Proteklih smo tjedana bili svjedocima, pa i sudionicima, kolektivne psihoze. Kao da se očekivao smak svijeta i posljednji sud, svi su se upirali proniknuti nekoliko dana u budućnost i proreći hoće li Europska unija pristati razgovarati s nama. Tumačili su se razlozi za i protiv njihovog oklijevanja, što bi ili ne bi trebao učiniti general Gotovina, zdvajali smo nad okrutnom dosljednosti kojom je Carla del Ponte odbijala potvrditi našu punu suradnju sa Haagom.
Vlast koja je veliki dio vlastite strategije uspjeha temeljila upravo na brzom ulasku u europske integracije ubrzano je provodila mjere kojima bi slomila neumoljivost haške tužiteljice. Išlo se u špijunske mjere (operativna suradnja svih tajnih službi; sve uz pompoznu, smiješnu i u normalnim državama sasvim nepotrebnu zajedničku javnu naredbu premijera i predsjednika države neka hitno uhite bjegunca) i pravne mjere (zamrzavanje Gotovinine imovine).
Policija je trošila proračunski novac na komičnu operativnu obradu: obilazak i plašenje privatnih iznajmljivača soba na Jadranu uz pitanje je li Gotovina bio kod njih na pansionu. Korisnije bi za ovu državu bilo da su provjeravali tko od tih iznajmljivača ne plaća porez.
Iako ovo pišem nešto prije konačne odluke EU jasno je da će pregovori biti odgođeni, premda će se Unija potruditi da ovo ne izgleda kao da nismo "zbarili" djevojku. Pregovarački okvir znači da ćemo dobiti popis tema o kojima ćemo razgovarati, kad budemo uopće razgovarali!
Hrvatska neće dobiti potpunu "košaricu" ne zbog velike ljubavi koju Englezi i neki drugi imaju prema nama, nego zbog toga što bi primjer negativnog odgovora za Hrvatsku bio izrazito nepoticajan za demokratski razvoj istočnije od nas. Ne samo u Srbiji, nego i u Ukrajini i dalje. Ne zaboravimo da je Hrvatska razvijenija od svih (!) zemalja koje su u zadnjem krugu ušle u EU osim Slovenije i možda Češke, a prema ocjeni same EU u avisu od prošle godine, ima i funcionirajuću demokraciju i tržišno gospodarstvo (što recimo nemaju Bugarska i Rumunjska koje za godinu dana ulaze kao punopravne članice).
Imam blagi osjećaj da bi se da nije Gotovine, ipak pronašlo neko drugo područje "nepotpune suradnje"?
A sami smo se doveli u takvu situaciju. Branili smo se (Hrvatsku, ne nužno samog Gotovinu!), bez i pokušaja protunapada.
Neprimijećeno je, primjerice, prošla vijest o tome da haško tužiteljstvo dodatne dokaze za Gotovinin slučaj traži kod Save Štrpca u udruzi izbjeglih Srba "Veritas". Kod jednog od glavnih arhitekata pobune i genocida traži se dokaz protiv zapovjednika "Oluje".
Imao sam prilike raditi na originalnoj dokumentarnoj građi iz povjerljivog arhiva Vlade Republike Srpske Krajine. Štrbac je bio tajnik (sekretar) Vlade RSK i u čak tri vlade te paradržave bio je jedan od trojice najodgovornijih ljudi. Na njegov je izričit prijedlog smijenjeno i imenovano čak nekoliko ministara RSK (primjerice ministri obrane!). On je potpisivao odluke Vlade o pritvaranjima opasnih elemenata,o dopuštenjima da Hrvati dobrovoljno odu pod zaštitom UNPROFORA, a sudjelovao je i u pripremama za organiziranu evakuaciju(!) srpskih civila u slučaju napada HV (što se i dogodilo; usput, zašto Carla del Ponte, koja zna za ove dokumente, uporno govori o deportaciji civilnog stanovništva Krajine od strane HV, što je jedna od glavnih točaka njene optužnice protiv Gotovine?).
Kao da od lopova ili ubojice tražite dokaze o krivnji policajca koji ga je uhitio!?
"Nepotpuno surađujemo". Hrvatska je posljednjih mjeseci bila u ginekološkom stolcu radi utvrđivanja nevinosti. I premda smo europskim doktorima pokazali sve, za njihov ukus nismo pokazali dosta.
Ja nisam euroskeptik, niti bi itko u Hrvatskoj to trebao biti. Dapače! Bilo bi nadasve glupo na ovakav razvoj događaja reagirati izolacionizmom i ljutnjom, uličnim demonstracijama...
Ni izgubljeno vrijeme zapravo ne igra nikakvu ulogu. Slovačka, čije je gospodarstvo (pa i demokracija!) bilo u mnogo gorem stanju od hrvatskog, stigla je za dvadesetak mjeseci ispregovarati svih 33 poglavlja i stići na vlak za EU s drugih 9 novoprimljenih zemalja. Nama je ionako predviđan ulazak 2009. a do tada možemo proći čak dva takva pregovaračka ciklusa i još pripremiti proslavu.
Iskoristimo vrijeme za koje će nas EU zavlačiti s pregovorima. Možemo iskoristiti njihov novac koji nam je na raspolaganju u pretpristupnim fondovima. Možemo osnažiti konkurentnost industrije i poljoprivrede. Možemo tim novcem ojačati institucije našeg civilnog društva i naše demokracije zbog nas samih, a ne zahtjeva Bruxellesa.
Ruku na srce, tržište je okrutna stvar. U EU ionako ne teku med i mlijeko, ako ga prema zakonu tržišta ne otmemo nekome drugome iz ruku!
Europska unija je samo interesna zajednica (gotovo jednako "efikasna" poput naših starih samoupravnih interesnih zajednica, dodali bi zlobnici) i ionako će primiti u svoje članstvo sve koji mogu doprinijeti zajedničkom, uglavnom novčanom interesu.
Prošlo je vrijeme EUforije. Neka počne vrijeme proračunatog eurorealizma.
Post je objavljen 16.03.2005. u 21:42 sati.