Ispovijedi kišnog čovjeka

Dok čekaš posljednji noćni tramvaj
I stežeš jaknu oko sebe
U daljini se polako gase svjetla
I ljudi idu na spavanje
U spavaćim sobama nezadovoljeni
Libida već po tko zna koji put
Stavljenog na čekanje
Vrše kasnonoćne invazije na frižider
Očajnički kompenzirajući nešto
Što bi trebao biti život
U jednom od prozora još uvijek
Netko vodi ljubav, netko karta
A netko se sprema popiti
Preveliku dozu tableta za spavanje

Spreman sam da budem zaboravljen
Kaže dok pored kreveta ostavlja
Praznu bočicu lijekova
Nek se nađe za mrtvozornika

Iza jednog od tih stakala
Čekaš me ti probuđena
Narajcana neispavana

Dok čekaš posljednji noćni tramvaj
Na stanici od poliranog čelika
Vjetar nosi reklame za novu telefonsku
Tarifu, a tramvajske žice režu zrak
kao noževi

Moj dah se pretvorio u prozirni
bijeli lahor

Danas nemam nikakvih ideja. A vi?

Kiša se paučinasto provlači kroz krošnje
Beskućnici hrane golubove
Prazno bijelo klizalište

Norman Rockwell says hello

Žuti taksiji sa razglednica Manhattana
Gomila ženskih kišobrana u stisci
Ispred osvijetljenog izloga
Stigla je kolekcija proljeće/ljeto

Ja sam kralj New Yorka
Frank Sinatra posvetio me
Za proroka ultimativnog coola
U najjebenijem gradu na svijetu

Čovjeku dođe da pukne od bijesa. I tako meni na pamet padne jedna dobra priča, te ja sjednem da je napišem. Tijekom samog procesa sjedanja sjetim se da mi je kompjuter već dugo vremena u uporabnoj hibernaciji najgore vrste i da će, u slučaju da je pohranim na hard, moje umjetničko djelo zauvijek ostati taocem glupe bijele kutije. Pomalo ogorčen,ali još uvijek entuzijastičan i odlučan, odlazim do pisaćeg stroja marke AEG, jednog od onih električnih prijeratnih i doživljavam ponovni sjeb- prored je otišao u kurac i mašina se pokvarila. Tu mi puca film i počinjem mlatiti šakama po nedužnoj bijeloj plastici stroja koja zapomaže ispuštanjem zvukova koji kao da govore "Krrr!Pokvarila sam se! Krrrr!Nasiniče, prestani me tući!Krrrrrr!!". Na kraju, doslovce onemogućen u stvaranju možebitnog remek-djela, odustajem od svega i bespomoćno buljim u bijeli stolnjak izflekan tintom koja se već odavno skorila na kukičanoj površini. Kroz pravilno raspoređene rupice naziru se mrvice kruha na drvenoj plohi stola.

Nedavno sam se vratio iz Milana sa dočeka Nove 2006. Očekivali biste vjerojatno sada priču o fascinantnoj arhitekturi, glamuroznim buticima i ulici Montenapoleone, ali nešto drugo puno je više zaokupilo moju pažnju. Ni u jednom drugom europskom(ili EU-) gradu nisam vidio toliko čemera, jada i sirotinje. Kinezi, Senegalci koji su se pobrinuli da spektakularni Piazza Duomo dobije štih njujorškog Bronxa, ciganke, prljava djeca i prodavači ruža koje su na minus pet odavno prestale mirisati-ima toga još, i još, i još...
Metro je nešto poput geta imigranata i minijaturne pokretne kineske četvrti u koji beskućnici sviraju gitaru sa 6 žica, slučajni harmonikaš održava koncert koji nisi tražio(ali ti je zauvijek promijenio sliku koju si stvorio o gradskom prijevozu) a maloljetnici ne govore Engleski. Nasuprot tome su Louis Vuitton torbe od 500 eura, Ferrarijeve igračke za par somova, feminizirani našminkani prodavači u H&M-u i golemi bor u Vittoriju okićen blještavim Swarowski kerefekama. Duomo je grdosija od blještećeg ružičastog mramora koja poziva da se popneš na vrh i zaljubiš u Torre Velasca koji viri kroz mrežu gotičkih fijala ispod pozlaćenog kipa Madonnine. Beskonačna predgrađa prijeteći nagoviještaju neviđenu paletu sivih tonova.
Debeli čokoladni muffin u Mc Cofeeeju je moj guilty pleasure, kalorije ću zbrajat tek kad se vratim. Ne prije.
U restoranu Park Hyatta bogate se gospođe bore protiv klimakterija makrobiotičkim doručkom i bio- koktelom u pretjerano glupoj čaši. Eto, to je Milano. Kada se vratim, pogledat ću barem Toscu. Za ovaj put Caravaggio mi je bio dovoljan.