vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 09.10.2022.

Duge




 

 

Sve se, kažu, vrti u krug - a stvari mijenjaju tek oblik. Kraj će za ono što je sada sigurno jednom doći – ali zbog našeg kraja koji će nastupiti ranije, mi drugom kraju – kraju svega – srećom nećemo svjedočiti (no, zato taj drugi kraj moguće i nije točka kružnice, nego običnog pravca; svršetak jednog puta i mogući početak nekoga sasvim novoga). Znam, znam, postoje još neki koje svrbe prsti na dugmadi i koji bi taj drugi konac mogli učiniti puno, puno ranijim – ali i u tom slučaju sumnjam da bi takav završetak doveo odjednom do tmine, praha i pepela; više, vjerujem – do neke pustinje, bez ili s tek malo nas – što katkad i ne izgleda tako loše kako nam se isprva čini: barem po to, sve, ili sve ostalo. Onda se opet put svodi na naš kraj; na osmišljavanje gibanja po kružnici koje će jednoga dana doći u početnu – ili završnu točku.

Mislim i na tu točku, gledajući fotografije iste rijeke što sam ih snimio u razmaku od možda tek nekoliko sati – na različitim mjestima; jednom je to srebrna hučeća ljepotica okružena visokim, tamnim klancima punim izmaglice i hladnoće; već samo stotinjak kilometara nizvodno – to je moćna, šutljiva i široka zelena bujica obgrljena širokom, još toplom i svijetlom ravnicom.

Upravo razlikovanje – nasuprot negiranju razlikovanja tih dvaju pojmova - početka i završetka – i naše ponašanje između njih i u vezi s njima – čini mnoge - srećom ne i sve ljude - nemirnima i izgubljenima; no nikada baš nije nemoguće da će i u njih (ili nas) konačno ući spokoj, smiraj i snaga, pa ćemo na tom putu od izvora (kojem je prethodilo neko drugo ušće) prema ušću (koje će postati neki drugi izvor) pronaći sve ono što je pronašla i ova rijeka.

Zato prije našeg kraja – polazimo s nadom i čežnjom uvjeriti se u ove posljednje tople dane pod plavetnilom - da je sa svijetom i u ovome dijelu kružnice još uvijek sve u redu i da se njegovi krugovi i dalje postojano vrte, od ništavila prema zrelosti i od bjeline prema crvenilu; tako da svjedočeći vrtnji – pokušamo uočiti, razaznati, raširiti i svoje krugove: one skromne i malene, što su nastali od udarca našeg kamenčića u vodu, a sada se već dugo, iako sve slabije - šire njenom površinom, tako da u središtu tog kruga više i nema traga ikakvom valu, dok je obod sve širi, slabiji i dalji od ishodišta. Naši krugovi kao da postaju spirale, sve mekše što se krug više okreće; sve nježnije što su veće; sve vrednije što ih manje ima. To mora da je od žmirenja; što je vidik među kapcima uži, jače je svjetlo što u njega dopire.

Da, u toj udaljenosti od središta našeg kruga – samo ako bolje pogledamo - svijetle još jake i tople boje i šume snažni slapovi, nad kojima se u nisci ledenih kapi na čas uzdignu tanke i krhke duge, koje očima, pa i čak sveprisutnim fotoaparatima možeš uhvatiti, a kako ne bi srcem – i grijati njima sebe u hladnoćama koje dolaze; ne samo sebe, već pomalo i one oko sebe, ako je takvo što važno, a ne može, kada se već o svemu tome razmišlja – ne biti važno.
One koji to prihvate, zažele, umiju.

09.10.2022. u 17:26 • 10 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.