nedjelja, 24.06.2007.
Fenomen jedne ruke
'da se ne bi vidjelo koliko te mrzim, bit ću ti prijatelj.' tom rečenicom kao definicijom započeo je psihijatar v.gruden jedno svoje gostovanje u popodnevnoj emisiji na temu prijateljstva.
vječiti sam skeptik, što sam starija, to sam i skeptičnija. u društvu u kojem su vrijednosti potpuno izokrenute, doslovno izopačene, ponekad msilim da je moja skepsa skroz opravdana. globalno gledano. iako na privatnom planu nastojim gledati na stvari s nadom. to je, nekak, ljudski, ne. (mada moram priznati da ima i trenutaka kada bih sve najradije pomnožila s nulom..
)
iskreno, ne sjećam se cijelog grudenovog izlaganja (al se sjećam da sam se sms-ala s coachicom, koja je bila u sc-u na ručku, prošlu se večer bila nacugala, al smo mi popravile dojam, i tu se večer bogovski z-g-a-z-i-l-e!! 
beck's party, remember?
), tako da bi moja uvodna rečenica mogla biti izvučena iz konteksta. no, u poglavlju aristotelove nikomahove etike koje govori o prijateljstvu, nigdje nije bilo ni riječi o muško-ženskim prijateljstvima. (ja sam valjda bila jedina budala koja je išla to u potpunosti čitat. da sam bar imala neke koristi od toga.. 
)to mi je ful nije bilo jasno-ak su se jebavali kak su i s kime su htjeli, ako su voljeli mlađahne dječake, ako im je ljubavni ideal bio istospolna ljubav, zašto žene i muškarci nisu mogli biti barem prijatelji? očito im žena ni za nije bila dovoljna.. (jedina žena koja se spominje u povijesnim izvorima bila je sapfa, što isto treba uzeti uvjetno, te one mitološle.) ali, danas nisam feministički raspoložena, pa ćemo tu lekciju ostaviti za neki drugi post. 
čovjek treba naučiti biti individualac, jer i je individuua. no isto tako je biće čopora, društveno stvorenje. to je također nešto što se uči (proces socijalizacije). ali, kako biti prijatelj? uči li se to? ili to naprosto jesi ili nisi? ili malo jesi, malo nisi. izgubiš interes za tuđu intimu, a svoju dijeliš sa slučajnim prolaznikom. toliko ti znači.. a prijateljiu, kao, imaju uvid u intimu jednog i drugog.. što sam starija, sve više sam uvjerenija da ne postoje muško-ženska prijateljstva. vjerojatno i zato što sam prije bila kao i ostali muški članovi ganga, a sad, sa sekundarnim seksualnim karakteristikama i spoznajom o svojoj ženstvenosti, mogu biti prijatelj-ica. i to samo pod nekim uvjetima, očito.. jeeebeno! a možda nisam imal priliku steći nekog tko će mi se ponuditi kao prijatelj i samo kao takav. hmm, pa ne poznajem nikoga homoseksualne orijentacije. bili takvi muškarci bili moji prijatelji? dajte se javite, i'm begging you! 
teško je okončati druženje s nekim. kao da prekidaš vezu. opet, gore je s nekim biti u nategnutim odnosima, nedefiniranim, pa se izbjegavate, gledate u prazno. ili se pretvarate da ste si bolji no što ste ikad bili. i ne mazati si oči, tako dobri si više nikada nećete biti..
uvijek kad sam trebala prijatelja, uz mene bi bila-prijateljica. dečki uvijek po-d-bace. pa onda čitaju blog i kažu da su baš pogodili na što sam mislila u 5toj rečenici 7mog odjeljka. i da su znali o čem se radi! ma da! a o čemu? o nečemu što bi kao moj prijatelj trebao znati iz moje intime, a ne s ovog mjesta..pa dođemo u fazu kad ne žele klikati pa blogu jer ih ne zanima tuđa intima. (voajeri) čemu pitati, pričati, kad oni razumiju? oni razumiju. jeste znali da je znanstvena činjenica da muški mozak ne zna čitati?
kako god bilo, u znanstvenoj terminologiji ne postoji ovaj izraz koji sam ja upotrijebila kao naslov, no moja skeptična malenkost u njemu vidi tužnu istinu-pravi prijatelji, bili oni muški ili ženski, tokom života mogu se nabrojiti na prste jedne ruke..
ponedjeljak, 04.06.2007.
You bleed just to know you're alive
patim od manjka kreativnosti u zadnje vrijeme. inače, kad pišem kakav post, pišem ga u bilježnicu. možda mi onda osporava talent? imam ju godinama, stajala je neiskorišteno, ali isto tako, možda s nekim pravom. dobila sam ju davno, ne sjećam se više od koga. svaki put kad bih počela nešto u nju pisati, vrlo brzo bih i prestala. kažu da stvari koje nisu poklonjene 'od srca', tako djeluju. destruktivno, negativno zrače. sve sam sigurnija da će uskoro u smeće. doduše, kompjuter ne mogu baciti. mislim, mogu, ali ne smijem (njega ne bih bacila-njega bih prvo razbila; nekad mi dođe da čekićem razbijem monitor, prerežem žice, iščupam sve proklete kartice iz njega, sve one dijelove u koje se ne kužim). ni pred kompjuterom nemam inspiracije. možda je i pritisak kriv- ako baš moram, moram i moram napisati novi post. da samo novi post! toliko toga moram, a jednostavno-ne mogu. pa kako ne mogu?? što se mora, nije teško. a ja na svojim leđima (očito) nosim preteško breme. koje sam si, možda, sama natovarila. a možda završava na 'da'.. znam da nisam ubermensch, ali isto tako znam što mogu očekivati od sebe. je li to ipak previše? precijenjujem li se? možda nisam ništa bolja od piece of shit, kojeg netko preskoči ili ugazi u njega. nasred ceste. samo i smrdljivo. zašto mi ništa pod milim bogom ne uspijeva? počinje mi ubrzano lupati srce. kažu da imam niski srčani tlak. sporo kuca, a kad se zaleti, ne zna stati. jedino sam si uspjela uništiti zdravlje. kad me primi za ruku, osjeti li on da nešto sa mnom nije u redu?
