promila, češće su u pitanju sokovi nego alkohol, premda smo se već svi pretvorili u nutricioniste ili liječnike pa se uhvatimo kako navečer za večerom računamo, ako popijemo čašu vina, kad će nam se alkohol spustiti na nulu. Mladi ljudi, u koje računam sve one koji u taj noćni sat izlaze (a takvih je dosta već od 12 ili 13 godina!) ne brinu se za prometnu policiju, pa bez ograničenja razgledaju dna čaša. Stari su Rimljani u bogatim kućama imali posebnu prostoriju, vomitorij, u kojem su na usta "izbacivali" višak koji su pojeli i popili tijekom večeri. Mladi Brođani jednostavno povrate višak na ulicu. Prazne boce budu razbijene o pločnik, tek da "Komunalac" ujutro ima posla. Ali, umjesto osude, nudim pitanje: a što biste vi htjeli? Čime se to mladi u ovom "najdražem gradu na svijetu" uopće mogu drugim baviti? Lokalna zajednica izdavaja sredstva za djelatnosti s mladima, ali umjesto da su ona najveći dio tekućih izdvajanja, to su ustvari samo mrvice, manje od 1% proračuna, podijeljene tek da se zadovolji forma. Ne sjećam se kad je napravljen neki novi objekt od većeg značaja za djelatnost neke udruge koja se bavi aktivnostima mladih? Naprotiv, često je problem i platiti najam takvim udrugama ili kupiti barem jedan kompjutor. Ni same udruge ne čine dovoljno. Od nekadašnjih kulturno-umjetničkih društava ostala je samo jezgra zaljubljenika i entuzijasta koji se slijepo drže tradicije, ne videći da je zanimanje mladih nepovratno usmjereno na druga područja, a ne na narodni ples. Tehnička kultura, koja je kao nekadašnja "Narodna tehnika" (ma neka barem i prisilno) poticala konkretan rad mladih na korisnim područjima, životari na sustavu školskih natjecanja na različitim područjima u kojima sudjeluje po nekoliko istih učenika! Ovdje moram biti i samokritičan; malo je gradova u Hrvatskoj koji imaju astronomsko društvo koje slavi 15. godišnjicu i kroz koje je prošlo više od 1000 članova, ali koja je korist od toga kad kroz sve ove godine nismo uspjeli napraviti zvjezdarnicu, koju bi Brod ponudio svojoj mladosti kao jedan od samo 5 gradova u Hrvatskoj? A gdje nam je pravo kazalište? Od nekadašnjeg centra (ne samo) amaterskog kazališta, postali smo provincija u kojoj mjesečno gostuju putujući diletanti! Prošli sam tjedan bio na jednoj gala premijeri u Zagrebu; organiziralo ga je privatno(!) kazalište koje su osnovala 2 čovjeka! Za kazalište nije potrebna velebna dvorana i fiksni troškovi, već malo inicijative i dobre volje. Sport? Mislim da treba prenamijeniti sredstva iz vrhunskog sporta (koja su ionako za njih mizerna) u "male" sportove u kojima barem osvajamo medalje i u rekreaciju, tek da mladež izmorimo na zdrav način i lukavo im skratimo vrijeme noćnih "partijanja". Nade u Brodu ipak ima. Na kazališnim predstavama karte su rasprodane. Na natjecanjima djece ima. Na svjetske događaje se reagira peticijama. Mjesečni koncerti rocka, punka i čega sve ne su željno očekivani i dobro posjećeni. Bez reklame i samozatajno organiziran je festival alternativnog filma... Nije li vrijeme da malo poguramo stvar? |
Proteklih smo tjedana bili svjedocima, pa i sudionicima, kolektivne psihoze. Kao da se očekivao smak svijeta i posljednji sud, svi su se upirali proniknuti nekoliko dana u budućnost i proreći hoće li Europska unija pristati razgovarati s nama. Tumačili su se razlozi za i protiv njihovog oklijevanja, što bi ili ne bi trebao učiniti general Gotovina, zdvajali smo nad okrutnom dosljednosti kojom je Carla del Ponte odbijala potvrditi našu punu suradnju sa Haagom. Vlast koja je veliki dio vlastite strategije uspjeha temeljila upravo na brzom ulasku u europske integracije ubrzano je provodila mjere kojima bi slomila neumoljivost haške tužiteljice. Išlo se u špijunske mjere (operativna suradnja svih tajnih službi; sve uz pompoznu, smiješnu i u normalnim državama sasvim nepotrebnu zajedničku javnu naredbu premijera i predsjednika države neka hitno uhite bjegunca) i pravne mjere (zamrzavanje Gotovinine imovine). Policija je trošila proračunski novac na komičnu operativnu obradu: obilazak i plašenje privatnih iznajmljivača soba na Jadranu uz pitanje je li Gotovina bio kod njih na pansionu. Korisnije bi za ovu državu bilo da su provjeravali tko od tih iznajmljivača ne plaća porez. Iako ovo pišem nešto prije konačne odluke EU jasno je da će pregovori biti odgođeni, premda će se Unija potruditi da ovo ne izgleda kao da nismo "zbarili" djevojku. Pregovarački okvir znači da ćemo dobiti popis tema o kojima ćemo razgovarati, kad budemo uopće razgovarali! Hrvatska neće dobiti potpunu "košaricu" ne zbog velike ljubavi koju Englezi i neki drugi imaju prema nama, nego zbog toga što bi primjer negativnog odgovora za Hrvatsku bio izrazito nepoticajan za demokratski razvoj istočnije od nas. Ne samo u Srbiji, nego i u Ukrajini i dalje. Ne zaboravimo da je Hrvatska razvijenija od svih (!) zemalja koje su u zadnjem krugu ušle u EU osim Slovenije i možda Češke, a prema ocjeni same EU u avisu od prošle godine, ima i funcionirajuću demokraciju i tržišno gospodarstvo (što recimo nemaju Bugarska i Rumunjska koje za godinu dana ulaze kao punopravne članice). Imam blagi osjećaj da bi se da nije Gotovine, ipak pronašlo neko drugo područje "nepotpune suradnje"? A sami smo se doveli u takvu situaciju. Branili smo se (Hrvatsku, ne nužno samog Gotovinu!), bez i pokušaja protunapada. Neprimijećeno je, primjerice, prošla vijest o tome da haško tužiteljstvo dodatne dokaze za Gotovinin slučaj traži kod Save Štrpca u udruzi izbjeglih Srba "Veritas". Kod jednog od glavnih arhitekata pobune i genocida traži se dokaz protiv zapovjednika "Oluje". Imao sam prilike raditi na originalnoj dokumentarnoj građi iz povjerljivog arhiva Vlade Republike Srpske Krajine. Štrbac je bio tajnik (sekretar) Vlade RSK i u čak tri vlade te paradržave bio je jedan od trojice najodgovornijih ljudi. Na njegov je izričit prijedlog smijenjeno i imenovano čak nekoliko ministara RSK (primjerice ministri obrane!). On je potpisivao odluke Vlade o pritvaranjima opasnih elemenata,o dopuštenjima da Hrvati dobrovoljno odu pod zaštitom UNPROFORA, a sudjelovao je i u pripremama za organiziranu evakuaciju(!) srpskih civila u slučaju napada HV (što se i dogodilo; usput, zašto Carla del Ponte, koja zna za ove dokumente, uporno govori o deportaciji civilnog stanovništva Krajine od strane HV, što je jedna od glavnih točaka njene optužnice protiv Gotovine?). Kao da od lopova ili ubojice tražite dokaze o krivnji policajca koji ga je uhitio!? "Nepotpuno surađujemo". Hrvatska je posljednjih mjeseci bila u ginekološkom stolcu radi utvrđivanja nevinosti. I premda smo europskim doktorima pokazali sve, za njihov ukus nismo pokazali dosta. Ja nisam euroskeptik, niti bi itko u Hrvatskoj to trebao biti. Dapače! Bilo bi nadasve glupo na ovakav razvoj događaja reagirati izolacionizmom i ljutnjom, uličnim demonstracijama... Ni izgubljeno vrijeme zapravo ne igra nikakvu ulogu. Slovačka, čije je gospodarstvo (pa i demokracija!) bilo u mnogo gorem stanju od hrvatskog, stigla je za dvadesetak mjeseci ispregovarati svih 33 poglavlja i stići na vlak za EU s drugih 9 novoprimljenih zemalja. Nama je ionako predviđan ulazak 2009. a do tada možemo proći čak dva takva pregovaračka ciklusa i još pripremiti proslavu. Iskoristimo vrijeme za koje će nas EU zavlačiti s pregovorima. Možemo iskoristiti njihov novac koji nam je na raspolaganju u pretpristupnim fondovima. Možemo osnažiti konkurentnost industrije i poljoprivrede. Možemo tim novcem ojačati institucije našeg civilnog društva i naše demokracije zbog nas samih, a ne zahtjeva Bruxellesa. Ruku na srce, tržište je okrutna stvar. U EU ionako ne teku med i mlijeko, ako ga prema zakonu tržišta ne otmemo nekome drugome iz ruku! Europska unija je samo interesna zajednica (gotovo jednako "efikasna" poput naših starih samoupravnih interesnih zajednica, dodali bi zlobnici) i ionako će primiti u svoje članstvo sve koji mogu doprinijeti zajedničkom, uglavnom novčanom interesu. Prošlo je vrijeme EUforije. Neka počne vrijeme proračunatog eurorealizma. |
Tek da isprobam interface i naviknem se pisati i brisati. Nadam se da će ono što napišem ovdje ipak imati nekakvog odjeka i da će potaknuti raspravu (sa mnom, ili kod čitatelja međusobno, svejedno). Ono što sam napisao u boxu sa strane, stvarno vrijedi: nije mi namjera vrijeđati, pa ni kritizirati, nego opažati i predlagati. Blog počinjem pisati sada iz pomalo sebičnih razloga: mnoge se stvari ovih dana kod mene lome, pa ćete osim o službenim stavovima koje pomno pišem i ipak triput čitam prije objavljivanja :)) naći i neke osobne zabilješke. Toliko za sada, posao zove ... Za 5 dana mi istječe rok koji mi je šef dao za predaju jednog rukopisa od dvjestotinjak stranica! Samo da ga još jednom pročitam, bez nekih većih intervencija, trebat će mi 6 dana :))) |