penetenziagite

ponedjeljak, 08.01.2024.

Odlasci i dolasci

Znate već da na neki način prirodne stvari volim daleko više nego one koje su izrađene trudom ljudskih ruku. Zašto je to tako sigurno da nije previše pametno, a možda čak niti pristojno ovdje razglabati; uostalom – tko zna zašto nešto volimo više od nečeg drugoga; jednostavno nam nešto izazove više lijepih osjećaja, a onda to nastojimo racionalizirati. Ipak, da sam kazao kako jedne cijenim više od drugih, to pak posebno ne bi bilo dobro, jer rad ljudskih ruku ma koliko nesretan bio i ma kolikim izvorom nesreće za milijarde postajao - ne bi se smio nipodaštavati.

No, svi ovi razlozi padaju u vodu pred sitnim a snažnim doživljajem ove čarolije koju sam vam tu nakeljio; zato ću i ovaj put napraviti iznimku; uzet ću slobodu skrenuti vam pažnju na nešto što je skoro u potpunosti djelo ljudskih ruku. Dobro, nije samo toga; nešto je i do zime, noći, tišine, stvari sasvim ili malo ovisnih o čovjeku; bez tih čarobnih začina ova priča bila bi sasvim izgubljena - ne bi je zasigurno niti bilo.

Kada se dugo vozite noću, pa još zimi, imate potrebu ugrijati se – ali nekako, ne samo na svojoj koži. Onda se sjetite: vidiš, tu nismo dugo bili, negdje od ljeta, kada smo taj stari grad na riječnom otoku posjetili radi osvježenja u hladu i brzoj, hladnoj vodi; mogli bismo možda tamo stati. I tako put vodi sa strane autostrade; vijuga nekoliko kilometara mračnim i pustim sporednim prometnicama – a onda, evo nas: dvorac u prvoj noćnoj izmaglici što se diže nad samom rijekom; usnuo pod zvijezdama koje sigurno nećeš moći prenijeti u ovim zapisima svjetla i tmine, osim možda... ako su toliko snažni da ih zamislite. Zvijezde.

I tako, tu su još i pogled na dvorac iz daljine, pa baklje pričvršćene na stare kamene zidove, osvijetljena krošnja nekog golog stabla, desetak okićenih borova... sve stvari koje bi vjerojatno za dana, ma koliko se sunce i nebo trudili – bile nekako obične, tamne, same; ili bi odbijale od sebe svjetlost poput stranca. Ovako, kao da je upijaju, grle i griju: tajna ove ljepote koju možda možete naslutiti putem mojih vjerojatno loših, površno obrađenih i mutnih fotografija izgleda da je u toj maloj količini svjetla koja kao da će usnuti i ugasiti što noć više bude odmicala kraju.

Prvo smo, naravno, zašutjeli od očaranosti; potom prošetali u tišini dvorištem i trijemom; potom se eto – malo fotografiralo, iako ponajviše očima, a onda osluškivalo nedaleki šum ledene, mračne rijeke pod drvenim mostom. Sasvim dovoljno za protegnuti noge, pročistiti pluća morem svježeg zraka i krenuti dalje. Ili ipak, krenuti malkice radosniji nego što si stigao.

Nije li to zapravo i osnovni smisao baš svih naših dolazaka?