penetenziagite

ponedjeljak, 26.06.2023.

Slike i šumovi

Ima tome gotovo dvije godine, ponukani pričama starijih i iskusnijih majstora, uputili smo se od Krasnog prema Štirovači istraživati dio Sjevernog Velebita koji je nekako više orijentiran prema unutrašnjosti. Put će vas s autoceste od Otočca preko Švice (jezera!) skrenuti na zavojitu cestu koja prvo dvadesetak kilometara vodi do Krasnoga (sjajan vidikovac blizu svetišta), a potom ćete morati još petnaestak kilometara voziti i uskom cestom kroz šumu, koja nije preporučljiva preko tjedna, jer je izgledan susret s tegljačem punim trupaca. Nedjeljom ipak tegljača nema, pa se vozi lakše, iako treba biti oprezan, tako da taj posljednji dio puta traje gotovo sat vremena od autoceste, no bolje je biti sporiji pa sigurniji.

Tu sada imate dvije varijante, jedna je produžiti do Mrkvišta, pa se kraćim putem od oko osam kilometara spojiti do Alana, ili stati ranije – kod Careve kuće, odakle blag uspon od nešto više od jednog sata vodi prema predivnoj visoravni koja se zove Veliki Lubenovac. Nekada je tu – odmah nakon ovoga rata – bio dom, koji je ubrzo izgorio, što za jednodnevni izlet i nije tako loše, jer osim nekoliko kravica koje pasu tu onda sigurno nećete zateći baš nikoga – i moći ćete uživati u samoći, bogatstvu i tišini gorske livade.

No, na Lubenovcu sam, velim, bio prije par godina – i tada smo stigli prilično kasno, bilo je jako vruće (što ovdje znači nevjerojatno jako sunce kada nisi u spasonosnom hladu) a i put dalje prema zapadu izgledao je prilično izložen suncu - pomisao na kupanje u moru bila je jača – i tom smo prilikom odustali od odlaska dalje. Zato ovaj put nismo – što se pokazalo sjajnim, jer put je sve do pred samo Tudorevo (livada ponad Alana) najčešće okružen šumom, a ovom prilikom sunce i nije baš previše pržilo; često su ga mijenjali oblaci i bura.

I tako smo konačno odlučili umjesto na nižoj točki ispod doma na Alanu, vidik potražiti na obližnjoj Buljmi, gdje je bura bila jedva izdrživa, ali i za tih četvrt sata – vrijedilo je.

Sve skupa radilo se o nekih preko šest sati hoda, pa se uz odmaranja - do automobila vraćamo tek oko šest uvečer – jer valjalo je na nekim mjestima, kakva su predivne gorske livade i proplanci – sjediti i uživati u nečemu što malo gdje možete doživjeti.

Na koncu, ovo sad zapravo ne bih trebao pisati za sve, ali vjerujem ja u vas, ljudi: pišem za one kojima je teže dolaziti na ovakva mjesta na dvije noge – a koji bi tu sigurno uživali, ne samo radi prizora koji se snimaju pikselima, očima i srcem, nego i radi snage koju ovaj samotni i surov, a predivan svijet utiskuje u nas. Stoga otkrivam da je prema stranici Hrvatskog planinarskog saveza (što nisam imao pojma, jer mi nikada nije niti trebalo) cesta od Jadranske magistrale do doma na Alanu odavna izgleda već asfaltirana, a i ostalih dva ili tri kilometra preko Tudoreva do raskrižja odvojaka za Mrkvište i Lubenovac zapravo je sjajan makadamski put (kakva je dalje cesta do Mrkvišta ne znam, možda jednom i tuda prođem, ali to će što se mene tiče, daj Bože, ako bude – biti na dvije noge, ili eventualno na biciklu).

Eto, jučer sam ipak na tren pomislio, nisu ovi moji nogari još za baciti; aplikacije, mapsovi, gepeiksovi zuje i mjere za ove mlađe oko mene; navodno tih svega gotovo pa tridesetak kilometara prošao sam (zahvaljujući i malenoj vrećici magnezija i naravno spasonosnim štapovima) bez većih tegoba; pogotovo bez grčeva. Ono što je važno, uspio sam pokazivanjem na okolne vrhove, staze, ceste - u nekoliko mladih duša koje su pravile društvo (da se malo pohvalim, nisam baš zaostajao) probuditi zanimanje za planine, jer odmah kod auta palo je pitanje: kamo ćemo drugi put?

Smislit ćemo nešto; srećom još ima dana i brda više nego kobasica. A i dobre volje, to je od svega najvažnije.

Vijesti o gužvi na cestama bile su uobičajene, pa sam omladinu kvarno i zavjerenički, kao kakav šutljiv i nepredvidiv monah, već iza Kapele skrenuo na Jozefinu, šuteći parkirao uz Mrežnicu kod Otoka ljubavi u Belavićima i saprao sa sebe sav znoj, umor i prašinu u prilično hladnoj i snažnoj struji vode uz drugu obalu, praćen unezvjerenim pogledima suputnika što su gore na suhome žvakali posljednje zalogaje iz ruksaka.

Sumrak je opet polako sakrivao svijet od očiju, paleći prve krijesnice da ga uvedu u san; terase uz rijeku su gasile i posljednje lampe i radija; čuo se samo beskrajan šum toka i pjev posljednjih budnih ptica. Mislio sam o svemu tome dok sam sjedio na stepenici, do pazuha u vodi, umivajući se u moćnoj, čistoj rijeci kao u nekom Jordanu: krstio sam vas danas, braćo - ne mačem niti vodom, nego iglom, malenom iglicom u stražnjice; toliko da od jedva osjetnog uboda otvorite srca i možda pomislite: ovo je toliko jako da me se, eto, baš dotaklo.

Ja sam svoje tu odavna već napravio, metri, sekunde i pikseli više mi ne znače puno; svijet me više ne može natjerati u bijeg; nemam otkuda i radi čega bježati; mene su moje tihe krijesnice čekale u mraku dvorišta, sa zdjelicom voćne salate ohlađenom samo za tu priliku.

Ne možeš to snimiti, kako ćeš snimati krijesnice, ptice što pjevaju i šumove, a i čemu: tu su riječi da ih oslikaju. Od ovog ostaloga - evo malen djelić, pa ako koga zanima, mogu sutra ili kad već - okačiti još koju.

Ako koga od vas također potaknem na štogod slično, nitko sretniji od mene.

Prema vrhu Buljme

Pogled na Rab i Dolin

Ljepotica na sigurnom

Elementi

Hvatač gromova

Tudorevo i suhozidi