Nedavno sam se vratio iz Milana sa dočeka Nove 2006. Očekivali biste vjerojatno sada priču o fascinantnoj arhitekturi, glamuroznim buticima i ulici Montenapoleone, ali nešto drugo puno je više zaokupilo moju pažnju. Ni u jednom drugom europskom(ili EU-) gradu nisam vidio toliko čemera, jada i sirotinje. Kinezi, Senegalci koji su se pobrinuli da spektakularni Piazza Duomo dobije štih njujorškog Bronxa, ciganke, prljava djeca i prodavači ruža koje su na minus pet odavno prestale mirisati-ima toga još, i još, i još...
Metro je nešto poput geta imigranata i minijaturne pokretne kineske četvrti u koji beskućnici sviraju gitaru sa 6 žica, slučajni harmonikaš održava koncert koji nisi tražio(ali ti je zauvijek promijenio sliku koju si stvorio o gradskom prijevozu) a maloljetnici ne govore Engleski. Nasuprot tome su Louis Vuitton torbe od 500 eura, Ferrarijeve igračke za par somova, feminizirani našminkani prodavači u H&M-u i golemi bor u Vittoriju okićen blještavim Swarowski kerefekama. Duomo je grdosija od blještećeg ružičastog mramora koja poziva da se popneš na vrh i zaljubiš u Torre Velasca koji viri kroz mrežu gotičkih fijala ispod pozlaćenog kipa Madonnine. Beskonačna predgrađa prijeteći nagoviještaju neviđenu paletu sivih tonova.
Debeli čokoladni muffin u Mc Cofeeeju je moj guilty pleasure, kalorije ću zbrajat tek kad se vratim. Ne prije.
U restoranu Park Hyatta bogate se gospođe bore protiv klimakterija makrobiotičkim doručkom i bio- koktelom u pretjerano glupoj čaši. Eto, to je Milano. Kada se vratim, pogledat ću barem Toscu. Za ovaj put Caravaggio mi je bio dovoljan.
Post je objavljen 07.01.2006. u 23:06 sati.