vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 29.08.2022.

Naši i njihovi

Kad sam imao dvadeset ljubili smo se u parku među labudovima i vrapcima, nemajući pojma što se oko nas dešava (pa tako nismo znali niti to da li si naša ili njihova, ili sam ja njihov ili naš – jer si bila moja i ja sam bio Tvoj, i nikada više to nećemo prestati biti, sve do kraja našeg vremena), a u stvari, vele mnogi - trebalo je tada već oko nas vješati one koji su bili njihovi, pa bismo u ono vruće ljeto - u kojemu nikakva osjeta topline ili hladnoće nisam okusio, osim onoga kada mi leđima teče leden znoj i prolaze žmarci dok sam čekao Tebe - imali od tih leševa koji vise - više hlada u gustim krošnjama jablanova, a time i uređeniju državu.
I kada su me pozvali u rat – a osobito kada sam se iz njega vraćao kući Tebi i malenoj kćeri – imao sam već osjećaj da je nekako previše nas pogrešnih ostalo živo; ono što je poginulo – poginulo je ili zbog ljudske gluposti, ili zbog pohlepe, i nikakva herojstva ili plemenitosti u tom iščekivanju ili nanošenju sasvim izvjesne smrti ili ozljede nisam nikada našao. (Djeco – da li ćete bježati od neimaštine, pohlepe i gluposti – to je vaša stvar; ali od ratova – bježite uvijek i najdalje što možete, jer nema gore stvari od ratova a da bi se od nje dalo pobjeći – s vremenom ćete već naučiti da se od gluposti, bolesti i zloće pobjeći ne da; usuđujem se čak ovdje dati nekakav savjet.)
Države se, jer za njih se ljudi zalažu kao za nešto najrođenije i osjećaju ih svojima – kako nesumnjivo proizlazi iz povijesti - grade na brdima leševa, i što su brda viša, države su očito funkcionalnije – pri čemu ih, tako nam Dantona i Robespierrea, ili Waldheima i Brandta, stvaraju ljudi koji sjede na više stolica, i znadu koji je to točno čas u kojemu s jedne stolice trebaš presjesti na neku drugu.
Pa se s vremenom zaboravi tko je gdje sjedio ranije – i tko je koga gdje posjeo, jer bitna je stvar sjediti, a ne s time nešto učiniti.
U toj igri fil ruža, u kojoj uvijek ima više igrača nego stolica (ma koliko ljudi povješali po obližnjim omorikama i jablanima tananim, ili naprosto – je li, vrbama), važno je pripadati našima ili njihovima, i onda znati koja će stolica u kojemu času biti slobodna, da bi na nju uzmogao sjesti. Takvo što na veleučilištima i u konzistentnim teorijama zovu kadrovskom politikom, a još je Hazjajin patentirao izum prema kojemu je kadrovska politika – jedina politika.
Pa će se tako, između ostaloga, pronaći i kadar koji će napisati zakone po kojima je sasvim legalno da strateška tvrtka u manjinskom državnom vlasništvu, pored svih nadzornih odbora i reizbora - gubi na prodaji plina nešto manje od milijarde nečega, da bismo se tome poslije mogli čuditi uz novine, krekere i kavu, jer premijer koji je finiširao takav upravljački ustroj utamničen je godinama, radi tek desetog, ili čak možda i stotog dijela tog iznosa. I onda više nećeš znati kojim našima ili njihovima tko od tih ljudi pripada, ali će ti nepogrešiv osjećaj da si uvijek njihov, a nikada naš – dati odgovor na pitanje kamo ne pripadaš.
Eto – netko takav, naš – vrlo vjerojatno ne iz koristi, nego iz pukoga neznanja- napisao je i zakone po kojima policija ne hapsi, nego tek prepraćuje ljude koji na autocestama s batinama u ruci izleću iz vozila i zaustavljaju promet, i time se još onda hvali na društvenim mrežama: činjenice ćemo utvrditi kasnije- institucije će raditi svoj posao, a samo je dragi Bog čuvao nekoga tamo na kraju kolone da se u njega brzinom od dvjesta kilometara na sat ne zaleti isti takav.
I novinari se ovdje ubijaju jer su favorizirani; toliko im je dobro i toliko je ta zavjera kvalitetno začarana i utajena, da se od blagostanja, stamenosti i miline čovjek ubije – pa onda naši šute, a njihovi viču, ili obrnuto. Ovisno na koju si stolicu dospio sjesti – sagledat ćeš crne ralje smrti kao crvene ili plave.
I tako, pitaš se - kako ljudi koji prenose infuziju trudnicama u doba potresa ili gase požare koji ližu osmerokatnice (a očito, čine to samo zato što se država još nije pozabavila tim pitanjima, jer rodilištima i požarištima nitko osim državnih službi u organiziranim društvima ne bi smio niti imati pristupa), mogu negdje tamo oko Jadove, Zira ili Ličkoga LIješća, gdje se dogovaraju tučnjave „naših i njihovih“ – zaustavljati u smrtnoj opasnosti tisuće vozila nedjeljom popodne na autoputu, hoće li se tamo oko tih brda doista, bazirana na ipak nekoj izvjesnoj razlici naših i njihovih - konačno kao iz magle podići neka granica, barikada, crta, što li, šlus, ausvajs bite; wunschte Enc oder kreditkard gern, a već za godinu, dvije ili deset, nitko se niti neće sjećati da granice nikada nije niti bilo?
Sve što će ti od toga ostati, snažan je i nepogrešiv osjećaj nužnosti nepripadanja: više volim da me u gužvi na autoputu, radi pogrešne oznake na registarskoj tablici, ili čak pogrešna prezimena na identifikacijskoj iskaznici - do smrti isprebijaju njihovi, ili da umrem od smrzavanja, gladi ili bolesti - nego da budem naš. I da me zajedno sa metričkim tonama jeftina plina, nakon što ne dočekam pomoć za koju će se već raspraviti je li bila hitna ili nije - skupo prodaju neki, je li, njihovi – da isparim u nečijem bojleru ili peći za kruh.
Ionako više nemam novaca za autoput (kada se njime od ovih gužvi uopće i može voziti nekom brzinom koja bi bila smislena), pa u vruća nedjeljna poslijepodneva, ako ne vozim bicikl ili besciljno lutam šumom, priječim nekom jedva pokrpanom cestom starim autom preko brda ne bih li, umočen do pasa u hladnu vodu, ulovio zalaz sunca na obližnjoj rijeci; slovenskoj, hrvatskoj, bosanskoj – a ničijoj, jer sve šume isto i govore isto. I tko zna koliko je mladića u proteklom stoljeću, osvajajući ili braneći linije razdvajanja i nemajući sreće ovoliko kao ja – da dočekaju te vrele ljetne sumrake - poginulo oko tih rijeka, postavši tako tek dica daleko od kuće – prestajući bivati našima ili njihovima.
A dok mi već hladni valovi tekuće vode, što teče sa neke hladne planine prema kakvom toplome moru - kupaju ostarjele bubrege, križa i mjehur, pa pazim da na sekundu ili dvije ne umačem više od trbuha, ili ne daj Bože grudi, tražeći spasonosno osvježenje – pitat ću se - kako rijeke, sunca i lugovi mogu biti nečiji?

29.08.2022. u 19:08 • 13 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.