Ponekad me ljudi tako iznenade. T. se ispostavila kao intelektualka(mislio sam da je waaay out of my league).Pričali smo o Sartreu i Übermenschu cijelim putem do kuće, kiša je padala cijelo vrijeme. Gledao sam Something's gotta give sa J. Nicholsonom i D. Keaton(Kiton,hahaha).U filmu se stara Keatonica vidi bez i jedne krpice. Pitam se jesam li to zaista morao vidjeti.Pored toga, film je poput bijele kave-nema uzbuđenja ni iznenađenja.Gotovo kao Nivea soft(hahaha),poput blage ljetne kiše.Totalno opuštajuće.
Posjekli su vrbu koja je rasla u koritu rijeke ispod mog prozora. Odjednom se sve promijenilo, kao da sa Mona Lise ukloniš Monalisin portret i ostaviš samo onaj neodređeno dosadni pejzaž u pozadini kakve je Da Vinci tako volio slikati.
Tako mi se putuje u Pariz. Na kejevima ispod Turilleriesa sad 100% pada kiša.U nekom malom bistrou ljudi piju prvu jutarnju kavu dok smećari još uvijek vani čiste ulice.Topli kroasani.Marmelada.Edith Piaf na radiju.Novi broj Le Mondea.Na zidu uokvirena reprodukcija Tolouse-Lautreca.Bijeli stolnjaci i Thonet.Gužva.Razgovor.Ulaze pokisli šetači i grabe prvu slobodnu stolicu, dok im konobar već donosi espresso.Trljanje dlanova nad toplim isparavanjem kave. Upoznavanje sa strancima.Sa Sacre-Coeura zvoni za puni sat.Ding-dong-dooong...I tako svaki dan, u isto vrijeme...