penetenziagite

ponedjeljak, 31.10.2022.

Naši mrtvi

Tko su nama mrtvi, i zašto odlazimo posjetiti grobove baš na ovaj dan – a mnogo je, priznajmo, drugih dana – u kojima ih se, ako nam doista nisu netko bez koga ne možemo – niti ne sjetimo? Pretrpani smo poput loše posloženih kovčega što ih za sobom vuku užurbani i nervozni putnici - onim svakodnevnim, životnim, običnim – i sami naši mrtvi, barem u svome voljenju koje su nam za života iskazivali, ako su doista bili i jesu naši – prvi bi nam kazali kako i nije red da ih se stalno prisjećamo. Kada bismo na njih mislili puno više – ili čak stalno – teško da bismo zapravo živjeli, ili da bismo živjeli za naše žive. Pa onda na koncu, zapravo i sami sebi teško priznajemo kako - kada mislimo o svojim mrtvima – ponajviše mislimo o sebi samima; mislimo o pustoši, prazninama i boli koju je njihov nestanak u nama izazivao – i o tome kako smo otamo došli do mjesta na kojemu smo sada.

Moji su mrtvi do sada hvala Bogu umirali po redu; oni najbliži mi -možda ne baš na vrijeme, nego puno, puno prije njega, ali svakako ne tako da bi stariji umirali nakon mlađih – i to je ono što me dobrim dijelom činilo smirenijim, dajući mi pouzdanje u to da ću svoje zacrtane poslove moći posvršavati; barem one od njih koje smatram značajnima (a odnose se zapravo na to da svoje sljednike ostavim ne previše daleko od mjesta gdje su mene uspjeli ostaviti oni koje ja slijedim – mjesta gdje ću biti koliko toliko siguran); no - ako te poslove neću stići posvršavati – to mi saznanje daje barem toliko pouzdanja da ću ih barem privesti njihovome skorome koncu – što mi je, kada o sebi razmišljam kao o nečijem mrtvome – zapravo najvažnije.

Priznati stoga, prije svega – valja i to da na groblja krajem listopada odlazimo zapravo prvenstveno zato da nam netko od naših živih ne bi zamjerio kako zapostavljamo naše mrtve; osjećamo se snažnima, uklopljenima i zadovoljnima kada dobivamo potvrdu svoje okoline o tome da brinemo i o njima: tamo gdje su oni stali, mi smo nastavljali – ili smo trebali nastaviti, baš kao što se nadamo da će oni kojima ćemo mi jednoga dana biti njihovi mrtvi – kročiti dalje.

Jer, ono što imamo za reći, osjetiti i posvetiti prema našim mrtvima – možemo lako učiniti i sve ostale dane u godini; samo što tada to neće nikoga, ili malo koga interesirati. Zato i dijelimo mrtve na naše mrtve i ostale; naši mrtvi neodvojivi su dio nas samih; tkivo od kojeg smo jednom davno bili građeni, a sada smo izgrađeni; netko se od nas pored njihova umijeća urušava poput loše sagrađene zgrade što tek izvana odaje dojam čvrstine; drugi su se malo ili nimalo nisu starali o vanjskom izgledu, ali su u nama gradili potpornje, čelične svitke i ugaono kamenje koje nas i danas s uspjehom čuva, podupire i drži.

Naši mrtvi – to smo mi sami, i što je manje nas u njima – to smo bezbrižniji, lakši i vedriji; što je više njih u nama – to smo čvršći, trajniji i bolji, pa umijemo i sami graditi neke druge; neke koji će još dugo, dugo – dokle god i mi sami živjeli s njima - biti živi – naši živi.

No, tko su nama oni drugi, ostali mrtvi; oni koje ne samo da nismo poznavali – jer to ili nikako nismo mogli (budući da su se naši počeci i svršeci daleko razilazili) – nego smo sve do nekog časa vjerovali da nam njihova svjetla i tmine baš ništa ne znače?

Upravo na tim, drugim mrtvima – spoznat ćeš što znači biti vezan uz nekoga. Život nije samo udisanje, smijeh i umaranje kroz dane i noći; pa kada zajedno počnete provoditi vrijeme – vas dvoje, da, dvoje onih što odabiru jedno drugo umjesto samoće – neće vas lijepe, zanosne i vedre stvari donositi jedno drugome. Vodit ćete ljubav toliko i tako da nećete znati ništa o vremenu koje je proteklo; dijelit ćete posljednje zalogaje ili gutljaje utažujući jedno drugome glad ili žeđ; naučit ćete kako izgleda, diše i miriše ono drugo nakon dvadeset ili trideset zajedničkih svitanja – ali nije to ono što će vas povezivati u godinama koje su pred vama.

Jednog takvog, prvog vašeg zajedničkog sumraka na same Sve svete, naumit ćete ponijeti na gradsko groblje svijeću, kako biste je zajedno upalili na mjestu koje zovu križem – za sve one vaše mrtve koji su pokopani daleko. Hodat ćete tako ruku pod ruku šuteći u toj nakani; gledajući oko sebe tisuće ljudi što žure i uređuju grobove svojih mrtvih, pa ćete u toj polaganoj i tihoj šetnji prvim studenim mrakom sa zanosom promatrati odsjaje dalekih svijeća na licu onoga drugoga. Što bliže budete mjestu na koje ste nakanili stići - žamor, gužva i nemir bit će sve jači i teži; miris užeglog i vrelog voska spajat će se sa bučnom zvonjavom zvona i nemirnim dovikivanjem ljudi oko vas. Što bliže tom mjestu budete, sve ćete snažnije i iskrenije razumijevati još doduše svaki za sebe – da vam tamo nije mjesto, jer ako doista želite biti i postajati jednim i graditi takav svijet počevši od sebe – tada morate stvarati i svoje, vlastite mrtve; mrtve koji još nikada nisu bivali takvima, vašima, zajedničkima, nego su bili neki drugi, posebni, nepoznati - nečiji drugi mrtvi.

Ne sjećaš se uopće više sada nakon tolikih godina iza vas – tko je takvo što spomenuo – jesi li to bio ti, uvijek bez zadrške sklon stvarima što imaju nakanu širiti nečije kapke od čuda, ili to bijaše Ona – uvijek tako sigurna i spokojna kada se radi o prvim i posljednjim stvarima na svijetu; sasvim je vjerojatno da vaše misli još nisu postale niti riječima kada ste već zapravo odlučili udaljiti se od mjesta gdje su svi – i poći dalje, gdje nema nikoga; ne toliko daleko da od mraka ne biste umjeli razaznavati oštre i svijetle rubove grobnica i uske, vlažne i skliske puteljke između njih, ali dovoljno daleko da zaključite kako ovdje više nema svih – jer ovdje postoje još samo neki tuđi mrtvi, kojima želite dojaviti da su upravo postali vaši.

Jedva otimajući zagrljaju isprepletene ruke, shvatili ste oboje bez ijedne riječi – što ono drugo misli; uzeli ste tako negdje, nakon lutanja mrakom - široku bijelu svijeću iz tvoga džepa, pa sigurno i brzo upalili šibicu osvijetlivši njenim u početku slabim plamičkom gust i težak mrak oko sebe. Među rijetkim grobovima na kojima je svijetlila pokoja već skoro dogorjela svijeća – na dijelu groblja gdje su neki drugi, zaboravljeni, gotovo tuđi i nepoznati mrtvi – uočili ste sasvim jasno jedan grob dobrano raspuknute gornje ploče obrasle bršljanom, sa jedva vidljivim, tko zna kada uklesanim uskim i zavinutim slovima. Između te ploče, što se već opasno nagibala u stranu - i ploče što je ležala nad nekime u tome grobu; nad tom zaboravljenom, nepoznatom, tko zna otkada ni po kome zazvanom osobom - bio je uzak prostor pun crne i vlažne zemlje, pa si prstima uspio u njoj udubiti malenu i plitku rupu kako bi u nju stala vaša svijeća. Svijeća za vaše mrtve.

Njene ruke prinesle su već oslabjeli plamen šibice kratkom stijenju što je izvirivao iz tvoje šake; kroz koji časak kaplja ili dvije vreloga voska krenula je s vrha svijeće prema dolje – pa si od hladnoće već utrnulim prstima mogao učvrstiti je tamo gdje si maloprije načinio onaj utor u zemlji. Šuteći zajedno u toj sada već dubokoj tmini, pod prvim zvijezdama što su ih naporna i teška svjetla velegrada otjerala prema grobljima - da bdiju nad svijećama i lampionima napuštenih grobova i podupiru ih kao svoju malenu i slabašnu braću i sestre do prve zore – kratko ste jedno drugo pogledali u oči; možda je to bio odsjaj neke svijeće, pomislio si vjerojatno u prvome času – da bi već sa sljedećim udahom nakon toga jasno u tim očima vidio to do tada neznano ali odlučno i jako svjetlo; postao si posve siguran da zvijezde od te noći pa sve do konca vašeg vremena više ne svijetle same – ma kako skrivene nad tmurnim oblacima bile.

Pronašli ste svoje mrtve.

31.10.2022. u 22:31 • 7 Komentara • Print • # • ^

utorak, 25.10.2022.

Paradajz sa pireom

Vrijeme je toplo da jedva toplije može biti (hajde, kažu da je ova kiša tek mali predah, pa će sunce i toplina nastaviti); stojim na Trgu – evo ga i koji dan pred Sve svete - u košulji zavrnutih rukava i čekam tramvaj u pretoplo popodne; kada me iz misli prene prodavač novina – kao da sam u osamdesetima – sada sam izišao iz kina i odgledao Vrdoljakova Kiklopa, a umjesto Poleta i Studentskoga, viče se baš kao pred onaj rat: Večernji, Njutanji!

Lijepo je uživati u jeseni, hodati na kraju listopada u kratkim rukavima, slušati šum lišća okružen spokojem i plavim nebom. Malo je manje lijepo kada je vrijeme čudno u proljeće, pa tamo gdje bi trebala biti toplina, budu mraz ili kiše; kao da se kalendar ulijenio i vodi neku svoju politiku, ne slijedeći ono što bismo očekivali.

Koliko god bio zabrinut radi toga što vrijeme već godinama u ovom ubavom kraju, a i daleko šire, polako ali uporno ne slijedi kalendar, pa živi nekim svojim redom i navadom (a to ne može biti dobro, nikako, jer kalendare su ljudi pravili stoljećima i tisućljećima, držeći se čvrsto onoga što se uporno ponavljalo, dajući tako našem rodu sigurnost, stalnost i pouzdanje), ovakva kasna i topla jesen, ili neko rano i iznenadno proljeće u veljači, svijetlo, izazovno i napadno, budi u tebi stare i nikada do kraja zatomljene potrebe za traženjima, osamljivanjima, odlascima. U osnovi takvog razmišljanja, jest i morala bi biti briga za ono što ostavljamo generacijama koje dolaze, pa ako takvih i nema, ili nisu toliko važne, kao i čitav naš rod, onda ostaje stid zbog toga što smo nedvojbeno u tolikoj mjeri zagrizli u to imanje, sućanstvo, ljepotu, da im povratka nema; pa ma koliko to trivijalno i beznačajno bilo, teško je ne upitati se koliko sam i sam svojim komforom, nebrigom ili lijenošću doprinio općem stanju.

Vjerojatno ne malo: ponešto vožnjom, grijanjem, neracionalnim trošenjem vode, produkcijom i potpomaganjem industrije ambalaže i otpada preko svake razumne mjere, ali ipak – ponajviše – uzimanjem manje-više svega - više od onoga što nam treba. Ključ je to za gradnju tvrđave duše kojeg su drastičan manjak u bljedolika čovjeka odgonetnuli još davni Indijanci, spočitavajući pohlepu i lakomislenost. Ja zaista ne znam i ne mogu ni znati jesmo li prešli taj strašni i mračni Rubikon i ima li još uvijek nade u povratak, ali da smo zaglibili u tuzi, samoći i ispraznosti, vođeni takvim načinom života, to teško da se poreći može – ako nam o tome ne govore lišće, vjetrovi i sunce – onda su najrječitija ljudska lica oko nas.

Pa se pitaš, nakon što su sokom od rajčice pošpricali van Gogha, a pire krumpirom Moneta – je li sada na redu grah na Rubensu?

Što će uopće toj djeci slike – oni većinom ionako umjetnost doživljavaju ili kao smjesu za parafraziranje i poigravanje na Tiktoku, ili kao priliku za zaradu? I kome više trebaju slike, ako je svijet na svome koncu?

A život se tiho podsmjehuje, pa veli – uvijek smo, dragi moj, sve bliže koncu; svakim dahom, svakom sekundom – sve je izvjesnije da ćemo prilično loše završiti.

Često se u vezi tih protesta sjetim Don Fernandovog monologa u Kiklopu i pitanja – je li onaj firentinski David, čitav, sa još pet tisuća takvih kipova, platana, knjiga, partitura – vrijedan nožnog palca nekog koloportera što prodaje Njutanji?

Don Fernando, sa svojom preventivnom dehumanizacijom ili bez nje, mogao bi biti vođa tog novog vala odnosa prema umjetnosti; doista – što će im kipovi i slike ako vjeruju da ih neće biti? Tko bi uopće u Noinu arku ponio neko namazano platno ili kakav dobar roman, umjesto para kokoši ili prasadi? Čemu sva ta vojska piskarala, mazala, filozofa i niškoristi – ionako ih je još dok su radili svoja nedjela valjalo s motikama potjerati u polja.

Ili mi to samo tako, dramatiziramo – nije još stiglo vrijeme da se grade Noine arke, a i u ono vrijeme – kada se ona jedna jedina gradila – bila je – kako poznato - okružena ignoriranjem, neznanjem, podsmijehom, gledanjem svisoka i nerazumijevanjem. Kreten, maloumnik, protuha… Noa nije bio tamo zato da vodi, nego da spašava; ne da tumači, nego da odnosi i prenosi.

Današnjem svijetu van Goghovi, Moneti i Rubensi malo su ili nimalo važni; da nije tako – do njih sigurno ne bi mogli doprijeti bedasti i razuzdani klinci sa konzervama paradajza; kao da usred norijade bacaju brašno na automobile svojih profesora – koga to uopće zanima? Paradajze i krumpire moglo bi se bacati po inicijativama, svetovima i sletovima – ipak su oni koji ih osmišljavaju - ti koji nešto mogu učiniti – ali do takvih se ne može, okruženi su snajperima, posebnim regulacijama prometa, trostrukim lancima osiguranja i ledenim osmijesima iza zatamnjenih stakala, pa na njih ne može pasti ni krumpir, a kamo li konzerva paradajza – dovoljno je dronova, projektila i prljavih bombi kojima prijete.

I tako će biti sve dok jednoga dana u kolovozu ne padne snijeg, a u siječnju stigne topla ljetna oluja, ili još malo dulje, ali tada sasvim sigurno neće pod ovim nebom biti nas - da o tome mislimo, slušajući neke nove koloportere na Trgu.

25.10.2022. u 15:48 • 11 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 16.10.2022.

Jesen je stigla u naš kraj

Jesen je, mora se priznati - i ove jeseni stigla u naš kraj, što ga zovemo najljepšim na svijetu.
Tiha, ali pomalo užurbana; čini nam se kao da je na nešto putem zaboravila.
Skromna je, ali svima poznata i snažna; nasmiješena u svojoj dobrohotnosti –
pa nam se sa nekom izvještačenom učtivošću pomalo čudi, kao da za to moguće ima razloga.

Došla je daleka i zamišljena u naše živote onda kada smo već zaboravili na nju –
nakon divljeg, bezobzirnog, neiživljenog i neukrotivog ljeta
za koje se već činilo kako će trajati unedogled, dok je bez milosti pržilo i sušilo naše napaćeno tlo;
utrčala je tada u naše tmine naglo, jedne olujne rujanske noći sa prvim kišama i oblacima od kojih se nije mogla nazrijeti granica neba i zemlje.

Napunila je tako dolazeći naše vode i njihova uobičajena korita vrlo obilato i nesputano,
preko vrha, kako će to sada činiti našim spremištima i smočnicama –
prvo kao povrijeđena i zabrinuta nevoljnica, a kasnije ipak kao iskusna rodilja:
s početka u grču, suzama i strahu, a potom sve više u spokoju, radosti i obilju.

Marljive i nikad besposlene ruke zemljoradnika, trgovaca, prijevoznika i potplaćenih berača;
menadžera i najamnika svake vrste i certifikata - i kupaca - moraju stoga obavljati
u ovim još dugim i spokojnim danima toplog i sanjivog sunca -
još samo posljednje stvari što ih je u takvoj situaciji shodno učiniti

(pokajanje, smrt, sud i kraljevstvo, ili tako već nekako?)

da bismo od ljetine dobili prinos i konačno stvorili preuvjete za sigurnu i spokojnu zimu.
Ispraćena dugim i dalekim kricima užurbanih selica i zadugo posljednjim plavim nebom
Jesen nam jedne večeri zavodljivo i beposleno šušne kroz sumrak u otpalom lišću i prvom blatu,
gladeći pažljivo obraz prvim maglama i hladnoćama kao od mnogih prezrena ali u tišini željena ljubavnica –

čujno upozoravajući na to kako svemu jednom dođe kraj.
Zamišljeni, površni i slabo usredotočeni na išta drugo osim nas samih i svoga trenutna zadovoljstva -
pri tome ćemo je – napominjući usput gdje je ključ, da ima i za sljedeći put - svakako ne zbog obzirnosti ili nedajbože stida – zaboraviti upitati
misli li, prignuta tako da joj s boka, ili više s leđa, ispod pazuha prije nego se obuče i ode - vidimo tek prelijepu dojku dok veže kosu na vrh tjemena –
i na sebe samu?

16.10.2022. u 17:51 • 19 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 09.10.2022.

Duge

Sve se, kažu, vrti u krug - a stvari mijenjaju tek oblik. Kraj će za ono što je sada sigurno jednom doći – ali zbog našeg kraja koji će nastupiti ranije, mi drugom kraju – kraju svega – srećom nećemo svjedočiti (no, zato taj drugi kraj moguće i nije točka kružnice, nego običnog pravca; svršetak jednog puta i mogući početak nekoga sasvim novoga). Znam, znam, postoje još neki koje svrbe prsti na dugmadi i koji bi taj drugi konac mogli učiniti puno, puno ranijim – ali i u tom slučaju sumnjam da bi takav završetak doveo odjednom do tmine, praha i pepela; više, vjerujem – do neke pustinje, bez ili s tek malo nas – što katkad i ne izgleda tako loše kako nam se isprva čini: barem po to, sve, ili sve ostalo. Onda se opet put svodi na naš kraj; na osmišljavanje gibanja po kružnici koje će jednoga dana doći u početnu – ili završnu točku.

Mislim i na tu točku, gledajući fotografije iste rijeke što sam ih snimio u razmaku od možda tek nekoliko sati – na različitim mjestima; jednom je to srebrna hučeća ljepotica okružena visokim, tamnim klancima punim izmaglice i hladnoće; već samo stotinjak kilometara nizvodno – to je moćna, šutljiva i široka zelena bujica obgrljena širokom, još toplom i svijetlom ravnicom.

Upravo razlikovanje – nasuprot negiranju razlikovanja tih dvaju pojmova - početka i završetka – i naše ponašanje između njih i u vezi s njima – čini mnoge - srećom ne i sve ljude - nemirnima i izgubljenima; no nikada baš nije nemoguće da će i u njih (ili nas) konačno ući spokoj, smiraj i snaga, pa ćemo na tom putu od izvora (kojem je prethodilo neko drugo ušće) prema ušću (koje će postati neki drugi izvor) pronaći sve ono što je pronašla i ova rijeka.

Zato prije našeg kraja – polazimo s nadom i čežnjom uvjeriti se u ove posljednje tople dane pod plavetnilom - da je sa svijetom i u ovome dijelu kružnice još uvijek sve u redu i da se njegovi krugovi i dalje postojano vrte, od ništavila prema zrelosti i od bjeline prema crvenilu; tako da svjedočeći vrtnji – pokušamo uočiti, razaznati, raširiti i svoje krugove: one skromne i malene, što su nastali od udarca našeg kamenčića u vodu, a sada se već dugo, iako sve slabije - šire njenom površinom, tako da u središtu tog kruga više i nema traga ikakvom valu, dok je obod sve širi, slabiji i dalji od ishodišta. Naši krugovi kao da postaju spirale, sve mekše što se krug više okreće; sve nježnije što su veće; sve vrednije što ih manje ima. To mora da je od žmirenja; što je vidik među kapcima uži, jače je svjetlo što u njega dopire.

Da, u toj udaljenosti od središta našeg kruga – samo ako bolje pogledamo - svijetle još jake i tople boje i šume snažni slapovi, nad kojima se u nisci ledenih kapi na čas uzdignu tanke i krhke duge, koje očima, pa i čak sveprisutnim fotoaparatima možeš uhvatiti, a kako ne bi srcem – i grijati njima sebe u hladnoćama koje dolaze; ne samo sebe, već pomalo i one oko sebe, ako je takvo što važno, a ne može, kada se već o svemu tome razmišlja – ne biti važno.
One koji to prihvate, zažele, umiju.

09.10.2022. u 17:26 • 10 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>