U svakom slučaju ovaj post je nastao ne iz sebičnih poriva za pažnjom, nego...čekaj malo! Zašto se ja pravdam? Ah. nije ovo za mene. Ne mogu svi biti talentirani. Što me ostavlja s jednim pitanjem, šta drugo da ja u životu radim ako neću biti ono što jedi
Nevrmajnd.
Pomnim razmišljanjem(da, vidi ti to) zaključila sam da Zizo unatoč svim mojim naporima jest histeričan manijak. Nije jedan od onih kućnih ljubimaca za koji kad vas pitaju:“Grize li?“, možete reći „ne“ i onda se svi razdraže i miluju životinju.
Zizo, u skladu sa svoji asocijalnim ponašanjem, grize. Njemu treba preodgoj.
Ali dobro, barem se više ne mora smrzavati na balkonu jer je otac rekao da on ipak ne smrdi-
Onak, p!
Pročitala sam diktatore i mogu reći da je knjiga divna. Jedna od najboljih koje sam pročitala. Vrlo kompaktna, cjelovita i stilski krajnje dotjerana s ne previše statističkih podataka koje shvaćamo olako.
Vrlo je okrutno, ali eto, kad životi drugih ljudi postanu ništa doli brojki na papiru neke takve knjige. Da li je uistinu bitno je li poginulo 10328 ili 10327 ljudi? Trebalo bi biti.
Sram me oblijeva brzinom svjetlosti. Imam bombicu u torbi.
Razmišljat ću o mogućim posljedicama alkoholizma, u komuni.
Divno vrijeme, ta jesen. Puna prevrata.
Fali mi emocionalnost, pa makar i ona pretjerana.
Znači li to da odrastam? Bojim se da ne. To su vjerojatno prvi znaci bezosjećajnosti koja se uvukla u svaku poru kože. Samo jedna mala suza pala je u plastičnu čašu, snažno probivši sivilo lica. Čula sam ju, kad je kapnula. Izgubila se u alkoholnom destilatu.
Gdje suze, ionako ništa ne vrijede. Najviše u svemu tome me pogađa, što nisam naučila ništa.
Lažem, jesam. Naučila sam prikrivati emocionalne defekte. Riječima. Divnim riječima!
Ljubim te.
Volim te.
Drag si.
Ovisim o tebi.
I konačno, ljubav, ili prve naznake ljubavi, sjele su na svoje pravo mjesto.
Hladni vjetar mi je isprao lice i uzurpirao dušu. Opet sam se osjetila živom.
Jer sam još uvijek disala kad sam progledala kroz veo svog ilustriranog i instruiranog, svijeta.
Bilo je lijepo... ugodno... gotovo savršeno, vratiti se u prošlost svojih snova.
Opet iznova. I iznova.
Otuđila sam se, po Marxovoj definiciji.
Stvorila sam silu koja se okrenula protiv mene i upravlja mnome.
Apsolutno. Kakva divna riječ.
I nikad nećeš umrijeti, za mene, fatamorgano divna i krasna, slobodna, uzvišena i nevina.
Tako patetično
Koncert Nicka Oliverija je otkazan. Saznali smo kad smo došli tamo. Svjesna sam da se ponašam kao histerična adolescentica, ali nisam se mogla suzdržat pa sam doma proplakala od jada.
Ne i toliko jer je koncert otkazan, nego više zbog činjenice da sam pripadnik ovakvog primitivističkog i, agresivnog, korumpiranog, sustava vrijednosti, društva... svejedno.
Ne znam. Užasno je. Skoro sam potpalila Boogaloo. Još gore od svega toga bilo je to što je za "utjehu" lik počeo puštat qotsu. Hej!!!!!!! QOTSU! To je bio još niži udarac. Puštao je qotsu koju je Nick napustio zbog svađa s Josh Homme-om. Obožavam qotsu, ali to je bio prenisko.
I ne znam, možda više neću pisati blog jer svaki put napišam post osjećam se loše i svaki post izvire nekom glupom patetikom. Naravno, ovo ne pišem zato da bi netko tvrdio suprotno jer falatibože nisam pobornik takvih niskih pobuda za pažnjom.
Trebao bi biti nekakav ispušni ventil ali ne pišem više za sebe jer sam okovana tuđim izmišljenim komentarima u glavi.
"Ovo je dobro."
"Ovo nije dobro."
Auč. Boli me masnica. Bloody tulum.
Planche više nema minival. O ne!
Ove subote slavili smo rođ-kas i naravno ako nije u chvari-Mo, bio je na Ribnjaneru.
P-ih. Kretali smo se u smjeru vjetra prema Kerumu(ne kupujte u Kerumu jer mrcvare radnicE), ok sad sam zapela s tim Kerumom, ali da li ste vi vidjeli ljude koji tamo rade?
Ajde da su one debele prodavačice koje ti s prstima mogu zdrobiti sitniš... Kao neponosni predstavnik mršavih ljudi, ovo me rastužuje.
Ali dobro, uglavnom, dođosmo mi do tog Keruma i natrpamo kolica svakakvim grickalicama i cugom i dođemo do kase i žena nas lagano vrati natrag jer kao nemamo 18.
Pa dobro. 
Izađemo mi van i pogledamo jedni druge i prasnemo u smijeh:
Imamo rođendanske kapice na glavi a meni viri fufljasta totalno flafi kečkica iz džepa.
Na ribnjaku je bilo zabavno. Nekako su se ljudi prebrzo napili.
dobra stvar je što sam otkrila još jedan svoj alter-ego: Ilija-the-big-hands-man
Ostatak večeri sam provela govoreći: Ova kapa jako grije.
Ostalo am je još skoro litra vigora pod mojim stepeništom.
JEeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!
Sad imam šta piti tjednima. Lažem. Danima.
Kape stvarno jako griju. Usije ti se mozak.
E da, još sam htjela reći da idem na OVO!!!!!!!!!!
Znam da 'rvacke vlasti neće dopustiti da se Nick skine do kraja, jer to nije štajaznam:
moralno, kršćanski, pristojno...
A jeb'ga.
Zizo više nije paranoičan, na kraju je ono bila samo prolazna faza, valjda pubertet u svijetu hrčaka il neš.
Ovo je glup post ali mi je dosadno i potajno se nadam da ova samokritika možda utječe na poboljšanje kvalitete ovog teksta.
Ne, a?
A nema veze.
Možda objavim slike s rođ-kasa. Da. Vjerojatno.
I'm so vain, so lajk.
pes: Tek sam sad se sjetila kako ja uopće ne znam razgovarati ozbiljno o većini stvari. Nekakav socijalni defekt, kao. I previše sanjam hrčke. Svaku večer. Mislim da ludim.
Ironično i cinično vrištim gromkim glasom: Opet ti!
*Objektivnost*
... Tamnosmeđa kratka kuštrava kosa, jedan pramen ispleten u tanku pletenicu dužine do ispod brade. Crna jakna, hlače i tenisice(moguća marka:Vans). Crni ruksak Champion s prišitkom na kojem je simbolički prikazan križ. Na lijevom guzu prišitak crvenkasto-bijele-sive boje prikazuje vrlo neobičnu figuru neodređenog oblika mojoj dioptriji -0.5 Prodorne tamne, smeđe oči. Tanke obrve, izdužen, pomalo šiljast nos. Usne lijepo popunjene ali ne predebele. Polako ispuhujući dim, upućuje sanjiv i melankoličan pogleda koji kao da govori: "Da, znam." nervozno se prebacuje s noge na nogu zbog nižih temperatura zraka. Navlači crnu maramu preko usta kako bi upotpunio svoj izgled samuraja, Na iznimno komičan način pokušava rukama dohvatiti plastični mač koji viri na podjednako komičan način iz ruksaka. Ne uspijeva mu.
Na drški mača, neobičan ornament srpa i čekića. Pomalo tajanstven, ali samo iz razloga što njegov ugodni, duboki glas nemamo priliku čuti tako često. Bavi se poslovima sumnjive prirode. Stas mu je vitak. Na prstima ima prsten, ali ne znam točno na kojoj. Sat na lijevoj ruci. Nestaje u mraku, ostavljajući sponu najvjerojatnijeg magnetizma u zraku. Gubi se iza ugla.
Noč je mračna.
*Subjektivnost*
Može si priuštiti taštinu i nezrelost, dvije osobine čiju prisutnost žarko priželjkujem utjelovljene u njegovom biću, u cilju n-tog odljubljivanja od dotične osobe.
Drago mi je da je živ. Da diše. Da govori, da misli,
Uživam njegovo postojanje.
Proklinjem nedostatak hrabrosti i odvažnosti.
Treperim zbog vremena koje je prošlo i nestalo bez ikakve izvučene pouke iz niza pogreški.
Trebam, jer volim.
... A što je najbolje u svemu tome? Kladim se... da jebe svaki dan.
