• Design by Bubamara.

• Komentari: Da/Ne

Zapis iz dnevnika,3.7.'08. (Nisam depresivna,samo se prisjećam,a i imam neku neobjašnjivu
potrebu da to podjelim s nekim.)

Sad bi trebala početi prepričavati kako se osjećam,a ne znam kako.
Umro je poznanik iz škole.
I zašto nebi ja,kao svako normalno dijete,bila malo utučena i tužna,izražila sućut prijateljima
i obitelji i nastavila dalje? Jer da,život ide dalje.
Nešto me jede iznutra i stišće me u grudima,i otežano dišem.
Toliko toga ostalo je nedorečeno,toliko priča nedovršeno je,toliko toga je ostavio za sobom.
sa nepunih 16.Ali to se događa. Grozne,užasne,užasne stvari se događaju.
Bože,daj nam hrabrosti da promjenimo ono što možemo promijeniti i da
se naučimo pomiriti s onim što ne možemo.
I,još bitnije,Bože, daj nam snagu da razlikujemo to dvoje. Ili tako nekako.
Jer ja zasigurno ne mogu. Jer ja se već drugi dan gušim u suzama i nastojim se pomiriti
sa stvarima takvima kakve jesu,a ne ide.
Karla,saberi se. Ne možeš kroz život tako osjetljiva.
Ne mogu se kontrolirati,suze samo naviru,misli lete,strah me ispunjava.
Sutra može biti netko od nas.što bi oni dali da se vrate?
Što bi dali da još jednom mogu udahnuti?
Reći svojima da ih vole,da se mogu još smijati i jesti sladoled i gledati u sunce?
Što se dogodi kad te otmu,istrgnu iz...iz...iz čega? Iz tvoje priče. Koju sam pišeš.
Iz svih tvojih nadanja,ciljeva,želja i snova. Oh,toliko si toga želio. Toliko te toga čekalo.
Toliko snova koji su ti samo procurili kroz prste.
Da,ti ćeš nastaviti živjeti i sve će biti u redu. Ali nikada se više nećeš usuditi sanjati.
Nikada više.

...
______________________________________________________________________________________________
Trebalo bi mi biti jasnije skoro dva mjeseca nakon toga,ali ništa mi nije jasnije.
Ti osjećaji i pitanja ostali su,samo zatomljeni. Nisam depresivna,ponavljam,nisam,ne.
Samo sam zbunjena. Moraš se pomiriti s tim da ima nešto više.
Znate ono,nešto više od skupih krpica,skupih automobila i pijančevanja subotama.
Jer to nastavljamo raditi, i meni je žao. Meni je žao što smo mi samo,mali,najsitniji ljudi
koji nisu svjesni svetosti koje nas Tamo Gore čeka. Što se nastavljamo povoditi sa
svojim glupim glupim glupim površnim glupim prokleto sebičnim stvarima,
i što ne znamo bolje. Oprosti nam jer ne znamo. I oprostite mi jer se stvarno nadam da ... ... ...

Ljeto je gotovo,još jedno u nizu. Pročitala sam OK! sa 19 stranica o početku škole,
kupila si sve potrebno,kupila si i nove Vansice,10 minuta razmišljala o obavezama
koje me čekaju ovu novu školsku godinu(zatim pojela čokoladu i zaboravila da svijet postoji,
a kamoli škola),čula se sa osobama s kojima ću provesti sljedeću školsku godinu...
A opet se osjećam veoma isprazno.
Valjda su svi početci takvi.

Što se događa kad staraca nema doma,kad je omiljena pjesma pojačana do maksimuma,sunce osvjetljava sobu, a vi ste na samom vrhuncu nekakvog delirija kojeg samo savršenstvo ovoga trenutka koji proživljavate može uzrokovati?

Ako ste normalna osoba,onda se naginjete na prozoru i širite ruku prema nebu očekivajući
nekakvo bogojavljenje.

A ako niste normalna osoba,onda pišete post na blogu kojeg niste
vidjeli najmanje 2 mjeseca.

Jeste li znali da glazba stvara poseban osjećaj koji čovječanstvo nikada nebi doživjelo
bez glazbe? (ha,ha,koja rečenica.)Da,posebni kromosomi-nešto. Uglavnom jako zanimljiva teorija,
a i nešto što ja tvrdim dok ljudi oko mene misle da još jednom nisam popila tablete.

Sretna sam ko neka sretna osoba. Sretna sam sama od sebe,budim se sretna i idem spavati sretna. Shvatila sam da ne volim ljeto zbog ispraznih razloga kao što je više slobodnog vremena,manje obaveza,blabla. Volim ljeto zbog malih stvari i velikih trenutaka. Volim ga jer se ujutro budim čitava znojna i polugola,i prvo što ugledam kad otvorim oči
(dobro,dasku,ali drugo što pogledam) je blještavo sunce kako obasjava onaj mali kutak prozora, i sve se čini tako sjajno,soba poprima veselije boje,sunce je savršeno blještavo,a zrak sav nekako slatkast i miriše na ...ljeto.
Ja stvarno volim jesen. Volim i proljeće. Ljeto obožavam. Zimu ne.Zima je hladna. I ljudi su hladni. Ali isto volimo ljude.


Jer ljeto 2008. bilo je ono ljeto,kad smo bili sretni,kad smo bili djeca,kad su bila neka ljepša vremena. Kad smo duge besane noći provodili ispod prozora sa gitarom i nekim odvratnim alkoholnim pićem koje smo posudili iz djedovog podruma. Kad smo se zaljubljeno gledali i brojali volime-nevoli latice na nekom smrdljivom cvijetu. Znali smo da je to zadnje ljeto da smo zajedno,i da će sutradan biti kraj. I znali smo da ćemo ovo ljeto prepričavati cijele godine,ali da ni u jednom sitnom djeliću sekunde nećemo moći uhvatiti ni najsitniji djelić od osjećaja koji su tada buktali u nama.
Plahte su mirisale na neki tamo mirišljavi deterdžent,pitao si me jeli mi bilo lijepo. Rekla sam ti da prekineš sa sranjima, i da imamo sreće što smo djelić prošloga ljeta i prošle ljubavi prenijeli na današnji dan. Naglo si se lecnuo.
Bilo mi je žao što sam to rekla,nisam to mislila. Privukla sam se tebi i zagrlila te,osjetila onu našu,mislila sam,davno izgubljenu bliskost. Upitno si me pogledao.
I sve je nestalo,sve se srušilo kao kula od karata,kao prosjek ocjena zaljubljene srednjoškolke.

Bila je zadnja noć,sparina u zraku,mrak u sobi.
Kimnula sam glavom.


I uistinu, bila je to najljepša noć ovoga ljeta.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.