Ispovijedi kišnog čovjeka

Sreo sa M. poslije mise. Osjećao sam se kao fucking Francesco Petrarca, bila je prelijepa,mislim da me primjetila(samo se nadam da nije pomislila da sam neki psycho koji stalno bulji u djevojke...)
i taman kad sam se odlučio prići joj(znamo se)nestala je poput sablasti, zajedno sa prijateljicom(sad je Halloween, možda je do toga...).Već nekoliko godina tiho patim za tom ženskom, za njezinom kosom, platnenim torbama,suknjama, obrazima....Užas, ne znam je li to zaljubljenost ili zaluđenost ali definitivno najbliže zaljubljenosti što sam ikad bio....

Svaki pokušaj ljubavi na kraju rezultira prisilom.Prisila rezultira otporom.Otpor rezultira odbacivanjem.I tako se vrti u krug.A ja nemam vremena ni za jedno ni drugo ni treće, jer sam svo vrijeme rezervirao za ispite i štrebanje.Nos curi li curi, a vani skoro pa proljeće, buhuhuhu :((

Šmrc,prehlada....Nos mi je pun,fuck...Koja sramota, hateveovci su se ful osramotili sa onim "Milijunašem" od četvrtka.Da sam ja na Galichevom mjestu, otpustio bih gadove,sve od vrha do dna.Baš sve, od a do ž.

Svaki dan kupujem kruh u jednoj trgovini.Za tezgom s pecivom radi jedna prodavačica koja ponekad zaokuplja moju pažnju.Primjećujem dvije stvari: prvo, da spava vrlo malo, što odaju njene oči koje zbog golemih tamnih podočnjaka izgledaju kao Modro i Crveno jezero, u čijim se tamnim dubinama naziru zjenice koje stidljivo svjetlucaju poput dva izgubljena ogledala.Drugo, da je u nekoliko godina otkad kupujem tu, prvi put promijenila frizuru i boju kose(što kod žena, a i nekih muškaraca izaziva efekt instant-psihoterapije), i da nije nimalo nije zadovoljna rezultatom.Kada mi, uz jedno poslovično "izvolite", bezvoljno pruži štrucu, njene ruke pričaju mi potpuno drukčiju priču-na otkrivenoj podlaktici razaznaje se mnoštvo duguljastih ranica koje sasvim sigurno potječu od žileta.Te tužne oči, te izrezane ruke, taj bezvoljni glas, sve na toj ženi vikalo je "upomoć!!" ali to nitko nije uspio detektirati.Čak ni njena pomoćnica,koja cijelo vrijeme glumi kulisu pokraj police za kruh proždirući kifle, slance,kobasice,šunku, mortadelu, i općenito sve što joj padne pod ruku.Začudo,od svog tog prežderavanja nije uspjela nabaciti ni gram.
Doista, sve prodavačice u toj depresivnoj radnji djelovale su kao kakve brodolomke prisiljene da zajedno koegzistiraju ne podnoseći se.
I ni jedna nije ostavljala dojam sretne osobe.Što im se dogodilo?Možda su pogledale previše filmova bez happy enda, slušale tužnu glazbu od koje su postajale još tužnije.Ili su zamrzile svoje dosadne brakove, muževe koji ih više ne uzbuđuju, svoju razmaženu djecu i besmisleni tv program.Izgubile su volju za buntom, promjenom, za incijativom.Svaki put kupujem Janu, jogurt od ananasa i sendvič.I svaki put jedva čekam da platim i da pobjegnem iz tog kaveza od betona i pvc-a.Trebalo bi biti detektiv, akrobat,ako hoćete, da čovjek bar letimično uhvati osmijeh na licima tih rezigniranih žena. Šteta, bit će prekasno kad napokon shvate...

Opet mi dođe da se verbalno nadjebavam sam sa sobom.Ameri su izmislili psihologa za pse.Zamislite sad da ja vodim psa kod shrinkića, on legne na (mini) kauč i onda izlaje doktoru sve svoje probleme. Odvratno...Čak su izmislili i trik kako da ljudima podignu radni moral ako rade najbezveznije moguće poslove-pa su perača prozora preimenovali u nadzornika za iluminaciju.A to je tek vrh ledene sante.

Obožavam trajekte.Ima nešto toliko fascinantno u privremenosti koja vlada na trajektima. Privremenost ljudi, poznanstava, trajanja, putovanja.Bijeli vjetar ti puše u lice i raznosi kosu, putnici drijemaju na palubi zamotani u sive pokrivače a sunce se rađa i najavljuje dolazak i gužvu u foajeu.Izlaze majke sa djecom, izlaze avanturisti sa ruksacima i dendiji sa svitom prtljage,studenti sa kopna koji se vraćaju kući, penzioneri kojima je dosadno, strani turisti sa videokamerama, izlazi čitava gomila iz bijelog trbuha metalne grdosije i rasprostire se po dokovima koji željno iščekuju, bilo koga i bilo što.Dosta im je svoje samoće...

D. je još uvijek u Rimu.To je jedan od onih gradova u koje se zaljubiš na prvi pogled.Ili ti leže ili ne leže,poput New Yorka ili Beča.
Ništa se ne može usporediti s onim kada se probijaš kroz usku ulicu i najednom izbiješ pred veliku i bijelu fontanu Di Trevi.Preporučam da novčić bacite dva puta, "plonk" se nikad ne čuje prvi put.Onako, tek da budete sigurni da ćete se 100% vratiti.U Vatikanu nitko ne očekuje pornografiju, ali jamčim da Sikstinska kapela nije ništa manje od toga, sa svim onim golišavim anđelčićima, nabildanim prorocima i zaobljenim golim ženama koje preplavljuju svod.
Kako li je tek svim onim kardinalima koji na konklavama u kapeli biraju papu, grcajući se u tom posve seksualnom iskušenju Michelangelovih fresaka, pa onda potpuno rastreseni i zbunjeni donose i pogrešne odluke.Blago laicima...

Neki se ljudi pitaju šta se to meni desilo.Nije ništa, ljudi dragi, još sam živ, I'm still standing...Ma to je bio jedan od onih trenutaka kada naiđeš na neku fenomenalnu misao i ne možeš si pomoći a da je ne iskoristiš na neki način.Isto je kao i sa svim drugim idejama, muče te dok ne izađu napokon iz tvoje glave u bilo kojem obliku.Zato uvijek negdje u blizini držite olovku i papir, it might not happen again.Inače mi spontanost baš i ne ide, iako su spontane stvari najbolje i ostavljaju najdublji trag.Neki dan šetam ja tako šetalištem kraj parka i šutam ono opalo lišće.I taman kad sam pomislio da sam ja zapravo Richard Gere i Winona samo što nije došla da me čvrsto zagrli(pogodite iz kojeg je ovo filma), ugledam jednu od onih francuskih kapa koje žene tako vole nositi(iako NE POSTOJI žena kojoj bi takva kapa stajala), ležerno obješenu na jednu granu na drvetu.Da sve bude još bolje,imala je onaj retro uzorak boje golubljeg govna sa bordo prugama.Bilo mi je tako žao što nisam ponio Mamiyu od kuće da snimim taj nesvakidašnji prizor.

Nije baš da će se zemlja pomaknuti, ali meni je dan već ljepši, i to je više nego dovoljno.Kad sam otvarao blog, nisam bio posve siguran zašto to uopće radim i kako bi to trebalo sve skupa izgledati, ali dobar je osjećaj riješiti se tolikog broja misli i krenuti dalje s par ožiljaka manje.Mozak nije motherboard da bi se mogao preopteretiti, ali bolje ga čuvati za neke opuštajuće stvari.Sinoć sam do jedan pisao referat o Matošu, a to definitivno ne spada u opuštajuće aktivnosti.Ali hej,grad mi još uvijek miriše na ljeto, a život je tako dobar.

"život je kao bombonijera.Nikad ne znaš što ćeš dobiti" kaže Forrest Gump. Čini mi se da je mojoj istekao rok trajanja...

Ponekad me ljudi tako iznenade. T. se ispostavila kao intelektualka(mislio sam da je waaay out of my league).Pričali smo o Sartreu i Übermenschu cijelim putem do kuće, kiša je padala cijelo vrijeme. Gledao sam Something's gotta give sa J. Nicholsonom i D. Keaton(Kiton,hahaha).U filmu se stara Keatonica vidi bez i jedne krpice. Pitam se jesam li to zaista morao vidjeti.Pored toga, film je poput bijele kave-nema uzbuđenja ni iznenađenja.Gotovo kao Nivea soft(hahaha),poput blage ljetne kiše.Totalno opuštajuće.
Posjekli su vrbu koja je rasla u koritu rijeke ispod mog prozora. Odjednom se sve promijenilo, kao da sa Mona Lise ukloniš Monalisin portret i ostaviš samo onaj neodređeno dosadni pejzaž u pozadini kakve je Da Vinci tako volio slikati.
Tako mi se putuje u Pariz. Na kejevima ispod Turilleriesa sad 100% pada kiša.U nekom malom bistrou ljudi piju prvu jutarnju kavu dok smećari još uvijek vani čiste ulice.Topli kroasani.Marmelada.Edith Piaf na radiju.Novi broj Le Mondea.Na zidu uokvirena reprodukcija Tolouse-Lautreca.Bijeli stolnjaci i Thonet.Gužva.Razgovor.Ulaze pokisli šetači i grabe prvu slobodnu stolicu, dok im konobar već donosi espresso.Trljanje dlanova nad toplim isparavanjem kave. Upoznavanje sa strancima.Sa Sacre-Coeura zvoni za puni sat.Ding-dong-dooong...I tako svaki dan, u isto vrijeme...

Cijeli dan slušam Wagnera.Tannhäuser.Tako je moćan i nekako hm, arijevski.Pokušavam(za sada bezuspješno) posve isključiti televizor iz svog života, što mi još više otežava B. koji je toliki ovidnik da jednu te istu seriju gleda više puta na dan.Nikako da shvati da je televizija pasivni oblik života jer zapravo gledaš druge kako žive, umjesto da nešto poduzmeš kako bi i samm živio.i tako svaki dan,tjedan,mjesec,godinu...Tragično.
Nietsche kaže da život nije ništa drugo do estetski čin. Moram se složiti s njim.Najveća od svih vrijednosti je ljepota.Kako ljepota proizilazi iz simetrije, najveća od svih vrijednosti je simetrija.Kako ona proizilazi iz jednostavnosti, najveća od svih vrijednosti je jednostavnost.Budući da jednostavnost proizilazi iz iskrenosti, najveća od svih vrijednosti je iskrenost. Trebaju mi nove tene.

Hvata me laganini paranoja kad vidim ljude kako polazu ispite a ja samo dokono ljenčarim.Sanjao sam Ljilju ali je u snu imala crvenu kosu,čudno.Nisam je odavno vidio, nedostaju mi naši razgovori o umjetnosti. Ali zato će mi profesor Šimunović vrlo brzo ogaditi umjetnost svojim predavanjima...

Počeli su oni prolomi oblaka tako karakteristični za jesen. Napisao sam prvu pjesmu na francuskom, [B]Une impression surrealiste.Treba mi kava.Javio mi se D., odmanh sam se sjetio one lude noći na tepihu u njegovom stanu.No bilo pa prošlo, idemo dalje...

Ovo je jedan od onih dana kada mi sve smeta.Smeta mi moja masna kosa, mama koja stalno nešto od mene hoće, kamion koji od ranog jutra nešto rovari oko zgrade, moj podivljali libido koji ruši sve pred sobom kao kakva lokomotiva. Smeta mi vrijeme koje nikako da se odluči hoće li kišiti ili sjati sunce, to što moram spremat ispite a ne da mi se, a ona prava se uvijek ispostavi kao kriva.Sreća da nisam cura, još bi mi se natakario i PMS...
Kao da sve ovo nije dovoljno, upao sam u maniju gubljenja stvari.Izgubio sam indeks, mobitel, cvike, čak sam počeo i sanjati da gubim stvari....Hvala bogu na poštenjacima koji mi izgubljeno i vrate, anđeli čuvari moji.
Lagano me puca kreativna sjebada, nikako da iscjedim neku emociju iz kista, apsolutno ništa što naslikam mi se ne sviđa, a za skulpture još nisam nabavio ni materijal, sreća da sa pisanjem još uvijek štima, knjiga samo što nije izašla.
Žicam starce da mi pomognu nać atelje, a oni ništa(ionako sam ih već gnjavio i za novi komp), natjeravam se konačno uzet tatinu staru Mamiyu i počet fotkat,jesen u ovom gradu je prekrasna...