Vrijeme je toplo da jedva toplije može biti (hajde, kažu da je ova kiša tek mali predah, pa će sunce i toplina nastaviti); stojim na Trgu – evo ga i koji dan pred Sve svete - u košulji zavrnutih rukava i čekam tramvaj u pretoplo popodne; kada me iz misli prene prodavač novina – kao da sam u osamdesetima – sada sam izišao iz kina i odgledao Vrdoljakova Kiklopa, a umjesto Poleta i Studentskoga, viče se baš kao pred onaj rat: Večernji, Njutanji!
Lijepo je uživati u jeseni, hodati na kraju listopada u kratkim rukavima, slušati šum lišća okružen spokojem i plavim nebom. Malo je manje lijepo kada je vrijeme čudno u proljeće, pa tamo gdje bi trebala biti toplina, budu mraz ili kiše; kao da se kalendar ulijenio i vodi neku svoju politiku, ne slijedeći ono što bismo očekivali.
Koliko god bio zabrinut radi toga što vrijeme već godinama u ovom ubavom kraju, a i daleko šire, polako ali uporno ne slijedi kalendar, pa živi nekim svojim redom i navadom (a to ne može biti dobro, nikako, jer kalendare su ljudi pravili stoljećima i tisućljećima, držeći se čvrsto onoga što se uporno ponavljalo, dajući tako našem rodu sigurnost, stalnost i pouzdanje), ovakva kasna i topla jesen, ili neko rano i iznenadno proljeće u veljači, svijetlo, izazovno i napadno, budi u tebi stare i nikada do kraja zatomljene potrebe za traženjima, osamljivanjima, odlascima. U osnovi takvog razmišljanja, jest i morala bi biti briga za ono što ostavljamo generacijama koje dolaze, pa ako takvih i nema, ili nisu toliko važne, kao i čitav naš rod, onda ostaje stid zbog toga što smo nedvojbeno u tolikoj mjeri zagrizli u to imanje, sućanstvo, ljepotu, da im povratka nema; pa ma koliko to trivijalno i beznačajno bilo, teško je ne upitati se koliko sam i sam svojim komforom, nebrigom ili lijenošću doprinio općem stanju.
Vjerojatno ne malo: ponešto vožnjom, grijanjem, neracionalnim trošenjem vode, produkcijom i potpomaganjem industrije ambalaže i otpada preko svake razumne mjere, ali ipak – ponajviše – uzimanjem manje-više svega - više od onoga što nam treba. Ključ je to za gradnju tvrđave duše kojeg su drastičan manjak u bljedolika čovjeka odgonetnuli još davni Indijanci, spočitavajući pohlepu i lakomislenost. Ja zaista ne znam i ne mogu ni znati jesmo li prešli taj strašni i mračni Rubikon i ima li još uvijek nade u povratak, ali da smo zaglibili u tuzi, samoći i ispraznosti, vođeni takvim načinom života, to teško da se poreći može – ako nam o tome ne govore lišće, vjetrovi i sunce – onda su najrječitija ljudska lica oko nas.
Pa se pitaš, nakon što su sokom od rajčice pošpricali van Gogha, a pire krumpirom Moneta – je li sada na redu grah na Rubensu?
Što će uopće toj djeci slike – oni većinom ionako umjetnost doživljavaju ili kao smjesu za parafraziranje i poigravanje na Tiktoku, ili kao priliku za zaradu? I kome više trebaju slike, ako je svijet na svome koncu?
A život se tiho podsmjehuje, pa veli – uvijek smo, dragi moj, sve bliže koncu; svakim dahom, svakom sekundom – sve je izvjesnije da ćemo prilično loše završiti.
Često se u vezi tih protesta sjetim Don Fernandovog monologa u Kiklopu i pitanja – je li onaj firentinski David, čitav, sa još pet tisuća takvih kipova, platana, knjiga, partitura – vrijedan nožnog palca nekog koloportera što prodaje Njutanji?
Don Fernando, sa svojom preventivnom dehumanizacijom ili bez nje, mogao bi biti vođa tog novog vala odnosa prema umjetnosti; doista – što će im kipovi i slike ako vjeruju da ih neće biti? Tko bi uopće u Noinu arku ponio neko namazano platno ili kakav dobar roman, umjesto para kokoši ili prasadi? Čemu sva ta vojska piskarala, mazala, filozofa i niškoristi – ionako ih je još dok su radili svoja nedjela valjalo s motikama potjerati u polja.
Ili mi to samo tako, dramatiziramo – nije još stiglo vrijeme da se grade Noine arke, a i u ono vrijeme – kada se ona jedna jedina gradila – bila je – kako poznato - okružena ignoriranjem, neznanjem, podsmijehom, gledanjem svisoka i nerazumijevanjem. Kreten, maloumnik, protuha… Noa nije bio tamo zato da vodi, nego da spašava; ne da tumači, nego da odnosi i prenosi.
Današnjem svijetu van Goghovi, Moneti i Rubensi malo su ili nimalo važni; da nije tako – do njih sigurno ne bi mogli doprijeti bedasti i razuzdani klinci sa konzervama paradajza; kao da usred norijade bacaju brašno na automobile svojih profesora – koga to uopće zanima? Paradajze i krumpire moglo bi se bacati po inicijativama, svetovima i sletovima – ipak su oni koji ih osmišljavaju - ti koji nešto mogu učiniti – ali do takvih se ne može, okruženi su snajperima, posebnim regulacijama prometa, trostrukim lancima osiguranja i ledenim osmijesima iza zatamnjenih stakala, pa na njih ne može pasti ni krumpir, a kamo li konzerva paradajza – dovoljno je dronova, projektila i prljavih bombi kojima prijete.
I tako će biti sve dok jednoga dana u kolovozu ne padne snijeg, a u siječnju stigne topla ljetna oluja, ili još malo dulje, ali tada sasvim sigurno neće pod ovim nebom biti nas - da o tome mislimo, slušajući neke nove koloportere na Trgu.
Post je objavljen 25.10.2022. u 15:48 sati.