vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 08.09.2022.

Korisnost pobjeđivanja

Ima tome već nekoliko dana - naletio sam na sveopćem sumrežju na jednu stvarno zanimljivu vijest, pa je malo-pomalo pabirčim u mislima.
Slovenska ministrica pravosuđa, Dominika Švarc Pipan, odbila je na koncu govora u kojemu je zazvana pobjeda Ukrajine u ratu - zapljeskati predsjednici Europske komisije Ursuli van der Leyen, pa je kasnije obrazložila svoj postupak, tvrdeći kako „iskreno vjeruje da u modernim ratovima ne može biti pobjednika i gubitnika - ratovi ne donose pobjede ni trijumf, samo uništenje; zato ne treba pljeskati retorici dobivanja ratova, već samo okončavanju istih. Kada svjedočimo mehaniziranoj brutalnosti, masovnom pokolju i prijetećoj globalnoj humanitarnoj, ekološkoj, ekonomskoj i socijalnoj katastrofi, idiom pobjede je beskoristan.“

Zna teta Dominika o čemu priča; nagledala se pobjednika u ratu; onih koji su zakuhali stvar još dok se sudilo po oblasnim vojnim sodiščima i preuzeli stjegove i uzde, pa onda sve to razdali i raščilili po patrijama i dionicama, za jeftino domoljublje i nešto šuške – kako mi je davno rekla blagajnica jednom u slovenskom Mercatoru: vi ste svoje hudiče bar potrpali u Remetince.

Naravno, reći ćete – to je još samo jedan oblik suvremenog razmišljanja bedastoga svijeta političke korektnosti i njegove ograničenosti; u svim ratovima jedini ishod koji može biti zadovoljavajući jest taj da netko debelo dobije po glavi i nauči se pameti; ratovi upravo zato i postoje jer ljudi ne umiju rješavati stvari nenasilnim metodama. Na koncu, tko će nema opet dati naš skupo plaćeni plin, da se ne posmrzavamo ove zime kao golubovi pod strehama – ako Ukrajinci ne budu dovoljno snažno tukli po Rusima? Stoji to sve, ali stoji bogami i ovo što je gospođa Dominika napisala: ako pogledamo istinski, iskreno i ljudski; ako zanemarimo Ukrajince, Ruse, Srbe, Hrvate, naše i njihove – ako kao dobri ljudi iskreno suosjećamo u patnji drugog čovjeka, pogotovo ako je ona nezaslužena i ne predstavlja neki oblik sankcije za ponašanje pojedinca – a takvih je patnji u suvremenim ratovima daleko najviše – onda u ratovima pobjednika nema. Ima samo poraženih – onih koji su poraženi odmah, i onih koji su u godinama što slijede porazili sami sebe.

Pokušavam to projicirati na ovaj, „naš“ rat – ako ratovi mogu biti moji – a ne mogu; jedino – jer su jači – mogu ja biti njihov, kao i svatko drugi – jer rat te usisa u se, kao vrtlog tornada. Pa se sjetim i toga što sam ovdje pisao kao neki komentar prije nekoliko mjeseci, vezano uz pobjeđivanje u ratu. Često sam se naime svih ovih godina pitao tko je zapravo pobijedio u ratu, i nakon dugog sudjelovanja u početku tog "našeg" rata, nisam bio dio njegova svršetka. Sjetim se tako onog Bebića, bombardera s Kvarnera, kada je tjedan dana nakon Oluje rekao da se srami za one koji se tada nisu sramili, a gledajući s jednog otoka ravno u tada već bivšu Krajinu, sve što sam vidio bilo je more dima, paljevine i sićušni automobili s prikolicama natovareni ratnim plijenom. I stvarno, osjetio sam to isto; sram. I dan danas drago mi je da u Oluji nisam sudjelovao – sudjelovao sam u ratu onda kada smo bili slabi, kada su stvari prijetile da se nagnu i poklope nas po glavama; to je bilo sasvim dovoljno. Pobjedu su odnijeli drugi – a njom i potvrde o penzijama, ranjavanjima, stanovima, činovima, tu i tamo možda i poneki hladnjak ili prikolicu – sve ono što mi nije trebalo.

Otprilike isto mi je pričao i jedan Željko, Srbin s druge strane linije, negdje od Lapca, s kojim sam pio pivu na nekom planinarenju deset godina poslije, pa smo nakon treće ili pete grunfovski ustanovili da je bolje ovako, nego onako - jer bismo, da smo se deset godina ranije našli, gledali jedan drugoga preko nišana – vjerojatno i pucali bez ustručavanja. Uglavnom, čovjek se sjetio svog poručnika, zastavnika, kapetana, što li - u noći kada je Hrvatska priznata i kada se s naše strane supijano slavilo i pucalo - pa im je rekao, djeco, manite vi ovu našu državu, oni su dobili svoju, ništa od toga - uhvatite se rada, posla, a ne ovoga. I tako je taj Željko i napravio: utekao pred Olujom, ubrzo skupio ženu i djecu, vratio se; uhvatio se prvo nekih pilića, pa birtije na Ličkoj magistrali, pa sad turizma; radi i odgaja buljuk djece, i još predstavlja svjetionik mnogim susjedima i sumještanima, ustrajući na poslu i radu kao spasu; i danas katkad stanem u toj birtiji kad idem na more da ga pozdravim od srca i zaželim mu dobro – ili ga ne nađem pa ga dadem pozdraviti; i pitam se ovo - ključno pitanje s početka; tko je, zapravo, pobijedio u ratu?

Nas Hrvate je Oluja, kada još dan danas pogledam iskreno – u velikom broju zapravo opila kao one pavijane u savani alkohol – u onim filmovima što smo ih kao klinci išli gledati sa školom u kino, jer nije bilo History Channela doma na tv-u; pet ili deset godina vremena nakon nje izgubili smo uludo u supijanom slavlju, razmetanju i međusobnim svađama oko privilegija, vlasti i časti; izgubili smo u žalosno velikom broju zdravih i mladih ljudi, korumpiranih penzijama i invalidninama - radne navike i postali autistični blesani uvjereni u nekakvu vlastitu veličinu, što urlaju po kladionicama i birtijama, a u novije vrijeme i po internetu.

Gledam te moje Hrvate; i ja sam trebao biti jedan od njih da me nešto lijepo, snažno i veliko - već desetljećima ne vuče u šumu, pustoš i samoću; nemali ih broj ima preko stotinu kila od jeftine i loše hrane; nezadovoljni su i sumnjičavi; ne samo da su im se na glavu popeli Srbi, Jugoslaveni, Muslimani – nego i mi, slabi i nikakvi Hrvati, što besciljno lutamo ovim svetim tlom kao neki jurodivi i naivci; pa bezmalo nikome više u životu ne vjeruju - od premijera, preko vlastita brata, trenera i predsjednika omiljenog kluba, šefa ili žene pa sve do sutkinje, doktorice, profesorice i svih onih babetina na položajima, ili predstavnika stanara - utapajući se tako u razočaranju, nemoći i tjeskobi; mržnja je zapravo još jedini osjećaj koji ih čini živima i radosnima; bave se ničime ili slabo čime osim tipkanja po mobitelu – i kada im samo spomeneš rat, hvataju se srca odrešito, smjelo i ozbiljno kao da će ih upravo udariti infarkt. Pobjeda u ratu zapravo za njih znači to da se u nekom, vjerojatno najblistavijem času njihovih života - smjelo i moglo mahnuti Srbima, toj nesagledivoj kugi koja je ovu svetu zemlju tlačila stoljeće ili stoljeće i pol, pa uopće nije važno kako se živi dalje – kao da je život stao onoga dana kada smo ugledali posljednju prikolicu posljednjeg traktora na cesti prema Bosanskom Grahovu, i još i dan danas mašemo toj koloni od veselja, nemajući blagoga pojma što bi sami sa sobom u godinama koje slijede. I pitamo jedni druge: što bi tek bilo da su oni pobijedili; nas ne bi niti bilo; vidite kako smo mi dobri – mi smo njih pustili da uteknu i ponesu svoje prljave gaće.

I tako, dobro veli gospa Dominika (među vijestima o tome da ciparska tvrtka u vlasništvu Zelenskijeve supruge iznajmljuje svoju vilu u Toskani – Rusima, ili ipak samo Englezima, što je daleko više umirujuće): ima puno ljudi koje je pobjeda upropastila, a ima i onih koje je tek poraz spasio. Opasno je pobjeđivati u ratu – pogotovo kada ne znate što biste s tom pobjedom učinili.

Tko, mi da ne znamo što bismo sa pobjedom? Kakva podvala!

Pa zato smo valjda i ratovali – da budemo bolji, i da pobijedi princip boljeg nad lošijim; ratovali smo zato da oni mogu živjeti sa nama dobrima – da ne moramo mi živjeti sa njima onakvima, opasanima redenicima i poduprtima šljivovicom i pečenim janjcima; da ne budemo isti kao i oni protiv kojih smo se branili, za ne? Mi smo, hvatajući se trojica jedne papovke i odbijajući jesti skuhanu večeru, šaljući tamiće sa vrelim kašetama negdje u bolnicu, upravo ovako kao gospa Dominika, htjeli baš to: okončati ono stravično divljanje agresora u našoj domovini; nismo željeli potući Srbe do nogu i otjerati ih da ih više ne vidimo – ili jesmo? Tko je trebao pobijediti u tom ratu – bolji život ili Hrvati? Ili jedno ipak može uključivati i drugo?

Da li je, zato što su Krajinaši bili pretorijanska garda socijalizma, pa ih je u Zagrebu osamdesetih bilo valjda šezdeset posto na rukovodećim funkcijama, policiji, pravosuđu, školstvu – trebalo protjerati sve Srbe, maknuti ih sa funkcija, oduzeti im stanove i poslove? Jesmo li mi u taj posao krenuli zato da stvari ispravimo i postavimo kako treba (jer svi oduvijek znamo kako treba, a kako ne treba), ili da ih okrenemo onako kako nama sada paše – prvo ste u sedlu bili vi, pa ćemo sada malo mi, tako to ide?

Kada kažem Srbi, pri tome ne mislim na Srbijance, nego tu, naše susjede, što su tako nesretno doživjeli istu tu pobjedničku katarzu samo pet godina ranije (i oni su pobijedili, samo prerano, devedsetiprve), tjerajući i ubijajući preostalu starčad po hrvatskim selima kao muhe ili pse; pa su se u kolovozu devedsetipete odjednom, kada ih je udarilo po glavi – stali čuditi – kako sad to i otkuda, kao da od devedsetiprve do devedsetipete po lijepoj zemlji Krajini od Gline do Vukovara i od Knina do Turnja nije bilo ničega do lijepe narodne muzike, rakije i pečene janjadi? Nakon toga su ili propali, odselili, otišli na druge kontinente (što je sačekalo i našu djecu), ili se u zdravoj i pametnoj manjini okrenuli poslu, svome životu i obitelji, po lapcima, ili korenicama, ili adelaidima ili frankfurtima, svejedno je, pa batalili svako talambasanje sa krpama i muzikom i gluparanje i počeli konačno živjeti. I tko je onda zapravo, reci nam vjetre - pobijedio u ratu?

Ali ostaje tu za nas Hrvate još jedna, sasvim specifična ratna priča; priča o Mirku i Slavku. Jer, prema njoj sasvim je zapravo moguće da Hrvati nisu niti pobijedili u ratu, kako veli onaj general Lošo, jer pobijedili su samo Srbe, ali nisu stigli pobijediti i Jugoslavene – pa su se udbaši i nostalgičari uvukli u hrvatske redove kao ljulj u sjajnu proljetnu žutu pšenicu.

To onda nije priča o pobjedi, to je priča o porazu: u svojoj bedastoći – kaže ta bajka dalje - nismo željeli vidjeti da je zapravo čitav taj projekt i počeo tako da su ga pokrenuli, vodili i dovršili oni koji su do jučer sjedili u sedlu, zato da bi i dalje činili to isto – a da im Hrvati, kao i svi ostali - budu topovsko meso na tom putu – i kako bismo onda mogli pobijediti mi, a ne oni? I što mi zapravo onda slavimo, ako nismo pobijedili? Čemu Oluje i oluje, ako je njihov vihor otišao u tuđa lovišta? Trebali smo, velite, prvo lustrirati – vješati, suditi i odstranjivati? Ali tko bi onda ostao među nama, ako se svi – kako kažu pristalice lustracije - dijelimo na ustaše i udbaše; ili kako lijepo veli onaj nesretni profesor Raos – na ustaše i teletubbiese? Bio bi to prizor ravan nekoj epizodi Dosjea X: lustracija u Hrvata; odjednom nestaju ljudi s ulica i iz domova (kao u Staljinovim dušegupkama); sa viših katova tek lebde papiri sa popisima udbaša i kosovaca kao onomad u ST-u; jedino što iza nas ostaje živo, to su svjetla na semaforima i huk vjetra među našim napuštenim zgradama. Lustrirana Hrvatska izgledala bi tako, dok motore pale tenkovi armije što se tek sprema zgaziti ovu zemlju, kao drevni Rim nakon prolaska Vandala: ne bi je niti bilo.

Znate kako su Česi, Poljaci, Nijemci provodili lustraciju? Zabranom pristupa funkcijama na barem pet godina – to znači da je Hrvatska do devedsetišeste trebala živjeti bez ijednog čovjeka na funkciji, koji je imao bilo kakvu funkciju do devedsetiprve – možete li to zamisliti? Negdje sam davno pročitao podatak da je preko devedeset posto članova prvih pet hrvatskih vlada bilo u SKH – najviše njih još u proljeće devedesete. Na koncu, još 1997. je sud u Njemačkoj oslobodio sve oficire Stasija od progona. Sve. Oficire. Stasija. U Njemačkoj. Lustrirati se možemo sami od sebe pred samima sobom – sve ostalo je iluzija.

Hrvatska, zemlja pobjednika; trebalo je samo odabrati stranu: hoće li pobijediti perkovićevska Hrvatska ili traživukovska Juga? U toj dvojbi tako ostaje samo pitanje – čiji bi skakavci jače potamanili ova zlatna polja? Ili još uvijek postoji neka treća, nepobjediva Hrvatska, koju ne zanima tko je čiji i odakle, nego koliko vrijedi kao čovjek?

Tu onda definitivno prestajem biti mi, i postajem goli i osamljeni ja – odbijam biti čak i onaj prostodušni Tinky Winky iz crtića: iza mene su samo duge noćne sjene – za sve njih ja sasvim sigurno nisam naš.

Ne znam sada na koncu što drugo, do li ponavljati se; i spomenuti sam svoj komentar tako završio jednom misli, još i danas vjerujem da je takva, briljantna – a i kakva bi bila kada je moja – stajalo je to sve neko vrijeme na naslovnici bloga - a rečenica je pričala o tome kako nam na ovo pitanje odgovara sam vjetar. A vjetar kao vjetar, huči i okoliša kao i uvijek, pa će na to, kroz grane i nebo dometnuti: pobijedio je onaj koji ne mrzi; koji šuti i radi i raduje se suncu i kiši i nebesima, koji prihvaća i dobre i loše trenutke kao nagradu i usput pomalo ljubi... ne možeš ga nazvati nekim skupnim imenom - Hrvatom, Srbinom, Bošnjakom… ili Ukrajincem, Slovencem, Rusom…- ali sasvim sigurno, možeš ga nazvati pobjednikom.

I dobro je rekla teta Dominika; pobjedniku ne treba pljesak, ne trebu mu niti pobjeda: njegova ljubav – šapće na koncu onaj čudni vjetar - nije u snazi, nego mu je snaga u ljubavi.

08.09.2022. u 13:30 • 17 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.