Čovjeku dođe da pukne od bijesa. I tako meni na pamet padne jedna dobra priča, te ja sjednem da je napišem. Tijekom samog procesa sjedanja sjetim se da mi je kompjuter već dugo vremena u uporabnoj hibernaciji najgore vrste i da će, u slučaju da je pohranim na hard, moje umjetničko djelo zauvijek ostati taocem glupe bijele kutije. Pomalo ogorčen,ali još uvijek entuzijastičan i odlučan, odlazim do pisaćeg stroja marke AEG, jednog od onih električnih prijeratnih i doživljavam ponovni sjeb- prored je otišao u kurac i mašina se pokvarila. Tu mi puca film i počinjem mlatiti šakama po nedužnoj bijeloj plastici stroja koja zapomaže ispuštanjem zvukova koji kao da govore "Krrr!Pokvarila sam se! Krrrr!Nasiniče, prestani me tući!Krrrrrr!!". Na kraju, doslovce onemogućen u stvaranju možebitnog remek-djela, odustajem od svega i bespomoćno buljim u bijeli stolnjak izflekan tintom koja se već odavno skorila na kukičanoj površini. Kroz pravilno raspoređene rupice naziru se mrvice kruha na drvenoj plohi stola.
Post je objavljen 13.01.2006. u 14:58 sati.