vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

srijeda, 19.07.2023.

Tumačenje

Ima tako situacija
u kojima se nađeš pišući nešto
pa ti čovjek odgovori pitanjem
da protumačiš to što si kazao,
jer da ne razumije.

Obično se radi o nečem
rekli bismo intrigantnom,
kako to već nekada umiješ zakuhati,
nečemu što barem implicira
odgovornost i nas samih
(ili odgovornosti nas samih?,
no u svakom slučaju - ne samo onih famoznih „drugih“)
za nevolje što se zbivaju u okruženju.

Samim time, kada čitamo takvo što
meni se vrlo često čini
(sada više ne razmišljam kao pisac takvih papazjanija,
nego se trudim misliti kao nepristran čitatelj, koliko ja to uopće mogu)
da se nalazim u poziciji umorna planinara
koji silazi sa planine po stazi punoj pijeska i sitnog šljunka.
Uspon je bio divan, pogledi također,
nešto se dobro i pojelo i popilo i malko odmorilo,
ali pred nama su sada samo dvije mogućnosti:
ili se vratiti na vrh – ako u nama prevlada strah od poskliznuća i pada,
pa možda pokušati stazom kojom smo se uzverali,
ali to će sve trajati i trajati
i tko zna hoće li na koncu biti jednako nevoljno kao i ovaj silaz -
ili nastaviti oprezno i polako istom tom stazom
kojom smo započeli silaz po siparu,
napored ubadajući štapove u tlo ispod i ispred nas,
nadajući se da će sve na koncu ispasti dobro
i da nam noga neće proklizati na neravnom terenu.

Utoliko, ako imamo posla sa filozofima, pjesnicima
i ostalom neradničkom bagrom što zamajava inteligenciju
i pošten svijet uopće –
možemo osnovati ad hoc komisiju za tumačenje,
koja očito da se ne bi bavila samo logičkim - u pogledu razumijevanja –
formalnim problemima, nego i materijalnim, dakle problemima
je li neka tvrdnja u skladu sa kakvim svjetonazorom ili nije;
takve komisije postojale su i postoje čak i danas, širom bijela svijeta.

Druga je mogućnost ta da sebi priznamo, onako ponizno čitateljski -
kako se nešto ne usudimo razumjeti, iz tko zna kojih razloga.

Vidiš, vidiš, za razliku od onog silaza sa planine,
ovdje postoji i treća mogućnost:
kako je ono što smo pročitali toliko loše napisano –
da je ono što mislimo da bismo mogli razumjeti - iz toga nemoguće razumjeti.

Najpristojnije bi i najsamouvjerenijem piscu
bilo iskreno i jednostavno povjerovati, dapače – rekli bismo: priznati
(kao da smo pred ljubopitljivim očima što u našem trudu
traže pukotine i jasan trag nelogičnosti)
kako je zapravo pri svakom spominjanju nerazumijevanja
jednostavno riječ o ovoj posljednjoj varijanti.

19.07.2023. u 11:48 • 16 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.