Ispovijedi kišnog čovjeka

U nastavku prilažem tekst koji sam napisao povodom mostarske izložbe Marijane Pažin u galeriji HD HC Kosače, u srijedu, 22. 02. 2006.:
("Kobasica Nikolaja Gavriloviča Černiševskog")

Ruski književni teoretičar Černiševski proslavio se, izmeđuostalog, svojom tvrdnjom da je kobasica važnija od Shakespearea. Ovo dvoje umjetnika jedni su iz dugog niza onih koji nam pokušavaju dokazati i pokazati da to ipak nije tako i da postoje slučajevi kada umjetnost ima prednost nad kobasicom. Večerašnja izložba sasvim je sigurno prigoda da kobasica da prednost kreativnoj energiji koja je bit umjetnosti, no to se u našem gradu događa sve rjeđe, pa pršuti, kiflice i sirevi preuzimaju ulogu glavnih izložaka koje (kako konceptualno!) čak možete i pojesti. Na taj način naši želuci postaju izložbene vitrine koje svojom gojaznošću sugeriraju kako su njihovi vlasnici više nego zadovoljni kvalitetom izložaka u njima. Tek kada događaji poput ovoga prestanu biti isprika za poziranje pred kamerama i besplatno prejedanje, zauzet će u kolektivnoj memoriji ljudi mjesto koje im pripada, a to je katedrala duha koji se ne može ograničiti, ubiti ili ušutkati. No kako je prema Maslowu važnije jesti i piti nego čitati i pisati(što uostalom, ne treba ni dovoditi u pitanje) mnogi su zbog teške situacije u kojoj žive duhovni element koji kultura predstavlja potpuno zapustili. Upravo na ovom mjestu možemo vidjeti što je to što nas razlikuje od čimpanzi i miševa (jer su genetske razlike tako neznatne!), a to je ona tajanstvena sila koja je altamirskog pračovjeka natjerala da na zidu špilje ovjekovječi svoj krvavi dlan. To je ona ista sila koja je gluhoga Beethovena natjerala da sklada neke od najčudesnijih nota koje je ljudsko uho ikada čulo i ona ista koja je, vjerujem, Marijanu i Mladena natjerala da stvore djela koja ćemo ovdje vidjeti.
Bit umjetnika nije toliko u samom činu stvaranja koliko u potrebi za stvaranjem, za reakcijom. Rukopis koji se čita na ovim slikama je hologram duha, intimni obračun
između ideje i realizacije koja nije od jučer ni prekjučer već od početka svijeta. Svaki umjetnik u sebi nosi podsvjesnu klicu voajerizma, jer je to ono što razlikuje velike stvaraoce od često još većih, ali neotkrivenih. Potreba da stvoreno djelo netko vidi tako je kreativni čin sam po sebi. To nipošto ne znači da su svi voajeri umjetnici, ali bez te potrebe za otkrivanjem- koja nije sasvim bezopasna- mnogi bi geniji poput Dalíja ili Boscha ostali skriveni u mraku anonimnosti. Zbog toga ovakvo razotkrivanje
treba pozdraviti kao priliku da otkrijemo nešto više i o nama samima, bez imperativa odgovora na brojna pitanja koja ove slike postavljaju. Jer ukoliko ne postavlja pitanja, umjetnost je tek zgodna dekoracija malograđanskih interijera, a to je nivo na koji se sve češće spušta. Postavljene na ovaj način, slike metamorfiraju u neku vrstu metafizičke konverzacije ova dva umjetnika koju ne možemo do kraja proniknuti jer je na nivou internog dijaloga u kojem nam nije dopušteno sudjelovati. Iako joj to nije osnovna namjera, ova izložba također ima tešku zadaću dokazati da publika posjeduje senzibilitet za slikarstvo izvan domene šipaka, kamena i mrtve prirode, a na gledatelju je da pokaže da je tomu doista tako. Kako bi osvojila društveni prostor koji joj bez dvojbe pripada, kultura mora izaći na ulice, među ljude. U tome važnu ulogu igra kulturni marketing koji je kulturu otjerao u rezervate galerija i muzejskih depoa. Hramovi umjetnosti tako su pretvoreni u svojevrsne zoološke vrtove, gdje u umjetnim uvjetima osamljeno obitavaju krunski primjerci naše pompozne civilizacije;
bogatstvo kreativnosti koje se u njima krije postaje poput dosadne školske lektire s kojom se suočavamo samo kada nas na to primoraju.Teško je prognozirati tko će pobijediti u vječnoj borbi kobasice i Shakespearea, ali mislim da bi se bar večeras moglo ustvrditi da, nogometnim rječnikom rečeno, kobasica gubi u gostima.

Mostar, veljača 2006.

Moj stari mi kaže "sine, to što ti spržiš deset maraka petkom i subotom, od tih para ja mogu tjedan dana jesti mesa!". Pomislim, mora da sa mnom nešto nije uredu kad ne mjerim vrijednost novca količinom mesa(ili krompira) koje za njega mogu kupiti. E, moj stari, zamisli koliko tek mesa možeš kupiti za plaću jednog Billa Gatesa. Ima da se zatrpaš kotletima do stropa od tolikog novca.Jeble vas šnicle da vas jeble, mesožderi jedni!Čini se da ćemo svi na dijetu, sad kad su poslije krava(kravlje ludilo)u štrajk krenule i guske,patke, labudovi i ostala krilato-pernata ekipa(ptichja gripa). Koliko mrtvih kokoši možeš kupiti za 10 kerma?Koliko vrijedi tvoje zdravlje? Roba za robu, zdravlje za bolest, meso za meso, pasta za zube!Čak mi ni ne treba vremenski stroj da se vratim u vrijeme robne razmjene, glupog nepismenog plebsa i gigantskih zvonika.Koliko belgijskih čokolada možeš kupiti za deset maraka?Koliko grama bielog darjeeling čaja? Vrijedi li taj moj jebeni život više od deset maraka?Više se doista ne isplati živjeti nizašto drugo osim i isključivo za užitak. Ja sam hedonista. moj stari mi kaže: "sine, kriza je i teško se živi, borimo se, nema se para", a ja kažem: "upravo zato ću živjeti najbolje što mogu, živjet ću ako da sutra nikada neće doći, živjet ću kao jebeni Frank Sinatra!". Kao što je rekao genijalni šminker Oscar Wilde, koji je najbolje cigare kupovao samo onda kad je bio u najvećim dugovima.Nosit ću kožne rukavice, kapute, sakoe i šalove,piti šampanjac i nabolja vina, jesti po skupim restoranima i uživati kao nitjko samo zato što si to nikako ne mogu priuštiti, samo zato što "ja to zaslužujem".

Ništa nije tako delikatno kao
Odabir pločica za novu kupaonicu
Tu padaju prijateljstva i pucaju brakovi
Samo zbog pariškoplave i puder roze
Sa šarama koje imitiraju mramor

Ona ti prijeti živčanim slomom
Razvodom braka i izbacivanjem iz kuće
Ako ne nabaviš upravo onu borduru
Sa uzorkom sevrskog porculana
Koju je ona željela i zbog koje će
Gospođa susjeda krepati od ljubomore

Tebi je već dosta svega i majstora
I žbuke i sanitarija ali sada si već na putu
S kojeg nema povratka
Dok sa pajdom ispijaš šofersku u pauzi
Između postavljanja cijevi i izolacije
on ti priča o svom iskustvu njemačkog
Bauštelca i debelim bavarskim konobaricama
Koje te nutkaju pivom na Oktoberfestu

Ali hajde, nije bitno
Samo da već jednom sve to prođe
Pa da se svečano isereš u novu novcatu
Porculansku wc šolju

Trini mi je pisala s Kube. Kaže da je vrijeme prelijepo i da pliva s delfinima.Tako sam ljubomoran.Losa je stvar kaze sto nista osim vremena ne funkcionira-drugim rijecima sve sto je u ovlasti drzavne uprave.Vlakovi kasne,letovi se odgadjaju, a prakticiki nista ne mozes kupiti legalno. E al za to uskacu ekipa sverceri koji ti mogu prodat i boeing 747 ako treba.Nedostaje mi,kaze da joj nedostaju nase kave u Starom gradu i sarajevski cevapi.Izvukla se citava iz uragana koji je bio zimus.Glazba na Kubi je sjajna i ima odlicnih barova,ali ljudi su jako siromasni i citava ta ljepota propada. Koga god pitam za to kaze mi da odem na Kubu prije nego Bradonja otegne papke jer ce poslije kapitalizam sve pregaziti i nista nece ostati od one stare Kube.Mozda su u pravu, ali nisam bas toliki pesimist. Covjek nekako pocne cijeniti ono sto ima u zivotu kad vidi sto se sve tamo dogadja.Moram joj pisati, ubrzo se vraca u Norvesku.

Ona sjedi u taksiju i pušta ga da dira njezine gaćice
Ofucana koža sjedala lijepi se za njena bedra
Vozač krišom špijunira akciju na zadnjem sjedištu
I razmišlja o svojoj ženi koja je spremila pečenje
Za večeru ali koje će se ohladiti dok se on vrati
Iza crnog stakla uzdasi i zvuk potpetica koje
stružu po pregradi

A lijepo mu je rekla da je ona pristojna djevojka
I da se ne jebe za novac, već besplatno
Dok mu otkopčava remen na hlačama
i poseže u unutrašnjost čeka je iznenađenje
Veliko debelo i mesnato

A lijepo joj je majka govorila
Sine pazi s kim se družiš rekla joj je mama
Moli boga i uči, na misu redovito nedjeljom
vidiš šta se događa u svijetu danas dušo

Dok čika sponzor ejakulira po njenom svježe
Ofarbanom mini-valu vozač se smješi znajući
Da će i ova napojnica biti jedna od onih
masnijih