Kad umrem sačuvajte dvije riječi za mene. Volio sam.

< prosinac, 2008  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (3)
Kolovoz 2008 (2)
Lipanj 2008 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

ja sam odrastao,
uz ratne filmove u boji,
uz česte tučnjave u školi,
uz narodne pjesme pune boli,
Ja Sam Stvarno Sretno Dijete.
<3
Image and video hosting by TinyPic
duka says:
karla..cilu svoju mladost provodimo isprid kompa..
zastoo??
karla says:
jer pizdiš da će ti se mozak smrznut vani.

who be me.?

meni na msn statusu piše molimlijepo da svi odjebete. hvala.
odajem potpuno krivi dojam o sebi na prvi pogled,smišljam nove,revolucionarne
načine za počinjenje samoubojstva i smišljam koje će mi biti posljednje riječi
kad umrem jer ne želim kao Pancho Villa završiti na-dont let them know i died like this.
tell them i said something. Odlučila sam se na -odjebite.hvala.-jer nema boljeg
načina da se u dvije riječi dočara dugogodišnji pakao, a da to zvuči toliko
prežeto surovom inteligencijom i bolnom iskrenošću.
Emotivna sam,plačem i smijem se,rikavam,umirem,crkavam,kidam se od smijeha.
Euforična sam i stalno nešto kompliciram,za mene nema sredine,
ja ili pucam od euforije i sreće,ili crkavam od tuge. kazem da me se opiše
u jednoj rečenici , a oni će- karla je jedno jako pametno dijete.
karla je zapravo sklona ljenčarenju i spavanju,i kompliciranju svega,pa
nema baš vremena učiti i to sve. ali nema veze.
trebaš me upoznati. ja stvarno jesam jedno jako pametno dijete,
i jebe mi se za svijet oko sebe, ja cu razmišljat oću kupit čokoladus lješnjakom
ili sa keksom dok se dotični dućan urušava.
sada odjebite,hvala.



Image and video hosting by TinyPic


ovo je moja, samo moja pjesma <3
Prljavo kazalište
Zaustavite zemlju

Je'n, dva, tri...
jedni viču hej, k'o komunist,
drugi viču ana-ana-rhist,
jedni viču hej, čitaj Borbu,
drugi viču, čitaj Mladilju,
jedni viču hej, slušaj Brenu,
drugi viču hapsi Boru.
Ma koga da, slušam ja,
u ova šugava vremena.

Zaustavite zemlju silazim,
nije mi do ničeg, odlazim.
Zaustavite zemlju silazim,
nije mi do ničeg, odlazim,
ja baš odlazim.

Ali ljudi mir, tko smo mi,
da bi vam ovo pričali,
ali jedno znam, kroz sve nas,
ista krv sad prolazi.






Njega zapravo i nije briga.

-
karla: di smo mi otišli. što smo mi napravili. a tek prije godinu dana kako je bilo lipo. što se dogodi. kako se ovako mogu sažalijevat, usavršila sam to
ma ubija me to
duka:karla,umukni na sekund.
moram da se bacim na razmisljanje ponovo.
ne mogu pricat vise.
moram ici.
ne mogu.
karla:šta ne možeš?
duka:pisat.
karla:zašto?
duka:nuzno potrebno sada.
ne znan.
karla:o čemu ćeš razmišljat?
duka: da zapitam samu sebe sada?
o svemu kazen ti.
svemu.
karla:luda si.
duka:i o tome
dal da stanem na kraj toj svoj ludosti
koju vec godinama nosim



-
karla:
a možda sam ja samo pametnija od tebe pa ja ne moram toliko razmišljat.

:D









:DDD


* * *
utorak, 23.12.2008., 21:51

Naše doba to je od nas tražilo-biti svoj bar jednom je vrijedilo...

Pišem post tek tako da nekom ne padne na pamet da sam još jedan od onih debila koji ne pišu postove zadnjih mjesec dana škole jer kao nemaju vremena,jer kao uče. Da,na dan kad se to dogodi smak svijeta.

Prljavci su u Zadru za točno pet dana i sa tom mišlju zaboravljam na ostatak svijeta,ali onako ozbiljno.
I po 20 puta dnevno,i svim ključnim trenutcima kad se treba radit nešto pametno. Spustim rolete,maknem mobitel,mp4,isključim televiziju,dvd,radio,i spremim sve cd-e ispod kreveta- otvorim knjigu i ništa me ne može spriječiti u mom naumu. Vidim nešto se sjaji iza sumraka na polici. Ono karta od Prljavog kazališta za tjedan dana.
Uzimam kartu i čitam je toliko puta da je sada znam napamet,baš sva upozorenja i sponzore.. Jeli to bolesno ili nije,procjenite sami.
Kroz ove kišne dane i sate provedene pred televizorom gledajući neki isfurani horor, počela sam uviđati sve te promjene i način na koji se nosim s njima.
Nazirem ostatke onog prošlog života.
Duku kad mi kaže da još čeka prvi dan škole. (Ova cijela iluzija,nikako da se iz nje probudimo.)
Nikolin mejl u kojem me pita zašto su grad ukrasili onim svjetlećim vragovima kad je tek jučer završilo ljeto. ( I pjevušim si onaj depresivni pjesmuljak - Kada rekao si zbogom,sve je umrlo za tobom,lala. Kad se počnem pronalazit u Žakovim pjesmama,znamo da nije dobro.)
Katin topao glas preko telefona kad mi priča o Big Brotheru, a ja zamišljeno buljim u noć.(Toga više i nema,sada smo petkom vani,kakav Big Brother.)
Nije kao da mi to nedostaje u velikoj mjeri ili,kao da to želim natrag. Nije. Samo se malo prisjećam. Uglavnom ljudi oko mene preeviše pričaju o budućnosti,dok ja još nisam načistac ni sa prošlošću.
Koja srednja,kolko bodova,kakvi su profesori,može li se tamo markirati,tko će s tobom u razred,s kolko ćeš proć,kolko ti je matematika,jeli nam predaje isti profesor iz zemljopisa,što si ti neki štreber,a tamo ti je teška biologija,moraš ići sa dva busa,tamo ti sa napušavaju,nama je predobro u frizerskoj,neeeemoj tamo,previše učenja,ma ništa ti se tamo ne radi,moj frend ima 67 jedinica i prošao je s 4,Zagreb (???!!!),blablablablablablablablablablaBLA. Pa s kim ćeš živjet?! *zgroženi pogled.* Propucaj se,mali,mizerni,prosječni,nikad-neću-pročitat-ništa-osim-lektire-a-i-ako-to-pročitam čovječe. Još jedan razlog da se maknem odavde,sada. Mislim,SADA.

(opet ispad na blogu blabla )

Ali. Još 5 dana.


* * *
ponedjeljak, 01.12.2008., 11:11

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.