U nastavku prilažem tekst koji sam napisao povodom mostarske izložbe Marijane Pažin u galeriji HD HC Kosače, u srijedu, 22. 02. 2006.:
("Kobasica Nikolaja Gavriloviča Černiševskog")
Ruski književni teoretičar Černiševski proslavio se, izmeđuostalog, svojom tvrdnjom da je kobasica važnija od Shakespearea. Ovo dvoje umjetnika jedni su iz dugog niza onih koji nam pokušavaju dokazati i pokazati da to ipak nije tako i da postoje slučajevi kada umjetnost ima prednost nad kobasicom. Večerašnja izložba sasvim je sigurno prigoda da kobasica da prednost kreativnoj energiji koja je bit umjetnosti, no to se u našem gradu događa sve rjeđe, pa pršuti, kiflice i sirevi preuzimaju ulogu glavnih izložaka koje (kako konceptualno!) čak možete i pojesti. Na taj način naši želuci postaju izložbene vitrine koje svojom gojaznošću sugeriraju kako su njihovi vlasnici više nego zadovoljni kvalitetom izložaka u njima. Tek kada događaji poput ovoga prestanu biti isprika za poziranje pred kamerama i besplatno prejedanje, zauzet će u kolektivnoj memoriji ljudi mjesto koje im pripada, a to je katedrala duha koji se ne može ograničiti, ubiti ili ušutkati. No kako je prema Maslowu važnije jesti i piti nego čitati i pisati(što uostalom, ne treba ni dovoditi u pitanje) mnogi su zbog teške situacije u kojoj žive duhovni element koji kultura predstavlja potpuno zapustili. Upravo na ovom mjestu možemo vidjeti što je to što nas razlikuje od čimpanzi i miševa (jer su genetske razlike tako neznatne!), a to je ona tajanstvena sila koja je altamirskog pračovjeka natjerala da na zidu špilje ovjekovječi svoj krvavi dlan. To je ona ista sila koja je gluhoga Beethovena natjerala da sklada neke od najčudesnijih nota koje je ljudsko uho ikada čulo i ona ista koja je, vjerujem, Marijanu i Mladena natjerala da stvore djela koja ćemo ovdje vidjeti.
Bit umjetnika nije toliko u samom činu stvaranja koliko u potrebi za stvaranjem, za reakcijom. Rukopis koji se čita na ovim slikama je hologram duha, intimni obračun
između ideje i realizacije koja nije od jučer ni prekjučer već od početka svijeta. Svaki umjetnik u sebi nosi podsvjesnu klicu voajerizma, jer je to ono što razlikuje velike stvaraoce od često još većih, ali neotkrivenih. Potreba da stvoreno djelo netko vidi tako je kreativni čin sam po sebi. To nipošto ne znači da su svi voajeri umjetnici, ali bez te potrebe za otkrivanjem- koja nije sasvim bezopasna- mnogi bi geniji poput Dalíja ili Boscha ostali skriveni u mraku anonimnosti. Zbog toga ovakvo razotkrivanje
treba pozdraviti kao priliku da otkrijemo nešto više i o nama samima, bez imperativa odgovora na brojna pitanja koja ove slike postavljaju. Jer ukoliko ne postavlja pitanja, umjetnost je tek zgodna dekoracija malograđanskih interijera, a to je nivo na koji se sve češće spušta. Postavljene na ovaj način, slike metamorfiraju u neku vrstu metafizičke konverzacije ova dva umjetnika koju ne možemo do kraja proniknuti jer je na nivou internog dijaloga u kojem nam nije dopušteno sudjelovati. Iako joj to nije osnovna namjera, ova izložba također ima tešku zadaću dokazati da publika posjeduje senzibilitet za slikarstvo izvan domene šipaka, kamena i mrtve prirode, a na gledatelju je da pokaže da je tomu doista tako. Kako bi osvojila društveni prostor koji joj bez dvojbe pripada, kultura mora izaći na ulice, među ljude. U tome važnu ulogu igra kulturni marketing koji je kulturu otjerao u rezervate galerija i muzejskih depoa. Hramovi umjetnosti tako su pretvoreni u svojevrsne zoološke vrtove, gdje u umjetnim uvjetima osamljeno obitavaju krunski primjerci naše pompozne civilizacije;
bogatstvo kreativnosti koje se u njima krije postaje poput dosadne školske lektire s kojom se suočavamo samo kada nas na to primoraju.Teško je prognozirati tko će pobijediti u vječnoj borbi kobasice i Shakespearea, ali mislim da bi se bar večeras moglo ustvrditi da, nogometnim rječnikom rečeno, kobasica gubi u gostima.
Mostar, veljača 2006.
Post je objavljen 20.02.2006. u 13:26 sati.