• Design by Bubamara.

• Komentari: Da/Ne

It's easy to let go when holding on hurts so bad.

A i mislim da je besmisleno da pišem općenito i u šiframa,
nikako se ne mogu naviknuti da tu mogu reći stvarno što hoću.
Bez da pazim na išta.

Ovako ide nekako.
Dok si dijete misliš da je svijet divan i krasan.
Da, znaš da su djeca u Africi gladna ili da ima zlih
ljudi, ali kada narasteš pomoći ćeš im u Africi,
a zli ljudi daleko su od tebe. Ti si tu, zaštićen od svega,
u tom jednom prekrasnom krugu prijatelja, obitelji i stalne
podrške.
Jednom mi je netko rekao kako me drže pod staklenim zvonom.
Tada nije imalo smisla. Sve one depresivne priče da te svijet rastrga
kada izađeš, kako je toliko teško i kako se moramo boriti za život
činile su se baš tako-samo priče povrijeđenih ljudi.
U tvom svijetu nema ozbiljnih problema, živiš jedan
dreamy life,prijatelje imaš i s njima ti je zabavno, sve materijalno
imaš,roditelji su ti predivni i puni podrške i imaš loše dane,
ali kad ih imaš ljudi koji te vole ti pomognu u roku odmah.
Ukratko-nikad nisi sam.

Onda se nešto dogodi-PAF-sve se okrenulo.
Shvatiš da ljudi tebi najbliži nisu tako sretni kako si mislio. Shvatiš
da je realnost, PRAVA realnost,daleko od onoga što si mislio.
Ja ne želim da moja mama bude tužna. I ne želim da moj tata puno radi.
Ja ne želim da mi budemo takva obitelj.
Ja znam da se oni vole više od ičega, i ta njihova ljubav
je uistinu nešto što je mene dosad vodilo. Ako ljubav takva danas
još postoji, onda je svijet prekrasno mjesto!
Dovoljno sam odrasla da shvaćam da ljubav ponekad nije dovoljna.
Probuditi se u 34. godini i shvatiti da živiš baš onakav život kakav
nikad nisi htio živjeti-i nije najljepša stvar. Ja joj želim da živi
život kakav je oduvijek htjela, život kojega neće otežati i uništiti
rat.
Bilo je to naglo buđenje,kao neko prosvjetljenje.
Samo me pogodilo. Ljudi imaju probleme. Velike, meni nepojmljive.
Nisu to ljudi kao ljudi,čovječanstvo, opći pojam.
To su ljudi oko mene, meni bliski ljudi.
To je bol s kojom se ne probudiš jednoga dana,
to je ona bol koju nosiš u sebi zauvijek. Znajući da te jedna
pogreška stajala života.

Slušala sam je,ona me gledala svojim suznim tamnim očima.
To jedno veliko dijete skriveno je u njoj, tada je došlo do izražaja.
Ta jedna tuga i umor u njenim očima. Tiho je pričala, svaka njena
riječ bola je u srce. Sve što je proživjela,sve što je izgurala,
i ostala je tako prekrasna osoba koja je u stanju dati cijelu sebe za
nekog drugog, i to za četvero drugih.
Sve noći pod ratnim sirenama,sva izgubljena prijateljstva, sve uskraćene
čari mladosti,sva zbunjenost i tuga,svi dani koji su otišli u nepovrat.

Moja mama je najbolja osoba na svijetu, najjača, najosjećajnija i najpožrtvovnija.
Toliko snage skriva se u jednoj tako naizgled krhkoj osobi.
Ako je ona moj vodič i osoba koja me vodi kroz život, onda kvragu,
otkuda mi pravo da budem tužna.
:)

Ja tako želim da i ona bude sretna.

Mislim da je krajnje vrijeme da prestanem živjeti u prošlosti.
Bilo nam je lijepo,da,prelijepo, ali koliko puta ste čuli da je sve što je lijepo kratko traje?
S vremenom se ono lijepo izgubi,postane komplicirano, jednostavno nestane.

Sve što mi ostaje je gledati slike, sjećati se. Ne misliti na to kako je sada.
Sjećam se…
Kako smo stalno ronili na dah dok bi nam se pluća skoro rasprsnula i onako luđački mahali rukama pod morem.
I sjećam se onog mirisa morske soli navečer kad bi šetali rivom,a ti bi stalno namještao naočale jer bi ti kao išle na živce, a znam ja dobro da su obožavao te naočale.
I onda kad smo k'o kreteni usred noći trčali ispod tuša na plaži i prskali turiste.
Stalno sam ti dirala kosu i proklinjala Boga jer ti je dao takvu kosu koju ja jednostavno obožavam i zbog nje ovisim o tebi <3
Sjećaš se kad bi stalno ležala na tebi na onom kamenu i kako smo satima znali samo ležati i pričati kako jednostavno nikada neće biti savršenije?
O, kako smo bili u pravu.
I zbog toga još više boli kad nas gledam sada.
Kad je to nešto naše nestalo?
ZAŠTO je to naše nestalo?

Pokušavam,ja pokušavam, ali ne može biti kao prije.
A to boli, to tako prokleto boli, i samo ja i ti znamo koliko.
I DONT KNOW WHY THEY CALL IT HEARTBREAK,
WHEN IT FEELS LIKE EVERY OTHER PART OF MY BODY IS BROKEN TOO.

I padam, samo propadam kroz sjećanja,plačem svake tri sekunde i mislim da nikada više ništa neće biti kao prije. Da je tog trena svijet samo propao. Srce je puklo,napola.
I nikada više ništa neće biti cijelo.
A gdje sam bila kad su mi govorili da se ne vežem toliko, da će puknuti, kad-tad?
Kad mi je Andrija rekao da kad to pukne, izgubit ćemo sebe. I jesu li bili u pravu?
Jesu.
Ali jesmo ih mi slušali? Zaboga, ne.

^Karla the Vans freak a.k.a Modna Tratinčica^ says:
pa zelis li ti prekinit?
Mr.dreamy says:
ne znan
Mr.dreamy says:
zelis li ti
^Karla the Vans freak a.k.a Modna Tratinčica^ says:
ne znam ni ja
Mr.dreamy says:
a ne jebi
^Karla the Vans freak a.k.a Modna Tratinčica^ says:
ne jebem :D
Mr.dreamy says:
aha
Mr.dreamy says:
a bi li tila
^Karla the Vans freak a.k.a Modna Tratinčica^ says:
hahaha budalo vodimo ozbiljan razgovor
Mr.dreamy says:
ozbiljan san
^Karla the Vans freak a.k.a Modna Tratinčica^ says:
:D
Mr.dreamy says:
vidis
Mr.dreamy says:
bit cemo mi dobro
^Karla the Vans freak a.k.a Modna Tratinčica^ says:
uvik budemo dobro...

(…)

(…)

Mr.dreamy says:
I onda,ocemo se mi jebat ili ne?
^Karla the Vans freak a.k.a Modna Tratinčica^ says:
koje si ti seksualno ugroženo dite


ako je STVARNO gotovo, i ako STVARNO više nećemo voditi ovakve razgovore,
ako STVARNO više nećeš biti MOJ Nikola, onda mi dajte uže i nađite mi stablo
jer ja ne mogu bez toga.

"...NI OVE DVIJE DUŠE ŠTO NAM JE BOG POVJERIO
UMJESTO DA SE LJUBE
JA SAM I TO IZNEVJERIO
I IZDAO SAM TE
I IZDALA SI ME
A BOLJE NISMO NI ZASLUZILI..."

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.